Arhiv tekstova

Kada bi u ovom trenutku netko želio završiti sve subotičke odavno započete kapitalne infrastrukturne investicije trebalo bi mu oko 200 milijuna eura, ili skoro cijeli ovogodišnji proračun Nacionalnog investicijskog plana (NIP). To bi značilo konačno završiti bazene u Dudovoj šumi, napraviti zaobilaznicu, izgraditi Narodno kazalište, adaptirati Dječje kazalište, pokrenuti gradski pročistač otpadnih voda, završiti palićku Veliku terasu i dovesti u red Banju Palić, izgraditi regionalni deponij, infrastrukturno opremiti kasarnu, odnosno budući industrijski park. 

Sve ove investicije imaju barem dva zajednička imenitelja – veći dio novca za izgradnju očekuje se iz republičkog proračuna, odnosno NIP-a, i radovi na svakoj kasne i po nekoliko godina. Jesu li se subotičke vlasti ponašale nerealno i megalomanski započinjući gradilišta na sve strane po gradu, je li razvoj Subotice zaustavio grabež političkih moćnika, pljačka li nas Beograd?     

 

Neslaganje Beograda i Novog Sada

 

Pomoćnik gradonačelnika za infrastrukturu Jasmin Šečić kaže kako je jedan od ključnih razloga kašnjenja investicija to što se novac mora čekati iz NIP-a. 

»Po mom mišljenju to je ključni problem, s izuzetkom investicije Y krak ili nerealne investicije poput Narodnog kazališta. Zatvoreni bazeni, pročistač, Velika terasa, itd. investicije su koje od samog početka nisu imale do kraja zatvorenu financijsku konstrukciju. Apliciralo se preko NIP-a ili Pokrajinskog fonda za kapitalna ulaganja i tako je grad svjesno ulazio u posao za koji je bilo neizvjesno hoćemo li i kada dobiti sljedeću tranšu novca. Potom smo nastavljali aplicirati na sve moguće proračune i natječaje da dobijemo sljedeću tranšu, što nekad ide, nekad ne ide. Zato investicije idu tako sporo. Problem je što NIP ima određenu količinu novca, a potrebe i projekti koji se podnose mnogo su veći i onda NIP izdijeli sredstva na stotine manjih projekata, gdje nitko ne dobije sumu koju je tražio nego neku koja je 20 puta manja«, kaže Šečić. 

On dodaje kako je Ministarstvo za NIP prošle godine uvelo sustav klasifikacije na projekte državnog, regionalnog i lokalnog značaja, što je unijelo malo reda. Prema toj klasifikaciji Y krak je projekt od nacionalnog značaja i o sredstvima odlučuje Ministarstvo, što se u ovom slučaju pokazalo dobrim zato što je ušao u paket prioriteta. O projektima od regionalnog značaja, poput Narodnog kazališta i Banje Palić, trebalo bi se rješavati na pokrajinskoj razini, međutim, budući da nije usuglašen način funkcioniranja između Vojvodine i Ministarstva za NIP, sad se, kaže Šečić, ne zna tko pije a tko plaća.

Lokalne samouprave šalju svoje projekte u Ministarstvo za NIP koje ih boduje i potom šalje u Fond za kapitalna ulaganja Vojvodine, a ovi, pak, imaju svoj način bodovanja i ne uvažavaju ono koje je uradio NIP. Na pitanje - nije li to upravo dokaz jedne vrlo centralizirane države čije se ministarstvo »bavi« čak i bojenjem fasade nekog seoskog doma, Šečić kaže: »To je istina, međutim, postoji u tome i jedan decentralistički princip. Lokalna samouprava navodi svoje planirane projekte i listu prioriteta tih projekata. Dakle, općina je ta koja sama kaže što joj je najpotrebije i na prvom mjestu, i to je jedan od parametara koji se uvažava. Dobra je stvar što Ministarstvo za NIP angažira neovisnu kuću koja pokušava, bez političkih utjecaja sa strane, procijeniti valjanost projekta. To jest centralistički, ali trenutačno mi smo kao grad stavljeni pred svršen čin. Svakako bi bilo bolje da se Subotici po nekim kriterijima površine i broja stanovnika odredi što nam pripada i na što možemo računati«, objašnjava Šečić.

Prve godine kada je osnovan NIP, 2006., Subotica je dobila 10 milijuna eura, jer je bila jedan od rijetkih gradova koji je imao spremljene projekte u Direkciji za izgradnju grada. Sljedeće godine koordinaciju je preuzela Gradska uprava i prošla je dosta slabo, a treće godine odobren je novac samo za Narodno kazalište. Tada je već bila donesena odluka da za vojvođanske gradove NIP prebacuje novac Pokrajinskom fondu za kapitalana ulaganja, koji je i određivao prioritete. 

 

Sjećamo se decentraliziranog sustava

 

»Prioriteti koje je Fond odredio nisu imali veze s našim kandidaturama za NIP, po mom mišljenju uglavnom su bili minorni projekti po mjesnim zajednicama, i tada je sustav totalno poremećen. Počele su se raditi neke fasade mjesnih zajednica i krovovi, cjepkala se sredstva na male projekte, to više nije bio kontrolirani sustav i nije se novac usmjeravao za kapitalne investicije. Mislim da je republika dodjeljivala sredstva mnogo transparentnije i objektivnije«, smatra Šečić.

Građani, međutim, pamte dane kada se nije čekalo niti na republiku niti na pokrajinu. Sve do 1990. godine lokalne su samouprave raspolagale vlastitim novcem. 

