Arhiv tekstova

Dvije subotičke obiteljske kuće u stilu secesije, koje je projektirao arhitekt Ferenc Reichl, podignute 1899. godine, svega dvije godine nakon što je secesija prvi puta primijenjena u Europi na zgradi »Tasel«, arhitekta Viktora Horta u Bruxellesu, mogle bi biti uskoro srušene. Ovo je izjavio Géza Vass, direktor Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika, jer, kako je rekao, procijenjeno je da njihova arhitektonska vrijednost nije dovoljno velika da bi zbog njih vrijedilo zakočiti razvoj grada. 

Izjava prvog čovjeka grada koji je plaćen, treba li reći – novcem Subotičana, da bi čuvao vrijednosti, ambijent i identitet secesijske Subotice, zabezeknula je javnost koja se još nije oporavila od rušenja kazališta u središtu grada, Hajzlerovog kupatila, te niza donedavno zaštićenih objekata žrtvovanih radi tržnih centara, novih ružnih četverokatnica, poslovnih prostora.   

 

Vraćamo se u 19. stoljeće

 

»Nigdje se u Europi ne provodi ovakva praksa kao kod nas, ovo što se radi je anarhija. Svjesno stvaramo uvjete kakvi su vladali u gradovima Europe krajem 19. stoljeća. Koncepcija zaštite se totalno promijenila posljednjih 20 godina, fantastične stvari se rade u svijetu, a mi smo stigli do toga da osim rušenja ne znamo ništa, nećemo se niti truditi, a nemamo ni znanja«, kaže bivši glavni gradski arhitekt mr. Zsombor Szabó, te ističe kako je najprije u Srbiji zaštita građene kulturne baštine zakonski neregulirano područje, jer premda država posebnim odlukama stavlja pod zaštitu pojedine objekte, grupe objekata ili središte grada, kao u slučaju Subotice, ona ne osigurava novac za njihovo održavanje. Naprotiv, ako vlasnik zaštićenog objekta želi raditi bilo kakvu intervenciju, Zavod za zaštitu spomenika će dobrano naplatiti svaku svoju suglasnost, savjet, projekt. 

»Grad se može porušiti fizički bombardiranjem, ali grad se može rušiti i polako uklanjanjem urbanog sjećanja. Subotica sve više, gradnjom bezvrijednih četverokatnih zgrada s prizemljem i  potkrovljem, koje svuda niču kao gljive poslije kiše, gubi svoj karakter i identitet. Bit ćemo slični Novom Sadu, da ne kažem Beogradu ili nekim drugim gradovima«, kaže Szabó. 

Početkom 19. stoljeća Subotica i u europskim okvirima prednjači u primjeni suvremenih konstrukcija i materijala u građevinarstvu. Primjerice, betonska konstrukcija krova srušenog kazališta izgrađena je 1904. godine, što je u to vrijeme bila najsuvremenija tehnologija. Takve suvremene tehnologije primijenjene su u izgradnji Gradske kuće, Sinagoge i kod mnogih drugih objekata, kroz čiju se arhitekturu ogleda gospodarska moć grada s početka 20. stoljeća. Subotica je u to vrijeme u Ugarskoj jedan od tri najveća grada, iza Budimpešte i Segedina. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu su mnogi europski gradovi i povijesni dijelovi gradova potpuno stradali u bombardiranju, vodila se velika stručna rasprava vrijedi li im vraćati prijašnji izgled ili treba ići tečevinama moderne arhitekture. Mnogi gradovi, poput Budima ili Varšave, odlučili su vratiti prvobitni izgled gradovima, zgrada po zgrada je rekonstruirana, prije svega fasade, dok je unutrašnjost opremana suvremenim sadržajima i materijalima.

