Arhiv tekstova

Vojvođanski simfoničari osnovani su 2001. godine u Novom Sadu na inicijativu maestra Berislava Skenderovića. Okupivši najbolje glazbenike s područja Vojvodine, s početka kao stagione (sezonski) orkestar, simfoničari su danas u fazi institucionalnog prerastanja u profesionalni sastav. U proteklih devet godina postojanja održali su šezdesetak koncerata, dostigavši značajnu razinu muziciranja i visoke interpretacijske standarde. Na svojim koncertima u Sinagogi i Srpskom narodnom pozorištu ugostili su na desetine renomiranih solista i dirigente iz cijelog svijeta, kao što su: Saulis Sondeckis, Marko Parisotto, Mats Liljefors, Markus Pošner, Valerij Ojstrah, Martin Kofler, Sreten Krstić, Aleksandar Madžar, Rita Kinka, Jasminka Stančul, Laura Levai Aksin, Nemanja Radulović, Ksenija Janković, Roman Simović, Katarina Jovanović...

Inzistiranjem na raznolikosti klasičnog, ponekad i žanrovski šireg repertoara, posebice kada su u pitanju popularniji novogodišnji koncerti, orkestar se do sada najbolje pokazao u poznoromantičarskim djelima simfonijske i koncertne literature, plijeneći raskošnim zvukom, širokom dinamičkom skalom i raspjevanim kantilenama. 

Svime navedenim, po riječima našeg sugovornika maestra Skenderovića, Vojvođanski simfoničari uspjeli su vratiti pokrajinu na glazbenu kartu Europe.

HR: U kolikoj ste mjeri zadovoljni uvjetima u kojima rade Vojvođanski simfoničari, odnosno – jeste li zadovoljni financijskom i drugom potporom koju dobivate od vašeg pokrovitelja – Izvršnog vijeća AP Vojvodine?

S jedne strane, mogu reći kako sam zadovoljan, budući da klasična glazba kod nas, na žalost, nikada nije u prvom planu kada je u pitanju izdvajanje novca. S druge strane, ne mogu biti zadovoljan u potpunosti jer smatram da Vojvođanski simfoničari nakon devet uspješnih godina zaslužuju bolji tretman, što smo dokazali kako dobrom posjećenošću koncerata, tako i odličnim kritikama koje smo dobili od poznatih dirigenata i solista s kojima smo surađivali. Orkestar je dostigao visoku razinu muziciranja mjerenu europskim standardima. U tom smislu, drago mi je da je kod meritornih tijela prisutna svijest da su Vojvođanski simfoničari nezaobilazan dio naše kulturne scene i da se u njih mora više ulagati. Zadovoljan sam i što smo uspjeli ustrajati i vjerujem da ćemo od iduće godine biti i institucionalizirani, odnosno imati redovit proračun kao, primjerice, Beogradska filharmonija. Smatram da Vojvodina zaslužuje imati svojeg veleposlanika na polju glazbene kulture i potrudit ću se da Simfoničari  postanu jedan od najznačajnijih vojvođanskih brendova. 

HR: Što nas još očekuje u ovoj sezoni Vojvođanskih simfoničara?

Krajem ožujka sa Simfoničarima gostuju dirigent  Roberto Gianola  iz Italije i čuveni svjetski  gitarist Aniello Desiderio, također iz Italije. U okviru Novosadskih muzičkih svečanosti s nama će nastupiti korejski pijanist Jinsang Lee, a u svibnju nam dolazi flautistica Magali Mosnier iz Francuske. Sezonu zatvaramo koncertom na kojem će gost biti odličan pijanist Aleksej Zuev iz Rusije. 

HR: Prema vašem mišljenju, kakav je interes za klasičnu glazbu među vojvođanskom publikom? Koliko možemo biti zadovoljni scenom i koncertnom ponudom u pokrajini kada je riječ o ovakvoj vrsti glazbe? 

Što se tiče gradova koji su nekada imali dobar glazbeni život poput Zrenjanina, Subotice i Sombora, bojim se da je situacija veoma loša i da postoji  permanentna stagnacija u tom segmentu i glede ponude i organizacije. Mislim da bi lokalne sredine u ovaj segment kulture trebale više ulagati, a svakako bi i mediji trebali dati jaču potporu takvim projektima. Nedostatak kvalitetnih glazbenih programa odrazio se i na posjet publike koja se proredila. U današnjem vremenu ogromne, čak agresivne medijske  ponude, publiku morate privući interesantnim, ali prije svega kvalitetnim programima. Vojvođanski simfoničari i na tom planu djeluju, nastupajući osim u Novom Sadu i u drugim vojvođanskim gradovima. Dosad smo održali koncerte u Subotici, Vršcu i Somboru i namjeravamo sljedeće sezone proširiti naša gostovanja i na druge gradove, no, broj naših gostovanja je također uvjetovan količinom novca koji imamo na raspolaganju. 

