Arhiv tekstova

Odluka Vlade Republike Srbije da iz ovogodišnjeg Nacionalnog investicijskog plana (NIP)  Vojvodini odobri svega 13 projekata, odnosno 478 milijuna dinara ili 1,83 posto od ukupnih 26 milijardi dinara, koliko iznosi cijeli proračun za NIP, ponovno je otvorila pitanje odnosa Beograda prema Vojvodini, koji se nerijetko tumači kao otvorena diskriminacija Vojvodine i još jedna u nizu lakrdija koalicije koja je na vlast došla zahvaljujući upravo glasovima Vojvođana. Podsjetimo, najprije je više od godine mrcvaren Statut APV koji je odmah po usvajanju u vojvođanskoj javnosti otvorio pitanje realnosti očekivane autonomije, budući da s novim nadležnostima Vojvodini nije osigurana i financijska podrška za njihovo provođenje. Ponovno nezadovoljstvo nastaje krajem prošle godine kada je uskraćivanjem podrške državnom proračunu Savez vojvođanskih Mađara ukazao da Vojvodina iz tog proračuna ne dobiva onoliko koliko joj po zakonu pripada. 

»Na žalost po Srbiju, Vojvodini je k’o od bijede pušten taj Statut koji u suštini ima samo političko značenje, institucionalno on je prazan, nema tu ništa«, rekao je novinar beogradskog tjednika Vreme Dimitrije Boarov na prošlotjednoj tribini »Peščanika« u Subotici. »Imaš pravo organizirati stručne ispite za rukovatelje cijevima za plin, eto to je autonomno pravo Vojvodine u energetici. I takve stvari. Onda ostaje tih famoznih 7 posto iz proračuna oko kojih je također cirkus, pri čemu s obiju strana stola, između republičke i vojvođanske vlasti, sjede predstavnici iste stranke ili iste koalicije. I sada, primjerice, imate koridor 10 koji treba graditi. Ta će cesta po Statutu i po Zakonu o nadležnostima biti proglašena za državnu cestu, što znači da će biti vlasništvo Srbije, ali je predviđeno da Vojvodina sudjeluje s četiri milijarde dinara u njezinoj gradnji s tim da ne bude vlasnik, a da se tih 4 milijarde računa u onih 7 posto. Tako se u suštini vodi jedna lakrdija. Nemam ništa protiv da se Vojvodini kaže – izgradite u interesu Srbije cestu Beograd-Subotica, to je na vašem teritoriju,  ali onda onaj tko plati taj treba i naplaćivati cestarinu, koja sadrži održavanje, servisiranje kredita, itd. Ali sada se kaže – ti ćeš graditi, to će se tebi računati kao da je tvoje, a zapravo nije jer je cesta naša. Eto, to je ta priča između republike i pokrajine danas. U političkom smislu, premda nemam pouzdane informacije, čini mi se kako su u samoj centrali Demokratske stranke snage koje su bile prinuđene odobriti taj Statut učinile to s mnogo mrzovolje i spremne su osvetiti se onima koji su pobijedili u toj unutarstranačkoj raspravi.« Boarov dodaje kako su za takav odnos krive i male vojvođanske stranke, poput Saveza vojvođanskih Mađara koji je bio spreman za svoje principe boriti se samo na jednom glasovanju, ali ne i izaći iz te vladajuće koalicije koja ne poštuje odluke.   

 

Vojvodina ima svoj identitet 

 

Da aktualan odnos nije ništa novo, te da je Srbija vodila eksploatatorsku politiku prema Vojvodini već od samog njenog pripajanja 1918. godine, zabilježeno je u podacima koji govore kako je, primjerice, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini naplaćen 131 milijun dinara poreza, iako je proračunom bilo predviđeno 70 milijuna. Vojvodina je i u odnosu na ostale krajeve (Hrvatsku i Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Dalmaciju) plaćala najmanje dvostruko veći porez i imala višestruko veći broj tih nameta. Zbog takve situacije već 1921. godine počele su otvorene čarke između vojvođanskih i srbijanskih političara, i sve češći zahtjevi da se prestane s financijskim izrabljivanjem Vojvodine. Ožujka 1928. godine list Pančevac u uvodniku navodi: »Vojvodina je postala slobodnom voljom njenog nacionalnog stanovništva sastavnim dijelom ove države, ona nije oružjem pokorena, osvojena, pa ipak se tako s njom postupa. Vlastodršci iz Beograda ne vide u nama  slobodne i ravnopravne građane, već građane jedne pokrajine koja ima plaćati danak zato što se ne smije nazvati oslobođenom.« 

»Polazim od toga da je Vojvodina povijesna pokrajina, da ona ima određeni zaseban identitet, ali nema politički subjektivitet i to je frustracija Vojvodine. I onda vječito tinja izvjesno nezadovoljstvo koje nema veze ni s nacionalnim sastavom niti s činjenicom da u Vojvodini više od 50 posto ljudi nisu rođeni u Vojvodini, jer oni su prihvatili neki identitet Vojvodine, ona je po nečemu različita od drugih dijelova Srbije. Prirodno je da kada jedna regija ima identitet ima i ozbiljnu domenu odlučivanja o samoj sebi. Kada nemaš nikakvu domenu odlučivanja o samom sebi, onda imaš frustraciju«, kaže Boarov u razgovoru za Hrvatsku riječ.

