Arhiv tekstova

Vjerojatno se svakom od nas odraslih dogodilo da je razbio kakvu čašu, bocu ili posudu. Meni jutros. Čudan je to fenomen kada za jednu sekundu nešto što je bilo i lijepo i korisno, postane samo hrpa komadića. 

Sjećam se još prvog studijskog hodočašća u Svetu zemlju. Pavao VI., slaveći svoj zlatni jubilej, nije htio nikakvu vanjsku proslavu nego je odlučio pedeset studenata teologije sa završnih godina poslati na jedan studij u glasovitu Biblijsku školu u Jeruzalem. Među pedeset sretnika bio sam i ja. 

 

Qumranska otkrića

 

Raspored dana je bio takav da smo navečer – za hladovine – imali predavanja, tada već ostarjelog najvećeg bibličara patera Benoit, a drugi dan smo išli s drugim mlađim profesorom na iskopine, gdje smo i gledali, i molili, i radili. Tako je to išlo jedan skraćeni ljetni semestar. Među ostalim sam zapamtio glasovita Qumranska otkrića. Naime, svaki stanovnik (tada je to bio jordanski dio) Arapin zna da gdje god u zemlji nešto otkrije, sigurno je vrijedno. Tako je u Qumranskim gudurama i stijenama 1948. jedan mladić pronašao neke ćupove i u njima pergamente. Otkinuo je jedan komadić i nekako doturio u Jeruzalem. Kada su stručnjaci pogledali taj komadić, zastao im je dah. Našli su najstariji komadić teksta proroka Izaije, čak iz njegova vremena. Onda je mladić komad po komad donosio u Jeruzalem i danas je iz komadića sastavljen cijeli tekst koji se čuva u posebnoj zgradi na poseban način, samo se primjećuje da je sastavljen iz komadića. Jasno, mladića je vodio jedini motiv – zaraditi novac. Skupo je prodao te komadiće, postao bogat, pa čak i slavan. Pater nas je jedne večeri pozvao u posjet bogatom čovjeku u Jeruzalemu koji je stanovao u kamenoj palači. To je bio taj nekadašnji mladić koji je otkrio Qumranske tekstove. 

Najdosadniji dio Vatikanskog muzeja – barem za mene – je tzv. Rapidarij. Naime, Rim je prepun kamenih ostataka svoje slavne civilizacije – kipova, poprsja, reljefa, itd. Arhitekt tog dijela Vatikanskog muzeja je Japanac. Tako je vješto postavio stazu kroz muzej, te je ne možete ni obići ni skratiti. Prolazite kroz šumu kipova, vaza, poprsja, reljefa, okrnjenih, polomljenih, sastavljenih... Sve je to znak da je to nekada bilo, a sada više nije. Nekada slavno, a sada muzejski eksponat koji u tolikoj količini pomalo i umara. Ali, eto... to se nudi jer je doista vrijedno, a treba biti stručan i moći uživati u svim tim »okrnjenim« detaljima. 

Apostol Pavao je našu narav usporedio s krhkom posudom. Čovjek je stvoren od Boga kao savršeno biće. Jest da su u jedinstvu osobe dva principa – duhovni i tjelesni, ipak je čovjek jedan i »odsjaj slave Božje«. Najveći dar u toj slavi jest njegova sloboda. Vjerojatno je Pavla na tu sliku potaknula činjenica da »posuda ide na vodu dok se ne razbije«. 

 

Michelangelova Pieta

 

Naš praotac Adam nije dugo hodao, te je postao razbijena posuda. Danas je poznata tehnika mogućnosti lijepljenja, sastavljanja (razbijene posude), ali to više nije to. 

Kada je glasovita Michelangelova Pieta stradala, tadašnji papa Pavao VI. je zaplakao. Ne zato što ne bi vjerovao da će tehnika i umjetnost našega vremena »zaliječiti« štetu, nego jednostavno nad činjenicom da Pieta više nije Michelangelova u cjelini. Ranjena je. Kad razmišljam s apostolom Pavlom o velikom daru Božje milosti koju u svojoj ljudskoj naravi nosimo u krhkim posudama, onda se često bojim same činjenice da je krhkost naša vlastitost i da je mogućnost »razbiti se« trajna opasnost. Zasigurno ste i vi i ja vidjeli mnoge grčke amfore koje su izvađene iz mora, složene i slijepljene, ali više u njima ne može stajati ni voda, a kamoli maslinovo ulje. Što može ostati od čovjeka – krhotine, što može ostati od naroda koji je krhotina? Poslagani komadići vješto slijepljeni, ali više ne mogu služiti u cijelosti svojoj svrsi. Ne mogu držati u sebi ni vodu, a kamoli maslinovo ulje. Ta biblijska stvarnost potrajala je neobično dugo. Sve do onoga vremena kada je Bog odlučio ne više spajati razbijene dijelove nego stvoriti novu posudu. Ta nova – izabrana posuda – je novi Adam – Isus Krist. On je novi čovjek i glava novog čovječanstva. Nije krhotina, nije spoj, nego je posve nova jedinstvena ljudska osoba: Bogočovjek. Nama kršćanima darovana je milost da se u krštenju, pa i sakramentu pomirenja svaki puta rađamo kao nova osoba. Liturgija pjeva »Staro gle prolazi, a  novo nastaje«. Promatrajući svijet oko nas koji je uistinu, unatoč svih globalizacija, suviše nalik hrpi krhotina, ako je i oblikovan više nalik složenoj i ljepilom povezanoj grčkoj amfori negoli novom čovjeku. 

Vrijeme je kada nas Crkva poziva na rađanje novoga čovjeka. Biti novi čovjek, a ne krhotina, biti Narod, a ne razbijeno stado. Tko će nas od tolikih dijelova složiti u cjelinu? Tko će nas tako razbijene ponovno složiti u novu posudu? Darovani su nam dani da spoznamo svoju razbijenost, darovani su nam dani da spoznamo svoju hrpu komadića, ali nam je darovano i vrijeme da uskrsnemo u novog čovjeka, novi Narod, snagom duha u komu je isključen svaki drugi interes osim jednog jedinoga: biti čovjek, biti Narod.