Arhiv tekstova

Dr. Aleksandar Antun Stanisavljević, specijalist opće kirurgije, čitav je svoj radni vijek proveo u KBC Zemun, odnosno nekadašnjoj Zemunskoj bolnici. Živeći u Beogradu i radeći u Zemunu iskusio je, osim brojnih uspjeha u profesionalnoj karijeri, i gorku stranu života u manjini u vrijeme ratnog ludila. Nije nikud otišao, ostao je u svom rodnom gradu, a premda neke stvari još uvijek nisu u potpunosti sređene, vjeruje kako Hrvate u Srbiji čekaju bolja vremena.

 

HR: Kakvi su pomaci u obnovi odnosa u multietničkim lokalnim zajednicama nakon rata i raspada bivše Jugoslavije?

Može se reći kako su danas ti odnosi bolji nego prije desetak godina, da ne govorimo o razdoblju prve polovice 90-ih, no svakako na njihovom poboljšanju treba još puno raditi kako bi dosegnuli neku, za današnje europske pojmove, normalnu razinu. Jasno, u nekim sredinama to ide brže, negdje sporije.

HR: Kako su se vaši susjedi ponašali prema vama tijekom tih događanja i jesu li ljudi spremni oprostiti?

Jasno je kako nije bilo lako biti Hrvat na ovim prostorima devedesetih godina, zbog ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te da je bilo problema razne vrste, i od strane naših susjeda, pa čak i od potpuno nepoznatih ljudi. Puno se Hrvata zbog toga zauvijek odselilo s ovih prostora, bilo u Hrvatsku, bilo u inozemstvo. Imam takve primjere i u svojoj obitelji, te među prijateljima. Žalosno je što ova država danas uopće o tim stvarima ne govori, a istodobno pokreće sporove za genocid na međunarodnim sudovima protiv susjednih država s kojima inače »nije bila u ratu«. To je politika dvostrukih mjerila, ali je zanimljivo kako je ona svojstvena i današnjoj vlasti koja sebe drži demokratskom. Dokle se god svaki od naroda na ovim našim prostorima zbilja ne suoči sa svim lošim što je u njegovo ime činjeno u novijoj povijesti, mislim da je teško govoriti o oprostima i potpunoj normalizaciji.

HR: Kako vratiti povjerenje među ljudima?

Nakon svega što se na ovim našim prostorima dogodilo unazad stotinjak godina, povratak povjerenja među ljudima sigurno je proces koji će zahtijevati puno toga. Kako rekoh, prvo se moramo suočiti s postupcima vlastitog naroda u tim teškim vremenima, priznati si da nismo samo mi bili žrtve, da je i u naše ime činjeno puno toga neprihvatljivog, a zatim pokušati današnje mlade generacije, koje sada stasaju, učiti povjerenju prema onome tko je drugačiji. Nažalost, mislim kako još uvijek nismo na dobrom putu i da smo previše vremena potrošili na prepucavanja tko je kome više zla nanio, ne shvaćajući kako nikome od nas to nije dobra donijelo. Jasno, pri tome se neke povijesne činjenice ne mogu zanemarivati, a bojim se da politika »svi smo podjednako krivi za sve« neće dovesti do prave katarze i stvaranja uvjeta za neke nove, civilizirane odnose među ljudima.

HR: Baveći se ovim poslom što biste izdvojili kao pozitivno, a što kao negativno iskustvo?

Medicina, a napose kirurgija kao jedna od njenih najtežih disciplina, spadaju u veoma zahtjevne profesije, koje zbilja traže veliku posvećenost, puno odricanja – kako tijekom studija, tako i kasnije na radu u klinikama. Velika odgovornost, permanentni stres, odsustvo od obitelji, dakle sve ono što ova profesija zahtijeva, posve sigurno spadaju u negativna iskustva, a tome moramo dodati i neadekvatnu nagrađenost liječnika u našem društvu. Nekada je liječnička profesija bila iznimno cijenjena, no danas to nije slučaj. Iako je nedvojbeno da i među nama ima krivaca za takvu situaciju, mislim kako je, nažalost, glavni krivac za to država, koja mnoge probleme koji postoje u zdravstvu ne rješava, a istodobno za loše stanje alibi traži u neprofesionalnosti liječnika i ostalog medicinskog osoblja. 

HR: Radite kao kirurg u Gradskoj bolnici Zemun, koju je gradio najveći i najznačajniji neimar Zemuna, Hrvat Franjo Jenč. Kakav je danas položaj Hrvata u Zemunu i Srbiji?

