Arhiv tekstova

S novom godinom, sa siječnjom kao prvim mjesecom u godini, startala je hvale vrijedna inicijativa poznatih Osječana – projekt oživljavanja druženja i prijateljstva nazvan Essekerske večeri, a realiziraju ga u prekrasnom ambijentu osječke Tvrđe, u restoranu Müller, vlasnika Davora Peroševića. Taj stari ugostiteljski objekt oduvijek je bio okupljalište osječke kreme i umjetničkih duša, pa je novi projekt naišao na odobravanje brojnih ljubitelja cjelovečernjeg druženja uz kavu i štaubirane krafne.

I vaš izvjestitelj imao je prigodu nazočiti dvjema večerima, prije nekoliko tjedana kada je domaćica bila Ljerka Antonić, umirovljena novinarka koja još uvijek ima kolumnu u Glasu Slavonije i svake nas nedjelje ponovno iznenadi esekerskim zanovjetanjima, pa mnogi vole reći da baš zbog nje čitaju ovo slavonsko glasilo. Prošloga je četvrtka domaćin bio Zvonko Penović, eksteritorijalni Dalmatinac koji voli reći da je Osječanin i da piše, riše i diše poeziju. Zbog njega sam zadobio kompleks niže vrijednosti i dok sam se ranije volio predstavljati kao novinar i pjesnik, odsada kažem samo novinar.

»Želja nam je bila da u ova tmurna i turbulentna vremena potaknemo ljude da izađu iz svojih kuća, da napuste TV-serije i internet i da se međusobno druže, i najprije smo razmišljali o Osječkim večerima, ali je netko natuknuo essekerske, jer Osijek zapravo jest Essek, to je njegov prvi naziv, ako izuzmemo rimsku Mursu«, rekla je Zlata Živaković-Kerže, znanstvenica koja skrbi o povijesti Osijeka.

 

Priče Ljerke Antonić

 

A Ljerka Antonić je svakako bila prava osoba koju treba predstaviti na Essekerskim večerima, jer njen prepoznatljiv način pisanja i njene rado čitane kolumne neodoljivo podsjećaju na stari, dobri Osijek. Ona svojega čitatelja jednostavno vraća u ona stara i dobra vremena, kada se išlo na tanz-balove, elegantno i šarmantno bez pardon-naguravanja. A kako je Ljerka gostovala baš nekako u pokladno vrijeme, podsjetila nas je i na dan kada luda veljača ponese Osječane u fašničko vrijeme vještica i krabulja, ali i na brojna sijela, prela i dođi lane na divane, jer svaka kocka hoće da se bocka.

Predstavila se Ljerka na radost brojnih poznatih i manje poznatih Osječana, čitala svoje priče i haiku-poeziju, pratili je osječki umjetnici na gitarama.

A onda jedva čekaš da minu dva tjedna, pa da se ponovno ufuraš među te uljuđene Osječane, da se barem jedno vrijeme i sam tako osjećaš i praviš se važan, mada znaš da si dođoš i da dođoše nitko, nikada i nigdje nije volio. E hvala Bogu da nisam otišao u Zagreb, tamo bih bio dotepenac.

 

Pjesme Zvonka Penovića

 

Ponovno još jedna prekrasna večer, za pamćenje, a predstavljen je pjesnik Zvonko Penović, autor desetak zbirki poezije i još nekoliko knjiga, izuzetan čovjek i poeta koji je zadivio sve nazočne. I gosti su mu bili na visini zadaće pa je sve prštalo od poezije, a stihovi su govoreni iz srca, spontano i zavodljivo, pa je i domaćica Svjetlana zadivila mnoge svojom interpretacijom Zvonkovih stihova i svojom osobnošću. Dvorana prepuna, tražio se stolac više, a pljesak oduševljenja orio se drevnom Tvrđom do Drave i dalje, sve do Dunava.

»Ovako nešto Osijeku je trebalo, ovo Osijek zaslužuje, jer pomalo gubi svoj identitet. Imam dojam da Osijek u posljednje vrijeme nalikuje željezničkom vagonu ostavljenom na slijepom kolosijeku, pa je nekim putnicima posve svejedno ide li naprijed ili nazad, ili stoji u mjestu«, rekao nam je Zvonko Penović.

S poetom se složio i Velimir Čokljat, osječki glumac na privremenom radu u Zagrebu. »Ovo je divna stvar, i ja moram Osijek usporediti s Londonom i Parizom, Bečom i Budimpeštom, koji imaju nešto slično, pa i Zagrebom, koji to u zadnje vrijeme pokušava. Imao sam čast nazočiti trenutku kada je u Parizu u jednom kafiću Gerard Depardieu govorio stihove poznatih francuskih pjesnika i to vam je danas moda diljem Europe, ali daleko od te mode je jedan iskon, koji je približen tim ljudima koji kafiće pohode i uživaju u govorenju poezije, jer poeziju ne treba recitirati, već govoriti, kako su to radili još Ujević, Vidrić i da ne nabrajam, i zato sam se odazvao pozivu našega domaćina«.

I Davor Horvat, uz Zlatu, organizator ovih večeri, zadovoljan je, jer ovo gradu na Dravi vraća tradiciju na kojoj su odrastale generacije Osječana. »Ovo je prigoda da izvedete poznanike i prijatelje, da se družite i uživate, i mada su vremena teška, uvijek se nađe za kavicu i piće. Usporedno radimo na još jednom projektu, više vezanom za dolazeće ljeto, a radi se o uspostavljanju kvalitetnijih odnosa s ljudima, s našim Hrvatima, u Osijeku bratskim gradovima u regiji. Radi se o zajedničkim turističkim rutama, gdje bi učvrstili tu našu suradnju i još čvršće se međusobno povezali na jedan kvalitetan način. Ako već ovoga ljeta odradimo po jednu turu za Suboticu, Osijek, Pečuh i Tuzlu, to je već nešto, barem dobra osnova za još bolje odnose.«

 Slavko  Žebić