Arhiv tekstova

Mješovito međuvladino povjerenstvo Hrvatske i Srbije za manjine održalo je sjednicu u listopadu prošle godine.  Na dvodnevnom zasjedanju, koje je obuhvaćalo sesije u Beogradu i Subotici, usuglašeno je preko 40 preporuka koje su zatim poslane vladama Hrvatske i Srbije i mjerodavnim ministarstvima a najavljeno je da će iduća sjednica biti održana za šest mjeseci.

Usvojene su preporuke u svezi sa zastupljenošću pripadnika hrvatske, odnosno srpske nacionalne manjine u predstavničkim tijelima, pravosuđu i policijama u objema državama, kao i preporuke glede obrazovanja i informiranja na materinskom jeziku, službene uporabe jezika i pisma, a više preporuka odnosi se na područje kulture u cilju zaštite spomeničke i kulturne baštine.

 

Nastavak slijedi  

 

Član Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća Željko Pakledinac kaže kako će se Hrvatsko nacionalno vijeće uključiti u realizaciju projekata očuvanja kulturne baštine hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji.

»Na tim sjednicama usvojene su kako opće preporuke za obje strane, tako i preporuke za svaku od strana, dakle hrvatskoj i srpskoj strani«, objašnjava Pakledinac. »Što se tiče zajedničkih preporuka glede područja kulture, Mješovito međuvladino povjerenstvo predlaže i da se pojača suradnja dviju država u interesu zaštite i očuvanja povijesnih mjesta i materijalne i nematerijalne kulturne baštine manjina. Isto tako, ovo povjerenstvo predlaže da se predstavnici manjina s obiju strana uključe u pripremanje i realizaciju zajedničkih međudržavnih projekata čiji je cilj dokumentiranje i očuvanje kulturne baštine. Iz ovih razloga Hrvatsko nacionalno vijeće će se sigurno uključiti u realizaciju ovih projekata, jer po novome Zakonu o nacionalnim vijećima HNV ima široke ovlasti. Tako se u članku 18. spomenutog zakona kaže kako nacionalno vijeće utvrđuje pokretna i nepokretna kulturna dobra od posebnog značaja za nacionalnu manjinu, kao i da pred mjerodavnim tijelom ili ustanovom pokreće postupak za utvrđivanje statusom zaštićenih pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara.« 

Dakle tek predstoji posao na projektima zaštite kulturne baštine hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji. Novi Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina osigurava široke ovlasti HNV-u i na polju kulture, kao segmentu manjinske samouprave, ali se očekuje da u tom poslu i država pruži svoj doprinos. Hoće li se i na koji način ove preporuke realizirati, ostaje da se vidi, kao što ostaje otvoreno pitanje hoće li HNV u kontekstu ili izvan konteksta ovih preporuka pokrenuti određene postupke koje omogućuje spomenuti članak 18. u novom zakonu.

»Jedna od zajedničkih preporuka je i da se nastavi s radom na popisu i obnovi pokretne i nepokretne kulturne baštine, a što se tiče preporuka svakoj strani posebice, Mješovito međuvladino povjerenstvo je predložilo srpskoj strani da nastavi financiranje ustanova kulturne autonomije hrvatske manjine, kao i financiranje kulturnih programa i projekata, posebice onih koji su vezani za zaštitu spomenika naše manjine, jer dosadašnja sredstva nisu dovoljna, kao i da se prilikom raspodjele tih sredstava vodi računa da ona budu približno ista, kao i za nacionalne manjine koje su po brojnosti približno iste hrvatskoj nacionalnoj manjini«, kaže Pakledinac. »Jedna od preporuka povjerenstva srpskoj strani je i nastavak započetih aktivnosti na rješavanju pitanja namjene i obnove kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. Ovo pitanje bi trebalo riješiti što prije, jer bi se na taj način dobilo mjesto i prostor gdje bi se odvijale mnoge aktivnosti. Mogla bi se organizirati i manifestacija Dani bana Jelačića, bilo bi to mjesto gdje bi se okupljali pripadnici hrvatske zajednice. Rješavanje ovoga pitanja mora biti prioritet svih prioriteta.«

Pakledinac naglašava i kako je napravljen Nacrt kulturne strategije Hrvata u Vojvodini.

