Arhiv tekstova

Pjesnik Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša, na desnoj, poljičkoj Cetini, između vrletnih masiva Mosora i Biokova. Klasičnu je gimnaziju polazio u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U II. svjetskom ratu izravno sudjeluje na antifašističkoj strani u borbi protiv prekomorskog fašizma i obrani domovine. Nakon rata obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. disertacijom o lirici A. G. Matoša, prvom cjelovitom pretragom opusa hrvatskoga pjesničkoga genija. Od 1949. radi kao asistent, potom kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dvije je godine proveo na Sorbonni u Parizu (1956.-1958.) kao profesor hrvatskoga jezika. Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti, koju je i utemeljio. Bio je redovni član HAZU-a. Umro je u osvit stvaranja hrvatske države, 24. veljače 1990. godine. Jure je Kaštelan bio osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnog profesora i marljiva javnog djelatnika. Bio je poeta doctus, učeni pjesnik, i po tome na tragu onih najvećih. Pojavio se u književnosti 1940. zbirkom pjesama neobična naslova i boje »Crveni konj« s likovnim ilustracijama Ede Murtića, koju su starojugoslavenske vlasti zaplijenile i cijelu nakladu, osim nekoliko primjeraka, uništile. Drugu je zbirku, »Pijetao na krovu«, objavio pet godina poslije, prijelomne 1945. godine. Njome pjesnik sugerira svitanje i novi dan. Od početka pedesetih, ponesen slobodom mašte i pjesničke invencije, Kaštelan iz pjesme u pjesmu iskazuju pjesnički nemir. U ritmičkoj je strukturi sljedbenik francuskih simbolista, potomak nadrealista u slikovitosti i spontano nadahnutoj igri riječima. Pjesme su mu najsrodnije poeziji španjolskoga pjesnika Federica Garcije Lorke, a njegova rodna Poljica s rijekom Cetinom i jablanima te narodnim naricaljkama i brojalicama najsličnija su Lorkinoj Andaluziji. Pjesnik je jednog od najzanimljivijih opusa hrvatskoga dvadesetog stoljeća. Bitno je obilježje Kaštelanove poezije bujna metaforizacija, alegorizacija i aludiranje. Osnovna je tema smrt bez obzira ostvaruje li se kao nacionalna ratna tragedija ili osobna tjeskobna nesreća. Pjesme su često na tragu narodne književnosti koja je u dodiru s mitologijom i kršćanskom religijom. 

Osim navedenih, objavio je zbirke pjesama redom objavljivanja: »Biti ili ne« (1955.), »Malo kamena i puno snova« (1957.), »Otvorena pjesma« (1976.) i »Divlje oko« (1978.); zatim zbirke iz pet suautorskih izdanja, u grafičkim (slikarskim) mapama hrvatskih slikara: »Skoplje u tvojim očima« (1964.), »Rbine sna tlapi jave« (1976.), »Zavjet za Epetion« (1984.), »Okrenut moru« (1984.) i »Sve plavo, nebeski plavo« (1989.). 

Pisao je i prozu, iako se o njoj rijetko piše. Eksperimentalno značenje imaju njegove drame »Pijesan i pjena« (1958.) i »Prazor« (1972.). U zbirci fantastičnih novela »Čudo i smrt« (1961.) sabrano je 14 priča, a poslije joj se pridružuje i petnaesta »Uzvisenje zmije« (1976.). Od dramskoga pjesništva najzagonetniji je tekst »Pijesak i pjena« u kojemu dvoje ljudi samih u noći, pod svjetlošću koju ne vide, razgovaraju, jedan »u kupe«, drugi u »špade« kao u briškuli (kartaroškoj igri). Svojim književnopovijesnim monografijama i studijama o pjesničkim prethodnicima i uzorima A. G. Matošu (»Lirika A. G. Matoša«, 1957.), i A. B. Šimiću (»Približavanje, prolegomena, za liriku A. B. Šimića«, 1970.) upotpunjuje svoj životopis svestrana i neumorna istraživača i poklonika književnosti. Uredio je i pripremio i prvu poslijeratnu zbirku pjesama »Rukovet« Tina Ujevića. Važan je i njegov prevodilački rad, a prevodio je s francuskoga, makedonskoga, španjolskoga, grčkoga, ruskoga, češkoga, talijanskoga i slovenskoga jezika.