 

Središnja vlast o svemu odlučuje

 

»Vojvodina je u nepovoljnoj poziciji, jer ona neadekvatno odlučuje. Stvar je u tome da ona  puni oko 35 posto državnog proračuna, a po Ustavu odlučuje o 7 posto tih sredstava. Ovaj sustav odlučivanja na jednom mjestu u Vladi i u krugu od tri-četiri političara je neodrživ za Srbiju, ma koliko ona bila mala država u europskim razmjerima. Sama činjenica da Vlada ima po 100 i 150 točaka dnevnog reda, od kojih je 130 s materijalnim posljedicama, već govori o tome da oni odlučuju o previše stvari. Zatim, tu su državne agencije koje gazduju imovinom i potraživanjima, koje su potpuno izvan svjetlosti javnosti. Mi ne znamo što se događa u Agenciji za gazdovanje republičkom imovinom, ne znamo što radi Agencija za sanaciju banaka, što rade s tim potraživanjima. To je netransparentno, to je jedan birokratski sustav, a birokracija je po pravilu centralno organizirana kako bi se znalo tko kome naređuje. Propušta se niz gospodarskih prilika i niz mogućnosti da se bolje valorizira državni kapital na lokalnim razinama, ili pokrajinskim i regionalnim. Prilike se ne koriste zbog toga što središnja vlast sve vuče sebi, o svemu hoće sama odlučivati, svuda vodi neku politiku i to je sve skupa neučinkovito, neracionalno i anakrono«, kaže Boarov.

Da će se Vojvodina teško izvući iz takvog položaja kolonije pokazuju prilično obeshrabrujući rezultati nedavnog CESID-ovog istraživanju prema kojima samo 20 posto građana Srbije podržava decentralizaciju. Ni osnivanje regionalnih stranaka ne ulijeva nadu budući da te stranke ne izlaze s programom regionalizacije, ne govore da se mora mijenjati Ustav Srbije, niti se izjašnjavaju za autonomiju Vojvodine. S druge strane, ne ohrabruje niti brzina kojom se Srbija kreće prema Europskoj Uniji.  

»Demokratska stranka nedovoljno shvaća kako se njihova politička prednost počinje topiti onog trenutka kada i druge stranke kažu – pa, hoćemo i mi u Europu na ovaj način kako smo do sada išli, sve ležeći i duhan pušeći. Međutim, ulazak u EU podrazumijeva vrlo ozbiljne napore. Europsku Uniju su stvorile zemlje koje su prošle pakao prosvjetiteljstva. Srbija na žalost, po mom mišljenju, nije prošla taj pakao, a dok ne prođeš pakao ne možeš stići ni do ruža. Prema tome, nedovoljno se širi svijest o tome da nije svejedno hoće li Srbija ući u EU do 2020. ili 2080. godine. Zatim, mi ne znamo što će biti s EU dok se mi ne odučimo poduzeti određene napore za ulazak, možda će se ona raspasti. Možda ćemo stići u EU kad zabava bude završena i kad treba prati suđe, kad je torta već pojedena. Pitanje da se danas suočimo s problemima koji nas koče na putu u Europu je veoma vitalno, egzistencijalno pitanje i brzina prilaska EU je veoma bitna. Čak je bitnije da mi postignemo kriterije EU, nego da uđemo u samu EU, a mi bismo da uđemo a da se ne promijenimo«, kaže Boarov.

Ovoga tjedna autonomaške stranke ponovno negoduju povodom Nacrta zakona o javnoj svojini, koji bi se uskoro mogao naći pred Vladom i u proceduri Narodne skupštine. Prema pisanjima medija Savez vojvođanskih Mađara i Liga socijaldemokrata Vojvodine tvrde kako se usvajanjem ovog zakona rješava samo dio problema financijske autonomije Vojvodine, ali se ne dobivaju mehanizmi za financiranje 158 područja dobivenih Statutom APV. Niame, taj će akt omogućiti da Vojvodina, gradovi i općine postanu vlasnici imovine, čime će se poštovati odredbe Ustava, pobrojat će se imovina pokrajine i navesti da ona više ne pripada republici, već Vojvodini, ali prihodi koje pokrajina bude ostvarivala neće biti dovoljni, tvrde SVM i LSV.

S. Mamužić