Arhiv tekstova

Kada nam u ruke dođu ovakve fotografije, prva misao koja nam prođe kroz glavu je »ma, fotografija kao i svaka druga« – grupa austro-ugarskih vojnika u trenutku predaha, ništa osobito, ili, »zašto da je gledam kada se ionako nikoga ne mogu sjetiti, nikoga više ne prepoznajem« i slično. No, kada se malo bolje zagledamo u ta lica, pronalazimo među njima nekog svog dragog i bliskog. Još kada se na poleđini mogu pročitati ovakvi rukopisi i poruke, sjećanja polako naviru. 

Jedan od ovih austrougarskih vojnika je Mata Filipović – dida Mata, brkati dobričina, kojega život nije baš uvijek mazio (na slici sjedi prvi s lijeva). Sin jedinac iz, u ono vrijeme, dobrostojeće obitelji odlazak u rat nije baš lako podnio. Kod kuće je ostavio mladu suprugu i roditelje kojima je bio osobito privržen, što se može zaključiti iz prvih nekoliko redaka ovog neobičnog pisma »Faljen Isus moji roditelji«. Suprugu tek na kraju pozdravlja. »Sad vam šaljem sliku da vidite kako izgledam«, što navodi na misao kako je kod kuće bio zasigurno davno. 

Iz rata se vratio živ i zdrav. Rat je završio, život je krenuo svojim uobičajenim tijekom. Uz svakodnevne zemljodjelske poslove, svjestan Hrvat, dida Mata se uključio u Hrvatsku seljačku stranku i pomalo politizirao. O ratu nije volio pričati, ali o politici, sastancima, Stjepanu Radiću – uvijek. Zimi, kada se na salašu upali petrolejka, posjedali bi u zapećak, a on bi započinjao priče o svojim susretima i putovanjima u Zagreb, Miholjac, Vukovar, Turopolje. Slike su iz njegovih priča oživljavale, a on kao da je htio dobro ih usaditi u naše male glavice – da nikada ne zaboravimo tko smo, što smo i čiji smo. U tome je uspio.

Uz »lijek« i »micu« pripovijedao je o teškom životu poslije drugog rata. O teškom radu, obavezi, zatvoru. »Sve smo morali dati, ostalo nam je samo ono što smo sakrili. A bila nas je puna kuća.«  Da su ga već pred zid stavili zbog konja i čabrice masti (ili možda zbog nečeg trećeg) nije volio pripovijedati. No, njegov je svijet bio salaš, konji, plug i zemlja. Dobričina, već u poznim godinama, najviše je volio biti na salašu. A i mi s njim. Sami s didom na salašu – to je bio život. Torte su se pekle u zidanom štednjaku, ovce su se jagnjile, vatra se gasila na ledini, vrbovi štapovi se šarali, krave se čuvale, pjesme se pjevale, od oblaka se slike pravile. Grožđe se bralo, vino se pravilo, kartalo se – varalo se, brkove češljalo, »divanilo se«, šokački, da se ne zaboravi! Kod dide i s didom sve se moglo i sve se smjelo. Na salašu! A nedjeljom kod kuće, sve se moralo. Rano ustati, papuče naviksati, na misu ići, prije ručka zajedno moliti. Učiti, u školu ići, dobri đaci biti. Takav je bio moj dida Mata. Običan seljak, a veliki čovjek.

I zato, kada nam u ruke dođu ovakve fotografije, nemojmo ih tek odložiti. Zagledajmo se malo bolje u njih i zapišimo sjećanja na draga nam lica. Jer sjećanja blijede brzo, tisuću puta brže nego ovakva slova na fotografiji napisana mastiljavom olovkom davne ratne 1917. godine. Tko bi rekao?