Arhiv tekstova

Početak 19. stoljeća u Hrvatskoj su obilježila dva povijesna paralelna procesa koja su svoj vrhunac doživjela 1847.-48. godine: sve jača težnja Mađarske za mađarizacijom Hrvatske, te hrvatski narodni preporod. 

Hrvatski narodni preporod  koji jača nacionalnu svijest stvaranjem jedinstvenog književnog jezika, kulturnih institucija i želi ujedinjenje Hrvatske s Vojnom krajinom i Dalmacijom, nalazi se nasuprot mađarskoj politici. 

Josip Jelačić postaje ban

 

U Zagrebu 25. ožujka 1848. godine Narodna stranka saziva Narodnu skupštinu na kojoj donosi »Zahtjevanje naroda« – politički program čije su glavne točke ujedinjenje Hrvatske, postavljanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana i samostalnost Hrvatske. Sve točke »Zahtjevanja naroda« vlada u Beču je odbacila, osim one koja se odnosi na postavljanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Tim činom Josip Jelačić staje na čelo hrvatskog naroda i igra presudnu ulogu u suprotstavljanju mađarizaciji. 

Josip Jelačić rođen je 1801. godine u Petrovaradinu. Prije postavljanja za hrvatskog bana već je bio pukovnik u Vojnoj krajini  i dobro je poznavao želje hrvatskog naroda za ujedinjenjem svih dijelova Hrvatske. Osim toga bio je upoznat s teškim položajem i životom seljaka te proglasom od 25. travnja ukida kmetstvo u Hrvatskoj. 

Ban Josip Jelačić u svibnju 1848. godine raspisuje izbore za novi Hrvatski sabor te se 5. lipnja u Zagrebu sastaje prvi zastupnički Hrvatski sabor u kojem nisu sjedili samo plemići i crkveni velikodostojnici nego i predstavnici građana i zastupnici Vojne krajine. Sazivanje Hrvatskog sabora i njegove odluke o jedinstvu i samostalnosti Hrvatske nisu po volji ugarskoj vladi koja teži za stvaranjem mađarske države od Karpata do Jadrana, što  neminovno vodi do rata između Hrvatske i Mađarske. 

 

Što Bog da i sreća junačka

 

Mađarska revolucija, koja je izbila u ožujku 1848. godine pod vodstvom Lajosa Kossutha i Sándora Pettöfija, imala je težnju stvoriti samostalnu mađarsku državu, ali politika mađarske vlade nije htjela priznati hrvatsku državnost nego ju je uključivala u Mađarsku, pa je dovela do rata. Hrvatska je Ugarskoj navijestila rat 7. rujna. Ban Jelačić je s hrvatskom vojskom i povikom »Što Bog da i sreća junačka« 11. rujna prešao Dravu kod Varaždina i vratio Međimurje Hrvatskoj te nastavio prema Ugarskoj. Nakon ulaska u Ugarsku ban Jelačić saznaje da je 6. listopada u Beču izbila revolucija i da je habsburški vladar s vladom napustio Beč, te kreće s vojskom prema Beču. 

Ban Jelačić se kod Beča sukobio s mađarskom vojskom koja je došla pomoći ustanicima i potpuno je porazio te ugušio bečku revoluciju. Za gušenje bečke revolucije Jelačić je odlikovan od strane Bečkog dvora i postaje upravitelj Rijeke i Dalmacije. Tada  se Hrvatska, Vojna krajina, Dalmacija, te prostor od Zagorja do Zemuna i Jadranskog mora nalaze pod upravom Josipa Jelačića. Ovaj prostor pod Jelačićevom upravom još nije bio sjedinio Hrvatsku, jer je Jelačić Dalmacijom i Vojnom krajinom zapovijedao kao austrijski general a ne kao hrvatski ban, ali njegova uprava dovela do jačanja nacionalne svijesti za ujedinjenjem. 

Nakon gušenja bečke revolucije ban Jelačić sa svojom vojskom i uz pomoć habsburške vojske kreće prema Ugarskoj. U siječnju ulaze u Budim i Peštu, a kapitulacijom mađarske vojske kod Vilagosa 13. kolovoza 1849. godine ugušena je mađarska revolucija. Nakon gušenja revolucije u Habsburškoj Monarhiji dolazi razdoblje nazvano Bachov apsolutizam nazvano po austrijskom ministru Alecxanderu Bachu, koji je provodio iznimno centralističku politiku. 

 

Ni pod Beč ni pod Peštu

 

Nakon Bachova apsolutizma na hrvatskoj političkoj sceni oblikuju se dvije ideologije – Narodna stranka pod Strossmayerom, koja se zalagala za jugoslavizam u vidu povezivanja svih južnih Slavena u kulturnom i političkom smislu, a nasuprot njoj bila je Stranka prava. Stranku prava (kasnije Hrvatska stranka prava) osnovali su 1861. godine Ante Starčević i Eugen Kvaternik s ciljem borbe za neovisnu Hrvatsku pod geslom »Ni pod Beč ni pod Peštu«. Suprotstavljali su se i idejama Strossmayera o povezivanju južnih Slavena ističući hrvatsku samostalnost. 

Habsburški car Franjo Josip I. 1867. transformira Habsburšku Monarhiju u Austro-Ugarsku Monarhiju, kako bi smirio sve jače težnje Mađara za samostalnošću. Ovim činom Habsburška je Monarhija podijeljena na dva dijela – austrijski i ugarski, koje vežu osoba vladara, vanjska politika i vojska, dok su svi ostali poslovi zasebni. Ova podjela dovela je do toga da se Hrvatska našla u ugarskom dijelu monarhije, dok su Dalmacija i Istra bili pod austrijskom nadležnošću. 

Sljedeće, 1868. za vrijeme bana Levina Raucha sklapa se Hrvatsko-ugarska nagodba po kojoj je Hrvatska samostalna po pitanjima uprave, zakonodavstva, nastave, bogoštovlja i pravosuđa, ali je ostao problem u svezi s financijama po čemu Hrvatska nije imala samostalnost. Godine 1881. za vrijeme bana Ladislava Pejačevića ujedinjuje se dio Hrvatske koji je činio Vojnu krajinu s Hrvatskom, čime je djelomično ispunjena težnja hrvatskog naroda za ujedinjenjem, jer se Dalmacija još uvijek nalazila izvan okvira Hrvatske.