Moram reći kako mi je čast raditi u ustanovi koja je osnovana 1784. godine, koja ima toliku tradiciju i koja je poznata ne samo na ovim našim prostorima. U izgradnji i dugogodišnjem funkcioniranju zemunske bolnice Hrvati su dali ogroman doprinos koji se danas gotovo u potpunosti zaboravlja. To proizlazi iz stvarnog stanja u kojem se mi nalazimo, gdje doduše možeš reći da si Hrvat, ali sve dalje od toga smatra se neprimjerenim. Govoriti i pisati o tome da Hrvati u Zemunu i Srijemu nisu »gosti« koji su se tu zatekli nakon raspada bivše države, već autohtoni narod koji tu živi stoljećima, doživljava se još uvijek kao nešto u najmanju ruku neprimjereno, a često kod sugovornika budi sumnju na hrvatski nacionalizam i slično. Posljednjih godina formiranje Udruge Hrvata Zemuna, potom i Beograda, donekle poboljšavaju to stanje, mada mislim da će biti potrebno još puno vremena i napora da Hrvati na ovim prostorima dožive potpunu afirmaciju.

HR: Kakvo je vaše mišljenje o udrugama Hrvata na ovim prostorima, o njihovom značaju i položaju u društvu?

Mislim da je osnutak i rad udruga Hrvata izuzetno bitan događaj u životu našeg naroda ovdje, jer je nakon dugo vremena omogućio da i Hrvati, kao i pripadnici ostalih nacionalnih manjina, afirmiraju svoju kulturu, običaje, jezik i ostale elemente nacionalnog identiteta. Nemojmo zaboraviti, posljednja hrvatska udruga u Zemunu prestala je postojati krajem Drugog svjetskog rata, u bivšoj državi se na takvo što nije smjelo niti pomišljati, a da ne govorim o stanju u devedesetim godinama, kada su mnogi Hrvati bili izloženi raznim oblicima pritisaka, te su negirali i svoju nacionalnost, a kamoli imali mogućnost organiziranja u svoje udruge. Osnutkom Zajednice Hrvata Zemuna stvari se pokreću s mrtve točke, ali mislim da nam nedostaje bolje organizacije u udrugama, kao i intenzivnije suradnje među samim udrugama, i s Hrvatskom. Jasno, tu postoje i objektivni problemi, kao što su financiranje, relativno slab odziv Hrvata na učlanjivanje i rad u svojim udrugama, što je opet još uvijek djelomično uvjetovano strahom. No, u tome leži i izazov za već osnovane udruge u borbi za omasovljenje i organiziranje svojeg članstva, kreativnost u produkciji što zanimljivijih kulturnih manifestacija, kontaktima s predstavnicima vlasti i slično.

HR: Je li moguće izboriti se s procesom asimilacije?

Proces asimilacije je nešto što se danas dešava u cijelom svijetu koji je zahvaćen globalizmom, pa je tako prisutan i na ovim prostorima. Mislim da su Hrvati koji žive u Srbiji tome izuzetno podložni, posebice u onim sredinama u kojima su izrazita manjina, gdje nemaju svoje udruge, crkve, gdje su i dalje od dijela svojih susjeda promatrani kao »sumnjivi« itd. To je ozbiljan problem, jer dovodi naš nacionalni korpus na ovim prostorima, ionako brojčano devastiran, gotovo do samog ruba opstanka. Ako se samo podsjetimo da su još 1918. Srijem i Zemun bili u sastavu Vukovarske županije u trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a broj Hrvata bio deseterostruko veći nego je sada, onda je ta opasnost potpuno razvidna.

HR: Kako pojačati vidljivost i prisutnost hrvatske kulture na kulturnoj sceni Srbije?

Hrvatska kultura se djelomično promovira u Srbiji, najvećim dijelom na glazbenoj sceni i to prvenstveno u domeni tzv. lakih nota, s gostovanjima hrvatskih glazbenika i bendova poznatih još iz bivše države, ali i nekih novijih. Mislim da je od strane ovdašnjeg većinskog stanovništva dosta dobro i prihvaćena, kao uostalom i suvremeni hrvatski film. Izuzetno je dobro i postojanje programa HRT-a na kabelnim TV mrežama u Srbiji, kako bi ovdašnje stanovništvo, ne samo Hrvati, pratilo i kulturna zbivanja u Republici Hrvatskoj. Jasno, treba dalje raditi na promoviranju ozbiljnih kulturnih manifestacija, kazališta, postavki muzeja, opere iz Republike Hrvatske ovdje u Srbiji, što mislim da je zadaća ministarstava kulture i vanjskih poslova Republike Hrvatske, kao i samog Veleposlanstva RH.

HR: Može li se kultura odvojiti od politike?

