Arhiv tekstova

ANKETA: Postoji li strah od izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti i ako postoji zašto?

 

Dara Filipović, predsjednica HKUPD-a »Mostonga« Bač

Strah je neopravdan

 

U akciju upisivanja u posebne biračke popise nacionalnih manjina bila sam izravno uključena i u stalnom kontaktu s Hrvatima u Baču. Susrela sam izvjestan broj ljudi kod kojih je još uvijek prisutna doza straha od izjašnjavanja o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti. Po mom mišljenju taj je strah neopravdan, jer ovdje na ovim prostorima se ne osjećaju nacionalne razlike. Možda bismo se više trebali zapitati – je li to gubitak nacionalnog identiteta, a ne strah. Mislim da se više moramo pozabaviti tim problemom.

 

Damir Balić, vlasnik poljoprivrednog gazdinstva, Bač

Narod je oprezan

 

Mislim da još uvijek postoji strah od izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, u ovom slučaju hrvatske nacionalne pripadnosti, zbog svih događanja koja su se dogodila tijekom devedesetih godina. Narod je jako oprezan i mada je strah neopravdan, još uvijek se osjećaju posljedice. Većina njih se sakriva iza opredjeljenja Šokac, mada je biti Šokac a ne biti Hrvat nemoguće. Gubitak nacionalnog identiteta je veći problem nego strah od izjašnjavanja.

 

Marin Lerić, električar, Bački Breg

Da smo složni bilo bi nam lakše

 

Nikada se nisam bojao reći kojoj nacionalnoj manjini pripadam. Ipak, još uvijek ima onih koji se boje reći da su Hrvati, vjerojatno je taj strah u njima zbog prošlih vremena, ratnih devedesetih, kada doista nije bilo lako reći da si Hrvat, jer si za mnoge samim tim bio i neprijatelj. Druga su vremena, situacija je bolja u odnosu na ono »ludo« vrijeme i svatko se treba izjasniti bez ikakve bojazni. Strah, međutim, i danas kod mnogih postoji, što je pokazao i upis u posebne biračke popise. Mnogi se nisu htjeli upisati, ali, nažalost, nisu svjesni da time nanose štetu prvenstveno sebi i svojoj manjinskoj zajednici. Kada ta bojazan ne bi postojala i kada bi bilo više sloge, vjerujem da bi nam svima bilo bolje i lakše bismo ostvarili prava koja nam kao manjini pripadaju.

 

Vinko Vinković, umirovljenik, Plavna 

Sad je drugo vrijeme, ali rat se pamti

 

U Plavni smo prikupili gotovo maksimalan broj potpisa punoljetnih pripadnika hrvatske zajednice, ali ovaj posao nije bio nimalo lak. Mnogi su se teško odlučili za potpis i teško ih je bilo uvjeriti, objasniti im da će to proći bez ikakvih posljedica, a da je ova akcija dobronamjerna. Više je razloga za taj strah među Hrvatima u ovom kraju, a glavni je uzrok ovoga stanja sjećanje na događanja iz rujna 1990. godine i kasnijih ratnih zbivanja. Zbog osnutka podružnice DSHV-a u Plavni u ovom su selu uvedene privremene mjere, koje su podrazumijevale čak i policijski sat i ograničenje slobode kretanja. Iako je sve bilo legalno i po važećem zakonu, uslijedile su prijetnje Hrvatima, smijenjen je tajnik MZ Plavne, zaprijećeno je nekim prosvjetnim djelatnicima. Pratilo se kretanje pojedinih osoba, Hrvati se više nisu postavljali na odgovorna radna mjesta i dužnosti, mnogi su postali »sumnjivi«. Jedan je broj uglednih Hrvata morao zbog raznih pritisaka napustiti Plavnu. Neke su kuće paljene, podmetane su eksplozivne naprave, policija je tražila amaterske radijske postaje, privodila pojedine osobe, saslušavala ih, pa i maltretirala. Mnogi su Hrvati mobilizirani i primorani sudjelovati u ratnim operacijama, što je takvima još više otežavalo nacionalno se izjašnjavati. 

Danas je situacija puno povoljnija, nema više incidenata na nacionalnoj osnovi, manjine imaju svoja prava, ali strah je još uvijek prisutan. Dakle, posljedice 90-ih još se osjećaju ne samo kod Hrvata, nego i među pripadnicima drugih nacionalnih zajednica. Zato nisu ostvareni bolji rezultati u formiranju posebnog biračkog popisa. Ipak, puno se lakše radilo s ljudima koji su upoznati da su u ovaj proces uključene ugledne i ozbiljne osobe i institucije.

