Arhiv tekstova

Sonta je oduvijek bila selo šokačke sirotinje. Živjelo se teško, u pravilu brojem velike obitelji trebalo je prehraniti i zaodjenuti. Zemlje u vlastitom vlasništvu nije bilo puno, pa se u većini »kruva i ruva« priskrbljivalo teškim nadničenjem kod veleposjednika. 

Živjelo se mahom u kućama građenima od zemljanoga naboja. Kako nisu baš svi mogli naslijediti plac u selu, dosta se kuća gradilo i u ataru, o čemu i danas svjedoče brojni ostaci salaša. Materijala za gradnju nabijača bilo je na svakom koraku, a što je najbitnije, bio je i besplatan. Majstori nisu bili skupi, trebalo je platiti samo jednoga koji je imao potrebnu opremu i vodio posao, ostali su dolazili raditi na mobu. U Sonti su  kuće na ovaj način građene do konca šezdesetih godina, kad je zakonom propisana gradnja kuća od tvrdih materijala. 

 

Posljednji sonćanski majstor

 

Posljednji sonćanski majstor koji je imao opremu za nabijanje kuća bio je sad već davno pokojni Josip Vodeničar, u selu poznatiji kao majstor-Jožika Aćimov. Oprema se sastojala od dasaka, maljeva –  rmpoša i običnih, te »štrangi«. Materijal za nabijanje zidova – zemlja, iskapala se u zadnjem dijelu dvorišta. Majstor bi već spram dimenzija buduće kuće razmjerio i  gabarite jame iz koje će se zemlja iskapati, pa ukoliko bi se kasnije pokazalo da je sloj uporabive zemlje pretanak, dalje bi se kopalo u širinu i duljinu. Za naboj se rabila zemlja iz gornja dva sloja – crnica i ilovača, sve do pijeska, koji nije bio uporabljiv zbog pojačanoga svojstva osipanja. 

Na lokaciji buduće kuće majstor bi  prvo razmjerio i omeđio fundament, a potom bi se kopalo do 50 cm u dubinu. Ukoliko bi gazda uspio osigurati, u iskopinu bi se slagale opeke, ukoliko ne, onda bar cerpić. Između  svaka dva sloja opeka ili cerpića posipana je usitnjena zemlja koja je služila kao vezivo, a ukoliko domaćin nije mogao osigurati opeke, fundament se nabijao od zemlje. Svi zidovi nabijali bi se »iz komata«, kako bi se izbjeglo kasnije međusobno odvajanje. Daske bi majstor postavljao tako što bi uz fundament s vanjske strane na određenoj razdaljini ukopavao rogove, uz njih s unutarnje strane postavljao daske i na taj način izvana omeđio sve buduće zidove. Postupak se ponavljao s unutarnje strane, tako što bi se rogovi ukopavali naspram onih ukopanih izvana, a daske su postavljane paralelno s vanjskima i tako se dobivao kalup. Naspramni rogovi međusobno su dobro vezivani štrangama, te se na taj način stvarala protuteža pritisku kojim će na daske djelovati nabijena zemlja. Tako daske ne bi »bižale«, što bi, opet, dovelo do neravnina na zidovima. 

 

I žene i djeca u poslu

 

U tako pripremljene kalupe s maljevima je ulazilo 5-6 ljudi, koje bi majstor odabrao. Dvojica prvih nabijali su rmpošima samo zemlju pored dasaka, jedan vanjske, drugi unutarnje rubove budućega zida. Iza prve dvojice išla bi trojica do četvorice jačih ljudi, koji bi običnim maljevima nabijali cijelu površinu zida. Zemlju za naboj kopalo bi 5 – 6 ljudi, a od jame do mjesta nabijanja prenosile su je obično žene i starija djeca. Zemlja je prenošena u prikladnim posudama, najčešće karlicama i dodavana  je ljudima koji su je istresali u kalupe, pred one koji su nabijali zidove. Zid se nabijao u cijelosti, bez ostavljanja šupljina za vrata i prozore, koje su sjekirama probijane tek nakon skidanja kalupa. 

Ova fotografija datira iz 1954. godine. Snimljena je prigodom nabijanja kuće obitelji Šokac u Sonti i jedna je od jako rijetkih, možda i jedina koja se danas može naći u selu, a svjedoči o početnoj fazi gradnje kuća nabijača.