Arhiv tekstova

Godinama je svoju literarnost Nedeljka A. Šarčević skrivala od šire javnosti, dijeleći je isprva samo sa svojim kćerima Jasenkom i Jadrankom i njihovim prijateljicama. Potom se odvažila predstaviti se široj javnosti i 1996. godine samostalno je tiskala knjigu »Što bi bilo kad bi bilo«, zbirku pjesama za djecu iz koje se nekoliko pjesama našlo u obveznoj lektiri za djecu na rumunjskom jeziku. Uslijedila je nova vremenska stanka, da bi se ponovno oglasila u zbirkama pjesama »Staze« i »Na putu do zvezda«, objavljenim u nakladi Kluba pjesnika »Orfej«, čija je članica bila od samog osnutka. Samostalnim zbirkama pjesama »Disnotor i prelo« (2007. i 2009.) i »Zimske mirakule« (2009.) odlučila je pjesmama opjevati tradicionalne običaje bunjevačkih Hrvata i pokušati ih na lirski način sačuvati od zaborava. 

HR: Rođeni ste na Paliću, malenom mjestu pokraj Subotice poznatom po istoimenom najvećem vojvođanskom jezeru i, kako volite često naglasiti, mjestu koje je u velikoj mjeri utjecalo na vašu buduću kreativnost.

S ponosom volim istaknuti svoje mjesto rođenja i djetinjstva u predivnoj vili s dvjema velikim terasama u kojoj sam odrasla u prekrasnom okruženju visokih jablanova i mnoštva raznobojnog, raznovrsnog cvijeća. Korijeni moje buduće inspiracije nesumnjivo se kriju i u bezbrižnom vremenu odrastanja uz Palićko jezero i prirodi koja ga okružuje.

HR: Kada ste osjetili prve iskre literarnosti u sebi i kojom ste se pjesmom prvi put pjesnički izrazili?

Prva pjesma koju sam napisala bila je pjesma o jednoj žirafi, inspirirana svojevrsnim  neizravnim poticajem mojih kćeri i nakon što sam je napisala i ostali su mi stihovi počeli navirati nekako samo od sebe. Bilo je to negdje 1978. godine i tako je ta moja sklonost prema pjesništvu počela polako izvirati iz mene.

HR: Ipak, do objavljivanja vaše prve samostalne zbirke pjesama za djecu »Što bi bilo kad bi bilo« 1996. godine, proteklo je puno godina u kojima je pjesništvo mirovalo u nutrinama čekajući trenutak kada će biti otkriveno javnosti. Što je iniciralo tiskanje Vaše prve knjige?

Objavljivanju prve knjige poezije za djecu »Što bi bilo kad bi bilo« prethodili su moji posjeti dječjim vrtićima Predškolske ustanove »Naša radost«, tijekom kojih sam u 1994. i dijelom 1995. godine, skupa s prijateljicom pjesnikinjom, volontirala u radu s djecom pred-školskog uzrasta, čitajući im pjesme i družeći se s njima kroz razgovor i igru. Svako naše druženje završilo bi se pitanjem: »Imate li knjigu?«. To me je nagnalo na razmišljanje kako bih se mogla odvažiti u realizaciji tiskanja knjige pjesama za djecu. U tom razdoblju imala sam već osamdesetak napisanih pjesama za djecu  i uslijedio je odabir za buduću zbirku koja se pojavila 1996. godine.

HR: Literarni prvijenac izašao je u vašoj samostalnoj nakladi, iako ga je prvobitno trebao tiskati jedan nakladnik koji se zbog hrvatskog jezika, kojim su pjesme bile napisane, potom predomislio i odustao. 

Bile su to ipak devedesete godine prošloga stoljeća kada je sve bilo znatno drugačije, osobito po pitanju uporabe hrvatskog jezika na ovim prostorima. Istina je kako se jedan nakladnik ozbiljno zainteresirao za tiskanje materijala koji sam mu predala na čitanje, ali ga je hrvatski jezik kojim su pjesme bile napisane, na određeni način, iritirao i tražio je da pjesme budu na ekavici, tiskane na ćirilici. Ja sam se usprotivila i povukla rukopis, odlučivši ga samostalno tiskati u Totovom Selu. Danas, nakon velike vremenske distance i postupnog zaborava koje vrijeme nosi, ipak se ponekad sjetim tih trenutaka i njegovih riječi kako se ne može tiskati pjesma u kojoj »sat pokazuje točno vrijeme«. Zanimljivo je kako je upravo ta pjesma dotičnom nakladniku »otvorila oči«, jer je sve vrijeme čitajući zbirku imao krivi dojam kako se radi o crnogorskoj, a ne hrvatskoj ijekavici.