»Što se tiče pitanja strategije razvoja kulture hrvatske manjinske zajednice, treba reći kako je naše Vijeće još 26. siječnja 2008. godine donijelo odluku o imenovanju radne skupine za izradu platforme za nacionalnu kulturnu baštinu. Međutim, tek mojim dolaskom u Izvršni odbor Vijeća, u trećem mjesecu prošle godine ova skupina se sastala i počela raditi. Tijekom prošle godine održana su četiri sastanka i pred kraj godine je napravljen Nacrt kulturne strategije Hrvata u Vojvodini. Očekujem da se do polovice sljedećeg mjeseca ova radna skupina još jednom sastane i da konačan prijedlog strategije uputi novom sazivu Vijeća na usvajanje. U svemu ovome što sam do sada iznio svakako posebno mjesto ima i treba imati Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jer Zavod je i osnovan s ciljem očuvanja, unapređenja i razvoja kulture vojvođanskih Hrvata.«

 

Prioritet – popis kulturne baštine 

 

Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov usvojene preporuke ocjenjuje kao pozitivna nastojanja u cilju dokumentiranja i očuvanja kulturne baštine, ali bez fraziranja iznosi i činjenicu negativnih iskustava glede ranijih preporuka ovoga povjerenstva.

»Iz rakursa interesa hrvatske zajednice ova su nastojanja i više nego potrebna iz razloga što se na ovome planu do sada ništa ozbiljno nije radilo«, tvrdi Žigmanov. »Kao takva, ona su posve pozitivna i zacijelo bi trebala buditi optimizam. No, pitanje je, naravno, hoće li to biti i ostvareno. Sumnju, naime, stvaraju dosadašnja iskustva, koja nisu pozitivna. Gledajte, Mješovito povjerenstvo se do posljednjeg susreta nije sastao tri godine, a gotovo niti jedna preporuka s prva dva sastanka nije realizirana. Adresati za to nisu hrvatske institucije, nego tijela državne uprave Republike Srbije. U tom smislu, od njih bi trebalo i tražiti odgovor na ovo pitanje.« 

Kao prvi posao koji se nameće u cilju očuvanja kulturne baštine hrvatske manjinske zajednice, Žig-manov navodi sastavljanje popisa te baštine. 

»U međudržavne projekte čiji je cilj očuvanje kulturne baštine hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji trebale bi biti uključene samo one hrvatske institucije koje to imaju u djelokrugu rada«, kaže Žigmanov. »Trenutačno, sada su to samo Hrvatsko nacionalno vijeće i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Vremenom, vjerojatno se tu mogu uključiti i druge hrvatske institucije i organizacije, no kako je riječ o aktivnostima koje su, da tako kažemo, uže stručne, za njihovo obavljanje potrebne su i određene kvalifikacije. Treba, pravednosti radi reći, da hrvatska zajednica s takvim kadrovima oskudijeva i da bi se trebalo ozbiljno poraditi na osnaživanju kadrova za ovu vrstu poslova. Što se tiče prioriteta za hrvatsku zajednicu u Vojvodini glede očuvanja kulturne baštine, prvi posao koji se nameće jest napraviti popis naše kulturne baštine. To znači da treba sačiniti katastar kulturne baštine hrvatske zajednice u Vojvodini. Tko će to uraditi, drugo je pitanje, no u svakom slučaju se ne može raditi bez hrvatskih institucija u Vojvodini. Ne čekajući da druge državne institucije nešto učine na tome planu, Zavod je s jednim partnerom iz Hrvatske, a to je Srpski kulturni centar iz Vukovara, napravio aplikaciju za IPA program EU, čijom će se realizacijom doći do prvog takvog popisa. On bi trebao u sebi sadržati i dio materijalne i nematerijalne kulturne baštine, pri čemu to u sebe uključuje sve ono što se smatra vrijednim očuvanja za budućnost. U materijalnu baštinu spadaju građevine, spomenici i svi artefakti, a u nematerijalnu ono što pripada običajima, tradiciji, jeziku. Nakon toga, trebalo bi vidjeti u kakvom je to stanju te napraviti program restauracije i zaštite. Na koncu, predstoje poslovi oko stavljanja u funkciju vidljivosti i dostupnosti hrvatske kulturne baštine u Vojvodini te eventualno, radi samoodrživosti, to povezivati s programima kulturnog turizma.«

Tomislav Žigmanov ističe važnost stručnosti odgovarajući na pitanje – koje bi spomenike naše kulture bilo najvažnije zaštititi?

