Arhiv tekstova

Prikupljanje potpisa za pravljenje posebnog biračkog popisa hrvatske nacionalne zajednice bio je svojevrstan test i za Hrvate u Podunavlju. Aktivisti DSHV-a i institucija kulture, koji su potpisane izjave prikupljali na terenu, osvjedočili su se o postojanju svojevrsnih strahova kod jednoga dijela žitelja hrvatske zajednice u selima šokačkoga podunavlja. Ni u kom slučaju nisu u pitanju strahovi realne naravi, strahovi od nekakve bliske opasnosti. U pitanju su demoni devedesetih, demoni koji su ostavili dubokoga traga u dušama i razmišljanjima ljudi koji su na ovim prostorima igrom sudbine postali, a za jedan dio većinskoga naroda i ostali, pripadnici tada najomraženijeg naroda. I, dakako, krivci za sva zla u ovoj državi. 

Mnogi Hrvati, žitelji podunavskih mjesta, ostavili su svoja ognjišta i grobove svojih predaka i svoju budućnost potražili u matičnoj domovini. Manji dio pronašao je utočište u nekima od europskih zemalja u kojima su imali najbližu rodbinu i gdje su stekli potomstvo, a najvjerojatnije i zauvijek ostali. 

 

RATNO LUDILO

 

Oni koji su ostali svoji na svojemu preživjeli su teške godine. Raspadom bivše Jugoslavije i potezom pera Miloševićeva režima Hrvati u Srbiji jednostavno nestaju kao narod. Na popisu im se nameću solucije Bunjevci, Šokci i ostali, odnosno mogućnosti koje najbrže vode razbijanju jednoga naroda. A i svijetu je trebalo pokazati kako u državi nema pripadnika naroda zemlje s kojom nisi u ratu, ali je tvoja vojska na njezinom teritoriju. 

U vrijeme opsade i u vrijeme poslije pada Vukovara, Podunavlje je bilo područje straha i terora. Za Sontu je blizina mosta Bogojevo-Erdut bila zla kob. Ratno ludilo diktiralo je potiskivanje gospodarstva u drugi plan. U objekte Ekonomije, Mladog borca, Kudeljare i Noviteta useljena je šarolika vojska. Časnici, aktivni i pričuvni, vodili su sa sobom pričuvne postrojbe JNA, ali su pod njihovim zapovjedništvom bili i dragovoljci iz raznih stranačkih gardi, koji nisu nimalo držali do vojničke stege. Sonćani su ih upamtili najviše po pijančenjima i najblaže rečeno nasilničkom ponašanju. Na ulicama, a osobito po seoskim ugostiteljskim objektima dale su se vidjeti kreature u maskirnim odorama i tenisicama, neobrijane, zapuštene, ali zato vrlo ratoborne. Batine bi uslijedile, svakako nekažnjeno, za dulji pogled, za glasniju riječ. S tadašnje Ekonomije odvožena su tovna junad i povrtlarski proizvodi na »ratnu potvrdu«, nitko se nije usudio glede takvog »snabdijevanja vojske« niti minimalno prigovoriti. 

Dani opsade Vukovara bili su za Sonćane najteži. Danonoćno djelovanje topništva s kopna i s plovnih jedinica, te česti naleti zrakoplovstva unosili su veliki strah u duše miroljubivih ljudi. U dva su navrata ulicama sela, bez ikakve potrebe, prošle i oklopne postrojbe JNA. To je, najvjerojatnije, bila demonstracija sile u svrhu zastrašivanja ljudi. Autor ovog teksta osobno je nazočio prolasku jedne od tih postrojbi ulicom i raspoređivanju oklopnjaka na seoska križanja, na kojima su proveli noć. Ujutro su se moćni strojevi pokrenuli i odvezli u smjeru Dunava. Iako mu je fotoaparat bio pri ruci, nije se usudio i fotografirati, glava se tada gubila za sitnice. Većina onih koji su tvorili posade čeličnih nemani bili su s kokardama na kapama i pjevali su tada među dragovoljcima vrlo popularne varijacije četničkih pjesama. 

