Arhiv tekstova
Kako, molim?
NEĆEMO DALJINSKO UPRAVLJANJE
Tako složene ustanove, kakve su visokoškolske, ne mogu se upravljati daljinskim upravljačem iz jednog udaljenog centra. Odgovorni rukovoditelj mora biti na licu mjesta da brine o uvjetima rada, ambijentu kolektiva, osiguravanju kadrova, materijalnih sredstava i odgoju studenata. Upravo zato matični fakulteti nisu dovoljno brinuli o isturenim odjelima, te su oni slabije prolazili u raspodjeli sredstava. Nije postojala zainteresiranost da se oformi kadrovski potencijal, već su fakulteti svoje nastavnike slali na »teren«, da ne govorimo o brizi za ulaganje u objekte i opremu, a bilo je i drugih negativnih stvari posebno u odnosu Učiteljskog fakulteta u Somboru prema odjelu u Subotici. Nadalje, postoje obveze, koje je naša zemlja preuzela usvajanjem Zakona o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, proizašlim iz Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, koje predviđaju da manjinske zajednice školovanje svojih nastavnika obavljaju u samostalnim ustanovama, a tu je i Povelja o ljudskim i manjinskim pravima SICG, prema kojoj školovanje za manjinske zajednice snosi država. Subotica, kada je riječ o Mađarima, ima dugu tradiciju obrazovanja na mađarskom, a Vršac na rumunjskom jeziku, budući da tu živi rumunjska manjina i zato su tu oformljeni centri za obrazovanje nastavnika na tim jezicima. Osnovani su učiteljski fakulteti, a u sljedećoj periodi će biti organizirani i trogodišnji tečajevi za odgajatelje, jer će se dvogodišnji tečajevi zbog obveza preuzetih Bolonjskom deklaracijom transformirati u trogodišnje, ali će biti i projekata za školovanje dvopredmetnih nastavnika za osnovne škole bez kojih nema adekvatnog stručnog prilaza osnovnom školstvu na manjinskim jezicima. To će riješiti problem koji postoji u manjim selima po Vojvodini gdje nema nastavnika srpskog jezika. Zoltán Bunyik, pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu, »Danas«, 3. travnja 2004.
KOSOVO I VANDALI
Sigurno je da su događanja na Kosovu i događanja u Vojvodini međusobno povezana. Međutim, nacionalne manjine koje žive u Vojvodini nemaju baš nikakve neposredne veze s pripadnicima albanske narodnosti na Kosovu i njihovom borbom za visoki stupanj autonomije Kosova ili čak za odcjepljenje od Srbije. Ali, u prenesenom smislu, događaji na Kosovu imaju veze s incidentima u Vojvodini, jer podižu tenziju kod pripadnika većinskog srpskog naroda i pojačavaju njihov osjećaj ugroženosti vlastitog bića i vlastite kulture. Povijesna je činjenica da je Kosovo kolijevka srpske kulture, ali to opet nije opravdanje za vandalske napade na groblja, ustanove i kulturno-povijesne spomenike manjina u Vojvodini. Mr. Josip Ivanović, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća SCG, »Glas Slavonije«, 2. travnja 2004.
PORAST AKCIJA SPS-a
I umjesto da opravda svoj frankenštajnovski inženjering i impresionira nas nekim neočekivanim potezom kakav bi, na primjer, bila isplata dugovanja umirovljenicima, ili akcija kupovine posteljine za bolnice, DSS je još više povećala vrijednost akcija SPS i pljunula u lice svim žrtvama Miloševićevog režima, ne nalazeći baš nijedan diskretniji, i manje iritirajući način da relaksira hašku situaciju, od onoga da građani Srbije na svu svoju muku još i dotiraju onoga koji ih je opljačkao, ponizio i uveo u ratni avanturizam. I tu, u zakonu, nije toliko stvar u novcu koliko u bezobrazluku. Uostalom, zar nije bilo jednostavnije da DSS otvori žiro-račun za pomoć haškim optuženicima (pa tko želi nek’ uplaćuje), a ne da ovako psihološki nezgodno, principijelno neprihvatljivo i cinično u to petlja cijelu državu koja se već diskretno na neki način i stara o haškoj dijaspori, ipak praveći potrebne nijanse. Ako je postojao način da radikali i socijalisti iz zicera udare loptu na volej i poentiraju – to je bio ovaj skupštinski. Proceduralno čist ko suza. Od Koštunice koji im je, kao Roberto Karlos, tu loptu namjestio. Jer, gdje je humanizam, tu je i renesansa (rehabilitacija) režima i njegovih štihova, koja bez ovakvog, pitanje je koliko iracionalnog, ponašanja DSS-a sigurno ne bi bila moguća. A, ta psihološka rehabilitacija Miloševićevog režima, koju ovaj zakon kao mentalni »lex specialis« nudi, nadilazi njegovu humanitarnu i socijalnu komponentu pomoći siromašnim optuženicima i članovima njihovih obitelji. Umjesto da se što radikalnije, prije svega psihološki, distancira i oslobodi Miloševićevog naslijeđa, Srbija mu ovak-vim psihodeličnim manevrima potvrđuje privrženost. Zoran Panović, kolumnist, »Danas«, 3. travnja 2004.
ŠTO BIVA S PRIJAVAMA?
Tajništvo (za upravu, propise i nacionalne manjine) redovito podnosi krivične prijave policiji. Mi znamo da iza tih incidenata ne stoji srpski narod, nego pojedinci koji se mogu identificirati. Zabrinjava, međutim, što se sve obično završava samo na prijavama. Iako se radi o ispadima koji se mogu svrstavati u neke mlitave pojave šovinizma, uvijek postoji opasnost da prerastu u ozbiljnije incidente, a naročito ako se toleriraju. To može biti poticaj huliganima na sljedeći korak, pa tako razbijeno staklo danas, sutra može značiti razbijenu glavu. S druge strane, država ne ukazuje da je riječ o raspirivanju nacionalne mržnje, kao da je to tabu tema, a u stvari se želi izbjeći suočavanje s problemom. Dakle, nije problem samo postojanje tih incidenata, jer njih ima i u drugim sredinama, nego u onome što prati te pojave. Ono što je novina u tim nacionalističkim ispadima, jest da su se oni proširili i na objekte i simbole manjinskih zajednica koje nikad do sada nisu bile optuživane ni za kakvu secesiju ili antisrpstvo, kao što su Slovaci i Rusini. Oni faktički nikad nisu bili u dominatnom položaju, niti su kroz povijest nanijeli neku nepravdu sadašnjoj većini, a ipak su na meti napada – samo zato što su različiti. Drugog objašnjenja za takvu pojavu nema, nego da je riječ o šovinističkoj ideologiji uperenoj protiv svega što nije srpsko, a kojoj na isti način smeta i »Mekdonalds« i Evangelistička crkva. Dr. Támás Korhecz, pokrajinski tajnik za upravu, propise i nacionalne manjine, »Dnevnik«, 4. travnja 2004.