»To će se znati kada se sačini katastar naše kulturne baštine i kategorizacija popisane baštine. U ‘kandidiranju’ spomenika kulture moći će sudjelovati sve hrvatske institucije i pojedinci, no odabir i kategorizaciju ipak će morati odrediti struka. Koliko je meni poznato, do sada je uspostavljena tek simbolična suradnja hrvatskih institucija sa strukovnim institucijama Republike Srbije.«

O prijedlogu povjerenstva da se nastave započete aktivnosti na rješavanju pitanja namjene i obnove rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, Tomislav Žigmanov podsjeća kako se veoma malo odmaklo od početka.

»Riječ je o složenom i financijski veoma zahtjevnom projektu, a iniciran je, i to treba znati, bez ikakvog dogovora unutar hrvatske zajednice o tome što bi bila osnovna namjena toga objekta. Da bi se Jelačićeva rodna kuća obnovila i stavila u drugu namjenu, treba prije toga riješiti imovinsko pitanje, što će ići teško, budući da u njoj sada živi desetak obitelji, a nitko nije do sada javno rekao da je spreman dati oko 2 milijuna eura, koliko se procjenjuje da bi stjecanje u posjed te kuće stajalo. Naravno, važnost cijeloga pothvata za srijemske Hrvate ovisit će o tomu kakva će biti njezina namjena. Jer, ako u njoj bude, recimo, smješten mogući muzej cijele hrvatske zajednice u Vojvodini, imat će jednu težinu, ako, pak, bude tek prostor za djelovanje hrvatskih institucija, onda će imat drugu važnost.« 

Jedna od preporuka povjerenstva je i osiguravanje odgovarajućeg prostora za djelovanje ustanova hrvatske manjine, prvenstveno NIU »Hrvatska riječ« i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

»Problem se može riješiti vrlo lako – tako što bi država u kojoj živimo i čiji smo porezni obveznici dio imovine kojom raspolaže dala na uporabu institucijama koje je osnovala, a ukoliko, pak, adekvatni prostor za potrebe određene institucije ne postoji, utoliko bi ga trebalo izgraditi. Zašto to do sada nije učinjeno i što je razlog tomu trebalo bi pitati one kojima je preporuka Mješovitog međuvladinog povjerenstva upućena«, kaže Žigmanov.

 

Pada li »mrak« na naše spomenike kulture?  

 

Mons. Andrija Kopilović o značaju spomenika kulture za gradove i njihove stanovnike kaže kako su duhovna i materijalna kultura zapravo temelj identiteta jednoga grada, a da se iz elemenata duhovne i materijalne kulturne baštine ističu spomenici kulture. 

»Što čini grad gradom? Jasno, ljudi. Ali ti ljudi nisu bez vlastitog identiteta i oni daju svojom duhovnom kulturom i materijalnom kulturom doprinos svoga identiteta, po čemu se razlikuje jedan identitet od drugoga. Teško je govoriti o gradu koji bi imao nacionalni identitet. Ali da jedan grad u građanima i materijalnim tvorevinama kulture daje identitet to je posve jasno. Iz tog mnoštva elemenata duhovne i materijalne kulturne baštine ističu se spomenici kulture. Svakako da je na području uma i duha svaka knjiga, svaki časopis, svaki doprinos na području umjetnosti i znanosti spomenik kulture. Njegov nositelj je osoba ili grupa ljudi«, kaže mons. Kopilović.

Razmišljajući o spomenicima kulture, upitat ćemo se – što danas znače spomenici kulture za nas i gube li možda pomalo značaj i poruku? Jesu li možda za neke građane spomenici kulture tek »puki« objekti kraj kojih svakodnevno prolaze i jesmo li dovoljno upoznati sa sadržajem-porukom spomenika kulture hrvatske manjinske zajednice?