 

BUĐENJE NACIONALNE SVIJESTI

 

Nakon pada Vukovara bilježi se pojačano iseljavanje Hrvata iz Sonte. Mnogi su zamijenili kuće s nevoljnicima koji su svoje strahove preživljavali s one strane Dunava, a veliki je broj i onih koji su kućni prag napustili samo s vrećicama u rukama. Pisani podaci ne postoje, procjene broja iseljenih iz Sonte kreću se između 1200 i 1500 Hrvata. Postoje sjećanja, postoje živi sudionici zbivanja. Nestanak Stevana Đurkova, maltretiranje, batinanje i upucavanje rukovatelja crpke Keverča Antuna Silađeva, teško batinanje njegovoga kolege Mate Horvata, maltretiranje pojedinih pecaroša, samo je pothranjivalo mnoge tada stvorene strahove. 

Nove nevolje došle su s najradikalnijim dijelom izbjeglih ispred Oluje. Šenlučenje ulicama Sonte za kirbaj 1995. godine, nasilno zaposjedanje kuća, česti sukobi pridošlica s lokalnim žiteljima, a osobito najava terora i progona »sonćanskih ustaša« od radikalnih skupina iz susjedne Prigrevice i Apatina doveli su do dolaska pripadnika specijalne postrojbe policije iz Novog Sada koja je svojim prisustvom pridonijela potiskivanju nastalih tenzija. 

Rat je prošlost, kod dijela onih koji su ostali strahovi su potisnuti, nacionalna svijest se probudila. Demokratska vlast SRJ u veljači 2002. godine donosi Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina a hrvatska manjina konačno postaje službeno priznata manjina.  I u selima podunavskih Hrvata osnivaju se institucije kulture s nacionalnom odrednicom, u pojedine osnovne škole uvodi se hrvatski jezik kao izborni predmet. No i pokraj svega, jedan broj Sonćana svojim strahovima i dalje pothranjuje demone devedesetih. 

 

ČEGA SE PLAŠIMO DANAS?

 

Član i dužnosnik DSHV-a, jedan od osnivača Mjesne organizacije Sonta 1990. godine i jedan od osnivača Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« 2002. godine, Mario Jakšić uopće nema tih strahova. 

»Akcija prikupljanja izjava za upis u poseban birački popis naše zajednice pokazala mi je koliko su kod jednog dijela žitelja Sonte još uvijek prisutni strahovi od povratka devedesetih«, kaže Jakšić. »Nije mi jasno čega se plaše i danas? Jedan broj ljudi na upit o izjašnjavanju u smislu pripadnosti narodu jednostavno odbija svaku daljnju komunikaciju uz riječi kako to njima nije potrebno i kako samo žele mirno živjeti u ovoj državi. Usudio bih se reći kako su u pitanju ljudi iz nižih obrazovnih slojeva, ljudi koji su u pravilu i slabije informirani. Oni jednostavno ne žele izići iz svojih ljuštura, ne razmišljajući o štetnosti takvoga stava, kako za našu nacionalnu zajednicu, tako i za sebe osobno. Iako sam član DSHV-a od samog osnivanja mjesne organizacije u mojoj Sonti, iako sam zbog toga u prvoj polovici devedesetih preživio dosta ružnoga, osobno nemam, niti sam ikada imao ikakvih strahova te naravi. Oduvijek sam znao tko sam i što sam i nikad nisam želio biti nešto drugo, pa sam zbog toga pristupio našoj nacionalnoj stranci, a 2002. godine, nakon donošenja Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, bio sam i jedan od osnivača KPZH ‚Šokadija‘. Početkom devedesetih privođen sam u policiju, bilo je ispitivanja, ali i batina, ali ta su vremena prošla. Sve doživljene, blago nazvano neugodnosti, nikada neću zaboraviti, ali se neću s njima opterećivati, jer demokratski procesi idu svojim tokovima i nadam se da moja djeca neće proživljavati ono što sam proživio ja.«