Nažalost, na ovim našim prostorima politika prožima gotovo sve sfere ljudskog društva, pa tako i kulturu. Zato mislim da još uvijek ima previše politiziranja u tome, puno bi bolje bilo da se kultura prepusti samoj sebi, te da ona ponovno uspostavi te pokidane veze među narodima ovih prostora. Siguran sam da bi ona to činila puno bolje od političara.

HR: Živite na relaciji Beograd-Orebić (Pelješac). Kako doživljavate hrvatsko-srpsko odnose kada su u pitanju politika i kultura?

Ako usporedimo današnju situaciju s onom od prije samo nekoliko godina, ti su odnosi puno bolji. Bilo mi je izuzetno drago ovoga ljeta vidjeti u Orebiću neke svoje prijatelje iz Beograda, koje sam posljednji put tamo vidio prije 20 godina. Bilo mi je drago čuti kako im je bilo ugodno, da nisu imali nikakvih problema i da su uživali u svom boravku u Hrvatskoj. To ulijeva nadu da ćemo nekako uspjeti prevladati sve ono loše što opterećuje naše odnose, a mislim da su tu kultura, sport, putovanja i međusobni kontakti iznimno bitni. Jasno, politika je tu kako bi te stvari maksimalno poduprla, ili da ih barem opet ne kvari, kao što je to činila puno puta u povijesti. Mislim da običan čovjek ide ovoga puta ispred politike i treba ga pustiti.

HR: Kako se danas osjećate u Hrvatskoj? 

Moram napomenuti kako su moje veze s Hrvatskom izuzetno jake. Tamo sam proveo veliki dio svog života i izuzetno se ugodno osjećam uvijek kada sam tamo. Mamini roditelji, iako su bački Hrvati, u Hrvatsku su se preselili još prije mog rođenja, tako da sam od svojih najranijih dana sve svoje slobodno vrijeme provodio tamo, a nisam prestao odlaziti u Hrvatsku niti tijekom strašnog rata devedesetih godina, kada je preko Mađarske, potom Zagreba i Rijeke, do Orebića trebalo putovati 3 dana, te isto toliko natrag. Hrvatska je prekrasna zemlja, mnoge moje kolege iz inozemstva, koje su je posjetile, ostale su zaljubljene u nju. Stvar je samo na nama da taj dar od Boga koji imamo znamo sačuvati.

HR: Nedavno je uslijedila protutužba Srbije protiv Hrvatske Međunarodnom sudu pravde za genocid nad Srbima. Je li bolje da se sporna pitanja između dviju zemalja rješavaju na sudu, ili je bolje dogovor postići izvan suda?

Sigurno neću reći ništa novo ako kažem da bi bilo bolje bez sudova i tužbi. Međutim, pitanje je koliko u ovom trenutku političari mogu bez toga, s obzirom na teško stanje gospodarstva u objema zemljama, svjetsku ekonomsku krizu, pa i vlastitu nesposobnost za rješavanje problema, te nalaženje krivca u onom drugom. Bez nakane opravdati bilo čiji zločin, povijest ipak kaže da je rat vođen u Hrvatskoj, da su tamo razarani gradovi i sela, da su tamo ginuli ljudi (Hrvati, Srbi i svi drugi građani), a da »Srbija nije bila u ratu«. Teško mi je do kraja života zaboraviti prizor građana Beograda koji su kod Geneksove kule cvijećem ispraćali tenkove, koji su išli razarati prekrasni Vukovar i druge hrvatske gradove i zavijati u crno mnoge hrvatske, ali u konačnici i srpske obitelji. Govoriti stoga o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj devedesetih, o NDH i događajima u njoj i za sve to tužiti današnju hrvatsku državu kao jedinog krivca – djeluje mi besmisleno. No, budući da nisam pravnik, ali vjerujem u pravo i sud, ako ne ide drugačije, neka se ta stvar riješi jednom za svagda na sudu, kako poviješću opterećenim odnosima ne bismo trovali nove generacije koje trebaju živjeti na ovim prostorima.

HR: Kako se proces pred Međunarodnim sudom pravde može odraziti na položaj hrvatske manjine u Srbiji?  

Iskreno se nadam da taj proces neće zaustaviti pomake u položaju hrvatske manjine u Srbiji, kao što to ne želim niti srpskoj manjini u Hrvatskoj. Uostalom, trebamo pokušati obnoviti pokidane veze i još ih ojačati, jer, kako rekoh, mislim da sada običan čovjek ipak ide ispred politike i nadam se da se neće dati opet izmanipulirati. Uostalom, činjenica da živimo jedni pokraj drugih »tjera« nas na normalne, civilizirane odnose, a mislim da će se sve konačno posložiti u EU, kamo svi stremimo.