»Drugačiji je bio način financiranja, od 1976. do 1990. godine imali smo potpunu decentralizaciju i transparentnost. Određeni postotak se davao Republici a sve drugo je ostajalo gradu, u tom razdoblju se i najviše gradilo«, podsjeća Neda Zrnić, samostalna stučna suradnica za proračunsku reviziju i inspekciju u Gradskoj upravi. 

Od 1992. do 2002. na snazi je bio Zakon o javnim prihodima i javnim rashodima i tada dolazi do centralizacije i cijepanja na republičku i lokalnu razinu. Primjerice, do tada su osnovno i srednje obrazovanje, zdravstvo i kultura pripadali lokalnoj razini, a od 1992. plaće i investicije u osnovnom i srednjem obrazovanju prelaze na razinu republike, dok su režijski troškovi ostali na razini lokala. Potom je od 2002. donesen novi Zakon o proračunskom sustavu, što je opet nova reforma, a od 2005. prelaskom na PDV sav novac od poreza odlazi u republiku, pa se po određenim kriterijima vraća gradu.

Neda Zrnić kaže kako decentralizacija sustava jest jedno od ključnih pitanja, ali i bez jačanja i pokretanja gospodarstva teško se može očekivati značajnija infrastrukturna izgradnja. 

»Nekada ste imali naknade za korištenje cesta, poslovne prostore, itd. i iz tih se sredstava gradila infrastruktura. Imali ste porez na fond plaća koji je bio namjesni prihod za investicije, a sada toga nemate. Zatim, imali ste investicijske zakone. U razdoblju do 1990. niste mogli započeti niti jednu investiciju bez pribavljene kompletne projektne dokumentacije i sa sredstvima na izdvojenom računu. Uništena je i Služba društvenog knjigovodstva gdje ste imali sve informacije, izgubljeno je planiranje petogodišnje i dugoročno. Imali ste i u općini tajništvo za gospodarstvo gdje su sva poduzeća morala dostavljati podatke, broj uposlenika, podaci su se obrađivali, projektiralo se. To se sada na neki način radi na makrosistemu a na lokalu baš i nije tako«, kaže Zrnić.    

Već imamo industrijsku zonu

 

Ekonomist Mihály Szecsei također podsjeća kako je grad imao dovoljno novca graditi vlastititu infrastrukturu, ceste, električnu mrežu, vodovod i odvodnjavanje otpadnih voda. 

»U Aleksandrovu smo napravili industrijsku zonu s programom zapošljavanja za oko 30.000 radnika. Bila je to veoma velika investicija i posao napraviti infrastrukturu u području gdje će biti tvornica vagona, 29. novembar, Mlekara, Fidelinka, i zbog toga ja ne mogu shvatiti težnje da se sada u kasarni napravi industrijska zona kada je u Aleksandrovu već izgrađena infastruktura za industriju«, kaže Szecsei te ističe kako se već tada, 1974.-75. godine, Aleksandrovo gradilo s planom buduće izgradnje Koridora 10. Subotica je također 1980-ih godina imala i ponudu za izgradnju deponija za preradu otpada – svjetski poznati proizvođač Paul Lihtemberg nudio je za 18 milijuna maraka svoje uređaje za preradu otpada.

»Mislim da je zaostajanje u gospodarskom razvoju utjecalo da se nađemo tu gdje jesmo. Subotica je nekada imala 44.000 zaposlenih u gospodarstvu, samo je u Agrosu bilo 12.600 radnika i imali smo izvoz 34 milijuna dolara godišnje. Izgradnja lokalne infrastrukture se ne bi trebala oslanjati na proračun. S druge strane, Subotica nema ništa od toga što je pogranični grad. Primjerice, pogranične općine u Sloveniji imaju prihod od taksi koje naplaćuju prilikom prelaska granice. Promet kroz Zagrebačku ulicu godinama nanosi veliku štetu, ali grad ne ostvaruje niti dinar prihoda kao odštetu«, kaže Szecsei. 

Vratimo se ovogodišnjem NIP-u u kojemu za realizaciju projekata ima 26 milijardi dinara, odnodno 260 milijuna eura koje bi Subotica i sama mogla potrošiti. Prema odluci o raspodjeli novac je podijeljen na 389 projekata i među njima nema niti jednoga iz Subotice, osim Y kraka za čije su financiranje sredstva odobrena u Ministarstvu infrastrukture. Loše je u toj raspodjeli prošla cijela Vojvodina koja je od ukupnog broja odobrenih projekata dobila svega 3,34 posto ili samo 13 projekata, što čini svega 1,83 posto od ukupnih sredstava NIP-a. Pri tomu od 13 odobrenih projekata Izvršno vijeće APV preopučilo je samo pet, dva su odobrena s liste nepreporučenih za financiranje, a preostalih šest se uopće nisu nalazili u dostavljenom popisu i u dokumentaciji. Vlada AP Vojvodine uputila je premijeru Srbije, Ministarstvu za NIP i Ministarstvu ekonomije zahtjev za izmjenu odluke o raspodjeli novca u kojemu se traži od NIP-a da promijeni svoju odluku i prihvati projekte s liste preporučenih projekata od strane Vlade AP Vojvodine. No, zvao se on republički NIP, vojvođanski fond ili gradski proračun, kao da se zaboravlja da se svi oni pune novcem građana, koji oni plaćaju državi kroz poreze za usluge koje bi im život trebale učiniti sigurnijim i ljepšim. 

Slavica Mamužić