HR: Što je utjecalo na odluku da se literarno izrazite na hrvatskom jeziku?

Prije svega izvorni je utjecaj moga hrvatskog podrijetla, ali dodatno i određenih okolnosti u svezi s mojim djetinjstvom na Paliću, koje sam provodila u okruženju djece Crnogoraca, Hercegovaca i Ličana, koji su se nastanili u ovom mjestu pokraj Subotice. Govoreći tu specifičnu ijekavicu s primjesama navedenih dijalekata, ona se odrazila i na moje kasnije pisanje i moj prvi lektor pokojni profesor Bela Gabrić namjerno je to zadržao, kao nešto izvorno, nije niti želio išta korigirati u mojim pjesmama. Uz pripadnost hrvatskom narodu, moje djevojačko prezime je Antunović i vučem izravno podrijetlo od porodice biskupa Ivana Antunovića, pa je i zbog toga posve logičan bio moj izbor jezika i pisma na kojem ću pisati i objavljivati moje pjesme.

HR: Kakve su bile prve reakcije javnosti nakon izlaska knjige pjesma za djecu »Što bi bilo kad bi bilo«?

Moram prvo pojasniti kako sam isprva željela knjigu tiskati u samo 200-300 primjeraka, ali su me tiskari uvjerili da se jedna knjiga za djecu mora tiskati u najmanje 1000 primjeraka i na koncu sam iz vlastitih sredstava financirala 60 posto ukupne cijene tiskanja, dok je ostatak tiraže realiziran uz pomoć sponzora. Imala sam određen strah i nedoumicu kome ću uspjeti prodati toliku količinu knjiga, ipak su to bile već spomenute devedesete, ali mi je »Naša radost« izašla u susret otkupom određenog dijela tiraže, kao i odgojiteljice u vrtićima koje su knjigu predstavile i roditeljima djece u vrtićima u kojima su radile. Reakcije su bile vrlo pozitivne, što je uvjetovalo i prodajom blizu 700 primjeraka, a ostatak sam podijelila i danas, nakon svega, doma imam samo tri primjerka svoje prve knjige. Konačno, nekoliko pjesama iz ove knjige prevedeno je i na rumunjski jezik i uvršteno u obveznu školsku lektiru.

HR: Dječja književnost je po mnogo čemu specifična i na određeni način zahtjevna, pa je mnogi pisci i pjesnici izbjegavaju u svom opusu. Zašto je to tako i što mislite zbog čega je na određeni način »lakše« pisati za odrasle?

Mnogo sam se puta u proteklim godinama susretala s takvim pitanjima u svezi s pisanjem za djecu uzrasta do deset godina i uvijek, pa i sada, odgovorit ću kako meni osobno to uopće ne predstavlja nikakav problem. U meni još uvijek čuči dijete i djetinjstvo, i mogu se »vratiti« na razinu djece kojoj se pjesmama obraćam, ali ističem kako je uvijek najvažnije odabrati zanimljivu temu i subjekt svake pjesme za djecu. Pjesma mora biti lagana, tečna i imati rimu, jer djeca imaju istančani sluh kada je u pitanju nešto što ih zanima i odmah detektiraju svaki propust. Dobro se sjećam jedne situacije kada je moja mlađa kćer Jadranka imala četiri godine, a ja sam jednu svoju nedovršenu pjesmu odlučila testirati na njoj i njezinim drugaricama istog uzrasta. Nisam imala dobru završnu rimu i pročitala sam pjesmu djeci, a moja kćer je odmah nakon čitanja komentirala »kako mi tu nešto nije dobro«, jasno signalizirajući da moram pronaći bolju rimu. Poslije su i njezine drugarice, kada su se malo okuražile i prestale se stidjeti, složile kako zbilja nešto nije u redu. Upravo zbog toga je možda i teže pisati za djecu, jer su ona naiskreniji, ali i najstrožiji kritičari. 

HR: Što je za vas najljepši znak pozitivnog prijama Vaših pjesama za djecu?

Jamačno su to komentari roditelja koji mi svjedoče kako njihova djeca vole otići na počinak uz moje pjesme, čak često stavljajući i samu knjigu pod jastuk. Također, godi mi i roditeljsko priznanje kako ih djeca često love u brzometnom čitanju i preskakanju pojedinih pjesama i stranica knjige, što je čest slučaj zbog premorenosti nakon napornog radnog dana. Ali kod djece nema popusta i uvijek se mora sve pročitati i iščitati po redu. Sjećam se situacije kada je jedan mališan koji je šetao u pratnji svoje bake, opazivši me na gradskim ulicama, povikao baki: »Evo nojevo jaje!«, aludirajući na jednu moju pjesmu iz knjige. Dijete je zapamtilo pjesmu, povezalo je s mojom slikom na knjizi i bila sam prepoznata na ulici. 

