Arhiv tekstova

Naše odredište bilo je baranjsko selo Karanac smješteno na južnim padinama Banske kose, koje od davnina stoji između Kneževih Vinograda i Belog Manastira. Selo udaljeno dvadesetak kilometara od Dunava broji nešto više od 1000 stanovnika. Sa svojih osam ulica drugo je mjesto po veličini u općini Kneževi Vinogradi i na vrhu je ljestvice etno turizma u Baranji. 

Ovo selo jednostavno odiše prošlim vremenima, što dokazuje veliki broj tradicionalnih kuća specifičnih za panonske krajeve, s okućnicama ukrašenim etno elementima. Već na samom ulasku u selo mogu se primijetiti stari plugovi, drvena korita, stara kola i druge stvari iz prošlosti koje mještani čuvaju kao najvrednije relikvije.

 

Lijeni dan za tamburaše

 

U Karanac smo došli radi okupljanja tamburaša s obiju strana Dunava, koji su u etno restoranu »Baranjska kuća« prepoznali ambijent kao stvoren za njih i njihovu glazbu. Naizgled sasvim obična kuća, koja se stapa u redu drugih isto tako običnih seoskih kuća, ipak govori jednu nesvakidašnju priču. 

Već s ulice čujemo tamburaše. Ulazimo. Veliko društvo, tambure u rukama, tambure na zidovima, begeši u kutovima i banda koja zabavlja društvo. Na stolovima lijep crven kulen, kobasica, sir i vino kao dukat žuto. Glazba prestaje, a tambure preuzima druga banda. Glazba opet kreće, stil malo drukčiji od prethodne. Sve to snimaju televizijske ekipe, a tamburaši svirajući ne kriju zadovoljstvo i neki blagi ponos koji se lako može očitati na licima. Dolazi čovjek s crnim šeširom i nakratko prekida glazbu. Poziva predstavnike svake tamburaške bande da se jave kod kuharica, preuzmu ribu, potpale vatru i pristave kotliće, jer možda će kiša. To je Vladimir Škrobo zvani Baja, vlasnik »Baranjske kuće« i glavni »krivac« okupljanja tamburaša. Pitamo ga o čemu je riječ i što se to ovdje događa. 

»Ovo je zimska burza kavanskih svirača«, započinje priču Baja. »Tu se druže glazbenici koji su ovdje svirali, ali ovo je prigoda da se pokažu i oni koji ovdje nikada nisu svirali. U korizmenom vremenu tamburaši obično nemaju toliko puno gaža kao u ostalom dijelu godine, stoga izaberemo jedan ‚lijeni‘ dan  kao što je ova srijeda, kada nitko od njih nema posla. Prigoda je to da svatko pokaže što zna, da se razmjene iskustva i da se nauči nešto novo. Bit ove priče je ustvari jedno dobro druženje«, govori nam Vladimir Škrobo Baja nakrivljujući svoj prepoznatljivi crni šešir.

Odlazimo na ljetnu terasu. Upravo svira romski bend »Đelem Đelem«. Nakon završetka njihovog dijela svirke prilazimo frontmenu ovog sastava Darku Đurđeviću. Njegov je sastav iz Belog Manastira. Vidno raspoložen govori nam kako je lijepo kada se tamburaši ovako druže i kako je šteta što ovakvih tamburaških skupova nema češće.

»Baja nas već treću godinu okuplja u ‚Baranjskoj kući‘. Bio sam na svakoj dosadašnjoj fešti i primjećujem kako nas je iz godine u godinu sve više. Ovdje su orkestri iz Baranje, Slavonije i iz Bačke. Družimo se uz dobru priču, paprikaš, vino i onako kako najbolje znamo – uz dobru svirku«, kaže Darko Đurđević.

 

Sve do ulice zaboravljenog vremena

 

Na red dolaze tamburaši iz Bačke. Tu su članovi nekadašnjih »Bereških tamburaša« i »Zlatni zvuci« iz Sombora. Neki sastavi imaju članove s jedne i s druge strane Dunava. Svirka se ‘zakuhava’ kao riba u kotlićima. Prilazimo Marku Leriću, basprimašu i vođi negdašnjih »Bereških tamburaša«. Pitamo ga zašto je naziv ovog okupljanja zimska burza kavanskih svirača.

»U ovom još uvijek zimskom, korizmenom vremenu mi glazbenici nemamo toliko posla kao tijekom ostalog dijela godine. Na neki način ovdje se svojom svirkom nudimo i ‚rasprodajemo‘ zainteresiranim konzumentima tamburaške glazbe, otuda i naziv zimska burza«. Marko je zaključio, kao i ostali naši sugovornici, da je ipak bit svega ovoga dobro druženje. 

Ljuljaju se kotlići, a riba je skoro gotova. Svatko kuha na svoj način, ali velike filozofije nema. Riba (ovoga puta šaran i štuka), luk, sol, lijepa crvena paprika i naravno odgovarajuća vatra je sve što je potrebno za dobar fiš. Ipak, svaki paprikaš je po okusu različit, ali svaki na svoj način jednako dobar. Baš kao i glazba. Svaka pjesma je jednako dobra, ali je ipak svaki sastav odsvira na svoj način. Zamirisao fiš i zazvonile žice sve do ulice zaboravljenog vremena u kojoj se nalaze stari ambari i prostori za već pomalo zaboravljene zanate. Tu je grnčar, klompar, kovač, stolar, tu je i stari mlin i ledara. Sve ovo je Baja godinama prikupljao ne bi li u prostranom dvorištu dočarao pravo ozračje Baranje i jednostavniji, pa možda i bolji svijet u kojem su živjeli djedovi i bake.

Fiš je gotov, glazba prestaje na nekoliko minuta. A onda sa svirkom kreću sastavi »Lira« iz Osijeka, »Kočije« iz Narda kod Valpova i »Šokačka grana« iz Doboševice, da bi se na koncu svi tamburaši spojili u jedan veliki orkestar i svirali za svoju dušu.

Rijetki su ovakvi susreti s toliko kvalitetnih kavanskih svirača na jednom mjestu. Ovo druženje nije potrajalo do kasno u noć niti do ranih jutarnjih sati, jer ipak je korizma pa i tamburaši imaju mjeru. Iz jedne »lijene« srijede 24. veljače tamburaši se raziđoše svatko na svoju stranu, bogatiji za još jedno iskustvo, za još jedno poznanstvo, za još jednu životnu priču iz malog Karanca u Baranji.

 Zlatko Gorjanac