»U današnje vrijeme, kada osoba gubi elemente identiteta, a mnogi veliki tvorci koji su obilježili svoje vrijeme odlaze u zaborav, ozbiljno se trebamo zamisliti može li se uopće govoriti o spomenicima kulture među nama. Jasno da postoje, ali je jednako tako jasno da je velika većina otišla u zaborav. Stoga mislim da smo duboko osiromašeni, jer njihovim odlaskom nije ostala čak ni trajna poruka. Ovaj put najviše mislim na ogromnu duhovnu baštinu iz ugla kršćanstva, koliko je velikih značajnih pisaca, pastira duhovnika davalo doprinos opstanku i oblikovanju identiteta ovome gradu. Da li se o njima igdje u školi uči, i da li i stanovnici dotične ulice znaju tko je taj čije ime ulica nosi? Sproveo sam anketu u svojoj župi gdje je Ulica Albe Vidakovića. Niti jedan stanovnik te ulice nije znao reći tko je Albe Vidaković, čak ni to da je bio svećenik. Što se tiče objekata, dakle, materijalna kultura, to ima nešto bolju sudbinu, međutim i u ovom slučaju ona postaje nevažna u novim projektima, vizijama i prilagođavanjima konkretnoj potrebi ovoga vremena. Sjetimo se rušenja zgrada, pa i onih čisto stilskih, na primjer Matica – kino Zvezda. Ako se zgrada ili spomenik ne nameće sam svojom izvanrednošću, on biva neprimijećen. Pokraj njih se svakodnevno ravnodušno prolazi, a da nitko neće zapaziti poruku toga stila ili značenje te zgrade«, kaže mons. Andrija Kopilović i ističe kako je poznavanje bilo sadržaja, bilo spomenika kulture hrvatske manjinske zajednice,  vrlo oskudno.

»Počeo bih ponajprije o označavanju grobova istaknutih ljudi naše zajednice. Ne znamo na kom su groblju pokopani, a kamoli na kojoj parceli i na kom grobnom mjestu počivaju. Nedostaje nam strategija obilježavanja. Jednako tako nismo sačuvali barem kakvom pločom ili natpisom mjesta rođenja ili djelovanja istaknutih ljudi naše zajednice. Gdje su ploče na rodnim ili radnim kućama bivših gradonačelnika, pisaca, pjesnika, političara? U kojem školskom programu, pa i hrvatskom, imamo zadaću – upoznaj svoj grad? Općenito mislim da je proces u kome se sada nalazimo previše‚ prizemljen‘, više – manje se uopće ne obazire na prošlost – bori se sa sadašnjošću i nema vizije ni svoje budućnosti, a kamoli šire zajednice. Ako je dopušteno, usporedio bih ovo s austrijskom praksom, gdje ćete u najobičnijem selu često naići na nacionalnu zastavicu, ispod nje ploču koja nam poručuje tko je tu živio, tko je tu djelovao ili koji je stil i značaj te zgrade. Ako te osnovne podatke nemamo zbrojene ni u pismenom obliku, kako ga onda materijalizirati – obilježiti? Slobodan sam ustvrditi da rapidno propada ‚lice našeg grada‘ upravo zato što prolaznicima i novim doseljenicima ne može nešto biti poznato, ako im se ne predaje u baštinu sustavno i stručno, jer budućnost grada se temelji na njegovoj prošlosti. Tako i identitet. Ne smije se popustiti mentalitetu uskoga interesa ovoga časa, nego treba planski i strateški postaviti zahtjev: ovo je naša svetinja, ovo je naš simbol, ovo je naš znak i ovo je neuništivo. Koliki danas žale zbog ukidanja tramvaja, zbog rušenja lijepih secesijskih zgrada ili kuća naših velikana? Ako se i kuća treba srušiti zbog trošnosti, na tom mjestu treba ostaviti zapis na ploči što je tu nekada bilo«, kaže mons. Kopilović. 

Sagledavajući važnost zaštite kulturnih spomenika, mons. Andrija Kopilović zaključuje: »Kao prvo, nemamo popis spomenika materijalne kulture, a mnoga duhovna baština je zaboravljena. Drugo: vjerujem da velika većina pripadnika i naše zajednice nema samosvijest o važnosti kulturne baštine kao bitne sastojnice identiteta. Treće: nemamo sustavan način bilo preko škole ili drugih udruga upoznati mlađe i nadolazeće stanovnike našega grada s njegovom dušom. Stoga mislim da je to obilježavanje bitna zadaća nas koji još nešto pamtimo.« 

Zvonko Sarić