Zastarjele ideje

 

»Subotica je imala sreću da je prošla bez većih bombardiranja i rušenja, ali smo je zato poslije Drugog svjetskog rata počeli rušiti mi, arhitekti i urbanisti, vođeni već tada zastarjelim idejama arhitekta Le Corbusiera da je bezvrijedno sve što je staro. Zapravo na toj liniji i sada govori Géza Vass kada priča o arhitektonski (ne)vrijednim objektima. Za mene je jedan Reichlov projekt arhitektonski tisuću puta vredniji od onoga što se sada podiže po gradu, od tih stanova koji su očajni i nefunkcionalni, a ni likovno ne upotpunjuju grad. A da je moguće napraviti novo u susjedstvu starih objekata, primjer je nekadašnja zgrada Standard konfekcije, koja je izraz moderne arhitekture i savršeno se uklapa u okolicu. Takva je zgrada i Adama Vasa kod Sarićevog spomenika savršeno uklopljena s gradskom palačom gdje je sada »Ravel«, dakle moguće je, samo treba znati i htjeti.

Tu peterokatnicu, koja je uz Reichlovu kuću u Ulici Vase Stajića nikla prije nekoliko godina, ja bih dignuo u zrak, a kad-tad će se to i desiti. Primjerice, u Engleskoj u Birminghamu osmokatnice i  višekatnice se sada ruše jer nitko neće stanovati u njima. I kod nas će proći ovo vrijeme neke konjukture i za 20 godina nitko neće htjeti stanovati u tim bezveznim stanovima, i što ćemo onda s tim? Na Zapadu se čuvaju i rekonstruiraju čak i stare industrijske hale. U Americi je, primjerice, bivša tvornica konzervi pretvorena u fenomenalan centar shopinga i zabave. Što dobivamo time kada porušimo? Zašto se od te dvije zgrade ne naprave eksluzivne vile, netko možda želi stanovati u središtu grada u vili pa nek uloži novac i kupi«, predlaže Szabó.

»Neki nesposobni urbanisti sada su zamislili kako će tamo otvoriti neku široku prometnicu, ali kuda će ta široka prometnica voditi? I nije to jedini problem. Zgrada kina Zvezda ranije je imala vlasnika i kako je onda moga biti prodana? Sada ju je novi vlasnik toliko izmijenio da je više ne vrijedi čuvati, ali tko mu je dopustio da je izmijeni? Zbog onog monstruma Gallerije dvije zaštićene zgrade su srušene i što smo dobili – jednu praznu ljušturu u kojoj se ne dešava ništa, prazne prodavaonice i uredi. Isto sad Tomislav Karadžić vrši pritisak jer hoće proširiti otvore na objektu pokraj hotela Gloria, a Géza Vass kaže da su ti otvori nepodobni i zastarjeli. Što fali tim lijepim vratima na jedinom objektu iz doba baroka koji sliči nečemu? Što i koga onda Zavod za zaštitu štiti i čije interese? Ako Géza Vass u Zavodu ne može ništa ili ne smije, neka odstupi i pusti nekog drugog da radi«, ističe Szabó.

Na pitanje – je li moguće da ama baš nitko u Subotici ne može zaustaviti rušenja, Szabó kaže: 

»Asocijacije arhitekata i urbanista ne funkcioniraju, jer svatko tko radi u urbanističkom zavodu  uvjetovan je zaposlenjem, ako ne pristaje na ono što se od njega traži – leti s posla. Privatni projektanti također moraju ići za poslom i zaradom, pa rade ono što im se kaže. S druge strane, građevinarstvo je uvijek najbolji način da se ilegalno stečeni kapital ubaci u legalne tokove, a onda netko tko danas ima novca misli da može raditi što god hoće, što nije istina ili ne bi smjelo biti, ali takve stvari trebaju biti sustavno riješene. A onda treća karika je politika. Savez vojvođanskih Mađara se ponašao bahato, József Kasza je zamislio da treba srušiti kazalište i nitko nije smio ni pisnuti jer je sve gazio, i ja sam smijenjen zbog toga što sam se usprotivio. Sada je opet sve u rukama Demokratske stranke, njihovi članovi su direktori u Zavodu za urbanizam i u Zavodu za zaštitu spomenika, na čelu Povjerenstva za planove je Nebojša Janjić iz DS-a, gradonačelnik je iz DS-a. I tko će sad unutar stranke reći – ljudi, ovo što radimo ne valja?«

S. Mamužić