HR: Iako je to uvijek lako pitati, a nezahvalno za odgovoriti, imate li neku svoju najdražu pjesmu koju ste napisali za djecu?

Ne bih mogla baš u potpunosti odgovoriti koja mi je pjesma najdraža, ali svakako mi je upravo pjesma o noju izuzetno draga, ali i pjesme o mravu i vrapčiću. Općenito, pjesme koje govore o životinjama i djeci su mi najdraže a, konačno, pjesma o žirafi je bila i moja prva pjesma koju sam napisala.

HR: Posljednjim dvjema zbirkama pjesama »Disnotor i prelo« i »Zimske mirakule« učinile ste svojevrsni prijelaz s dječje na poeziju inspiriranu etno motivima običaja bunjevačkih Hrvata. Kako je došlo do odluke da se oprobate u lirskom njegovanju kulturne baštine ovdašnjeg starosjedilačkog življa?

Velike zasluge za moju sklonost prema lijepim narodnim običajima našeg ovdašnjeg življa ima moj pokojni suprug Nestor preko kojeg sam i ja upoznala sve te običaje. Jer podsjećam, ja sam odrastala u čisto urbanoj palićkoj sredini u kojoj nije bilo govora o nekom, primjerice, svinjokolju, dok je moj suprug živio na Hrvatskom Majuru gdje je to bila posve normalna pojava. I tako smo uvijek razmjenjivali priče o različitostima naših odrastanja i vremenima dok se nismo upoznali, a ja sam uvijek s nekim ushićenjem slušala i pamtila njegove storije sa salaša, i meni je to bilo strašno zanimljivo. Osobito kada smo poslije skupa odlazili do Hrvatskog Majura i kada sam se na licu mjesta mogla i sama uvjeriti u autentičnost njegovih priča. I tako se to godinama »taložilo« u meni, čekajući svoj trenutak literarnog oživljenja. Povrh svega obiteljski salaš, koji je kasnije srušen, bio je star preko 300 godina i poželjela sam ga na neki način oživjeti, makar u svojim pjesmama. 

HR: Jeste li u knjizi »Dinostor i prelo« prenijeli i dio osobnih iskustava sudjelovanja u ovim običajima?

Naravno, jer sam skupa sa suprugom Nestorom svake godine sudjelovala u aktivnostima oko većih »disnotora« na kojima se »radilo« više svinja i imala prilike upoznati svaki i najsitniji dio cijelog postupka. Konkretno, stihovi za knjigu »Disnotor i prelo« rodili su se u mojoj glavi  jedne davne zimske večeri prije 25 godina, kada se moj suprug vratio sa salaša i rekao mi kako je sve utanačio za još jedan svinjokolj. Prepričavajući mi detalje osobito se lijepo izrazio o snježnom ambijentu salaša, te je godine pao veliki snijeg, i onda odjednom zastao, pogledavši me značajno. Odmah sam u tom pogledu vidjela njegovu želju da i ja toga puta sudjelujem u disnotoru, jer nisam baš uvijek sudjelovala, i ja sam se naravno složila, pitajući samo: »Kako će biti ove godine?«, na što je on lakonski odmahnuo rukom i rekao: »Ta, isto k‘o i lani!« Ta njegova rečenica mi je još jedno vrijeme odzvanjala u glavi i nakon jedno pola sata počeli su, sami od sebe, navirati stihovi. I nekim, recimo kronološkim redom događanja na disnotoru, počela sam ih ispisivati i tako su nastale moje dve knjige posvećene želji za očuvanjem lijepih narodnih običaja. Zahvaljujući lijepim ilustracijama Cilike Dulić, knjige su dobile autentičan i prepoznatljiv vizualni identitet, oživljavajući potpuni doživljaj u čitanju i gledanju. Pozitivni komentari čitatelja potvrdili su opravdanost realizacije ovakvih, za današnje uvjete pomalo neobičnih knjiga. 

HR: Znajući Vas, zasigurno već spremate nešto novo. Što možemo sljedeće očekivati iz Vaše pjesničke radionice?

Pripremam jedan dječji pjesnički bukvar obogaćen notnim zapisima i prigodnim računalnim ilustracijama, pa bi to trebalo biti moje novo obraćanje dječjim čitateljima.