S druge strane, postoji i pitanje adekvatnih koncertnih prostora. Subotica i Sombor imaju svoje gradske vijećnice, Zrenjanin posjeduje gradsku vijećnicu i kulturni centar, ali to nažalost nisu u potpunosti odgovarajući prostori, pogotovo ne za  simfonijske orkestre. Novosadska Sinagoga je u tom smislu najbolja, no ni Novi Sad nema u profesionalnom smislu pravi koncertni prostor. Stoga sam prije dvije godine inicirao da u srednjoročni plan uđe izgradnja jednog koncertnog prostora poput dvorane »Lisinski« u Zagrebu, u kojem bi se, naravno, mogli priređivati i drugi programi, ali bi prije svega imao funkciju koncertnog prostora. Mislim da Novi Sad i Vojvodina to zaslužuju. 

Što se tiče kadrova, mogu reći kako u Vojvodini imamo kvalitetne glazbenike, ali mladim glazbenicima  treba osigurati bolje uvjete za rad i sigurno bolje vrjednovanje, jer se može desiti, kao već toliko puta, da odu u druge sredine i države u okruženju koje daju daleko veći poticaj glazbenoj kulturi.  

HR: Krajem 2008. nastupili ste u glasovitom njujorškom Carnegie Hallu, a tijekom protekle godine dirigirali ste u Italiji, Češkoj, Meksiku, Koreji. Ovu ste godinu započeli gostovanjima u Italiji i Izraelu. Kakvi su vam daljnji osobni i profesionalni planovi?

U svibnju ove godine imam gostovanje u Meksiku. Ovo je moje šesto gostovanje u Meksiku gdje uvijek vrlo rado nastupam, jer imaju odlične orkestre i glazbenike. Ovoga puta koncert imam u Méridi, glavnom gradu države Jucatan. Također me u drugom dijelu godine očekuje gostovanje u Argentini te ponovno u Italiji i Izraelu. Za sljedeću godinu imam pozive ponovno za Carnegie Hall u New Yorku, te gostovanje u Austriji, zatim Kini sa Šangajskim filharmonijskim orkestrom. Planova dakle ima, a drago mi je da ovim gostovanjima diljem svijeta pronosim i ime naše sredine i Vojvođanskih simfoničara.

HR: Pratite li kulturne događaje u hrvatskoj zajednici u Vojvodini? Kao prva osoba koja je obnašala dužnost člana Izvršnog odbora HNV-a zaduženog za kulturu, kako ocjenjujete kvalitetu ponuđenih sadržaja i programa?

Zbog profesionalnih obveza, posebice u posljednje dvije godine kada sam bio na čelu Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, nisam u prilici značajnije pratiti događanja u hrvatskoj zajednici. Tek povremeno se o tomu informiram putem Hrvatske riječi. Ipak, moram izraziti zadovoljstvo što je osnovan Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i pozdraviti njihove planove vezane uz usustavljivanje i prezentaciju glazbene scene vojvođanskih Hrvata. Pozdravljam tu inicijativu, iako zbog profesionalnih obveza nisam siguran u kojoj ću se mjeri moći uključiti u taj projekt. 

HR: Od 1997. do 2006. vodili ste Subotičku filharmoniju. Nakon stanke od četiri godine, krajem 2009., održali ste u Velikoj vijećnici gala koncert s Vojvođanskim simfoničarima i Stefanom Milenkovićem kao solistom, koji je u imao dobar odjek u javnosti. Planirate li neke nove projekte kada je pitanju glazbeni život Subotice, grada u kojem, iako ste često »na putu«, ipak živite?

Ovo je pitanje prije svega za ljude u gradskoj upravi, a ne za mene. Moram reći da mi je vrlo žao onoga što se unatrag četiri godine događa i s Filharmonijom i s ukupnim glazbenim životom u Subotici. Glazbena scena je osiromašena i vraćena ponovno na poluamatersku i provincijalnu razinu, što je poražavajuće za ovaj grad i sredinu koja ima glazbenu tradiciju i pamti daleko bolja vremena. Namjesto da idemo naprijed, mi nazadujemo. Smatram da Subotica i subotička publika zaslužuju daleko bolje. Možda je gala koncert Vojvođanskih simfoničara nagovještaj nekog povratka pravim vrijednostima i mojeg osobnog come backa, ali sačekajmo da se oglasi i politika.