Višnja Kovač, trgovkinja, Vajska

Ljudi su zbog krize apatični

 

U vrijeme formiranja posebnog biračkog popisa, odnosno potpisivanja zahtjeva za upis u poseban birački popis, mogli su se uočiti različiti strahovi i neodlučnost pojedinih osoba. Ove strahove pospješila je i današnja ekonomska kriza i neizvjesna budućnost. Mnogi su nezaposleni i zbog slabog materijalnog stanja ne žele se upuštati u nešto što bi moglo škoditi njihovim obiteljima. A, upravo upisivanje u posebne biračke popise moglo bi, po njihovu mišljenju, donijeti više štete nego koristi. 

Zbog tih strahova i nejasne budućnosti stvorila se kod mladeži izvjesna apatija, monotonija i pasivnost. Mladi nisu zainteresirani za društvene aktivnosti, ne shvaćaju potrebu aktiviranja u društvenim procesima. Ljudi u ovom kraju malo čitaju, ne prate politička, društvena i kulturna događanja i nisu informirani o nastalim promjenama, a slušajući starije o nemilim zbivanjima u ovom kraju prije 20-ak godina, radije se odlučuju na šutnju i ostaju po strani živeći u medijskom mraku. Neki pripadnici naše zajednice još uvijek se lakše izjašnjavaju kao Šokci-katolici, pa čak i Jugoslaveni, a riječi Hrvat i hrvatsko radije izbjegavaju u svom svakodnevnom govoru. Nažalost, nekima je smetnja za nacionalno izjašnjavanje bilo čak i to što žive u mješovitom braku, a takvih je zajednica u našem kraju doista mnogo.

 

Marija Mrgić, ravnateljica OŠ »22. oktobar«, Bački Monoštor

Nismo svi isti

 

Osobno, takve vrste strahova nemam, niti sam ih ikada imala. Tijekom devedesetih nije bilo lako biti Hrvat na prostorima Podunavlja. Jednostavno, bili smo krivi svima za sve. A oni, kojima smo bili krivi, bili su jako, jako bahati, svakako uz blagoslov ljudi iz tadašnjega režima. Nismo svi isti, kod nekih mještana i danas, bez obzira na promjene režima, bez obzira na činjenicu da se demokratski procesi u našoj državi nesmetano odvijaju, ti su strahovi još uvijek vrlo jaki. To najviše osjetim u komunikaciji s roditeljima mojih učenika. U neobveznim razgovorima o potrebi formiranja odjela s nastavom na hrvatskom jeziku, koji je za više od polovice učenika ove škole materinji, neuvjerljivo to i odobravaju, no kad dođe vrijeme za službeno izjašnjavanje, povlače se, iznose sumnje u ispravnost predloženoga, strahuju od onoga »što će im na to reći oni drugi«. Tek kada te strahove budemo uspjeli prevladati,  tek kada budemo u Monoštoru formirali odjel s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku,  znat ću da smo nacionalna manjina koja će na ovim prostorima zauvijek održati svoj identitet.  

 

Stevan Mihaljev, nezaposlen, Sonta

Ne razumijem zašto se neki plaše

 

Strahovi kojima je korijen u ratnim devedesetim kod mene ne postoje. Glede nacionalne opredijeljenosti uopće nemam nikakvih dvojbi, u mojoj obitelji oduvijek se zna tko smo i što smo. Mislim da sam relativno dobro informiran o svim zbivanjima, pa ne razumijem zbog čega se dobar dio mojih sumještana na neki način plaši konzumirati zakonom zajamčena manjinska prava. Vrhunac posljedica ovih strahova, ali i velike neodgovornosti, je neuspješna akcija prikupljanja izjava o upisu u posebni birački popis naše zajednice. Teško mogu razumjeti i one koji bi ovdje najradije prikrili svoju nacionalnu pripadnost, pa se čak i uz dosta ružne kvalifikacije otvoreno protive djelovanju DSHV-a i »Šokadije«, a u Hrvatsku ili u Njemačku na sezonske poslove idu, bez imalo griže savjesti, s hrvatskim papirima. Supruga i ja ostali smo bez posla u najboljim godinama, pa smo problem riješili upošljavanjem na sezonskim poslovima u Hrvatskoj. Jasno smo nacionalno opredijeljeni, a i članovi smo KPZH »Šokadija«. 

Anketu proveli: Stanka Čoban, Zlatko Gorjanac,

 Zvonimir Pelajić i Ivan Andrašić