Arhiv tekstova

Nakon oslobođenja Hrvatske, odnosno cijele Habsburške Monarhije od Turaka početkom 18. stoljeća Hrvatska se sve više morala odupirati germanizaciji i mađarizaciji svojih područja i stanovništva, a hrvatski su vojnici sve češće ratovali po raznim europskim bojištima za korist bečkog dvora. 

Tijekom vladavine habsburškog cara Karla VI. donesen je zakon pod nazivom Pragmatična sankcija. Ovim zakonom se u slučaju izumiranja muške loze na prijestolju Habsburške Monarhije vladarsko pravo prenosi na žensku osobu. Pragmatična sankcija usvojena u Hrvatskoj i Ugarskoj dovela je do toga da, nakon Karla koji nije imao muških potomaka, na vlast 1740. godine dođe njegova kćerka Marija Terezija. Ubrzo po dolasku na prijestolje Marija Terezija je zaratila s Pruskom, Bavarskom i Francuskom, koje su imale pretenzije na pojedine habsburške zemlje i nisu priznavale njezino pravo na prijestolje. U ovom ratu nazvanom Rat za austrijsko naslijeđe, koji je trajao od 1741. do 1748. godine, borili su se i mnogi hrvatski vojnici. 

 

Barun Franjo Trenk

 

Osobito se istaknula postrojba pod zapovjedništvom baruna Franje Trenka nazvana Trenkovi panduri. Barun Franjo Trenk je sa svojom postrojbom, koju je 1741. godine činio 1031 vojnik, prodefilirao ulicama Beča gdje su naročito zapaženi zbog živopisnih odora i vojne glazbe. Vojna je glazba prvi put u povijesti europskih vojski korištena uz postrojbu Trenkovih pandura, a nakon toga njena se primjena uvodi u sve europske vojske. 

Naoružani s dva para kubura, puškom, jataganom i sabljom Trenkovi su panduri ratovali na ratištima Šleske, Bavarske i Pruske, gdje su zbog do tada novog načina ratovanja, koje je odudaralo od linijskog ratovanja europskih vojski i velike hrabrosti, postigli značajne uspjehe. Trenkovi panduri, čiji je najveći broj bio 3200 vojnika, uspjeli su za vrijeme rata osvojiti mnoge gradove i tvrđave od kojih su najvažniji: Zoptemberg, Claus, Lindz, Diesenstein, Chen, Kosel, te onesposobiti oko 10.000 protivničkih vojnika. 

Barun Franjo Trenk, koji je bio poznat kao izuzetan zapovjednik, bio je poznat i po pustolovnom životu i mnogobrojnim dvobojima prilikom kojih se zamjerio mnogim austrijskim časnicima. Godine 1747. optužen je po nekoliko točaka, a glavna optužba bila  je za puštanje pruskog kralja Fridriha II. kojeg je navodno mogao zarobiti. Iako su optužbe bile neutemeljene, pod pritiskom austrijskih časnika i generala osuđen je na doživotni zatvor u tamnici Spielberg, gdje je 1749. godine i umro. 

 

Pod ugarskom vlašću

 

U drugoj polovici 18. stoljeća Hrvatska se sve više nalazi na udaru Ugarske i njenih nastojanja da mađarizira Hrvatsku. Osnivanjem Hrvatskog kraljevskog vijeća 1767. godine, koje je podređeno Beču, sve su više smanjivane ovlasti Hrvatskog sabora i bana, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Godine 1779. Marija Terezija ukida Hrvatsko kraljevsko vijeće, ali pod pritiskom Ugarske vlast ne vraća Hrvatskom saboru nego Ugarskom namjesničkom vijeću. Hrvatska je tada prvi put podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. 

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Dalmacija, koja se do tada nalazila pod mletačkom vlašću, ulazi u sustav Habsburške Monarhije. Francuska pod Napoleonom Bonapartom vojno je porazila i ukinula Mletačku Republiku, a njeni posjedi Istra, Dalmacija i Boka kotorska ulaze mirom u Campoformiju i dogovorom s Habsburškom Monarhijom 1797. godine u njen sastav. Novi rat između Habsburške Monarhije i Francuske 1805. i 1809. godine dovodi cijelu Dalmaciju i Hrvatsku, sve do južno od Save, pod francusku vlast.. Napoleonovi porazi u 1813. godini doveli su do toga da se zauzeti krajevi Dalmacije i Hrvatske vrate pod vlast Habsburga. Nakon ulaska Dalmacije pod habsburšku vlast na dalmatinskom području javlja se želja većinskog hrvatskog stanovništva za sjedinjenjem s Hrvatskom. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj se javlja sve veća želja za  samostalnošću Hrvatske i stvaranjem jedinstvenog književnog hrvatskog jezika, koji je do tada bio podijeljen na kajkavsko, štokavsko i čakavsko narječje. Ovaj pokret nazvan je hrvatskim narodnim preporodom. 

 

Nacionalno buđenje

 

Počeci hrvatskog narodnog preporoda javljaju se 1790. godine na čelu sa Matijom Antunom Relkovićem i zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem. Maksimilijan Vrhovec se žestoko borio protiv mađarizacije Hrvatske i uvođenja mađarskog jezika kao službenog. Osim toga prikupljao je narodne pjesme, radio na uređenju Maksimirskog parka u Zagrebu, kao i na ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. 

Nakon 1830. godine hrvatski narodni preporod sve više dobiva i političko značenje. Grof Janko Drašković napisao je 1832. godine politički program pod nazivom Disertacija, kojeg će se hrvatsko plemstvo sve više pridržavati. U Disertaciji se zalaže za veću samostalnost Hrvatske, ujedinjenje hrvatskih zemalja, jedinstveni hrvatski jezik na osnovi štokavskog narječja te reforme na području poljoprivrede, trgovine i hrvatskog gospodarstva. 

Antun Mihanović, jedan od začetnika hrvatskog narodnog preporoda, 1835. godine je napisao pjesmu »Horvatska domovina«, koja je osnovica današnje hrvatske himne. Hrvatske intelektualce predvodi Ljudevit Gaj, koji 1830. godine tiska knjižicu »Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja« u kojoj je predložio reformu pravopisa gdje svakom glasu odgovara jedno slovo. Gaj 1835. godine na kajkavskom narječju pokreće »Novine Horvatzske« s prilogom »Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka«, koje se sljedeće godine tiskaju na književnom jeziku zasnovanom na štokavskom narječju. Objavljivanjem ovih novina u Hrvatskoj dolazi do velikog nacionalnog zanosa koji se brzo širi među običnim narodom, intelektualcima i plemstvom. Osniva se Društvo za njegovanje nacionalne kulture, uvodi se hrvatski (narodni) jezik u gimnazije, osniva katedra za hrvatski (narodni) jezik na Zagrebačkoj akademiji i osnivaju mnogobrojne čitaonice. Svoju istaknutu ulogu u hrvatskom preporodu imali su  Ivan Kukuljević, čijim su javim izvođenjem djela »Juraj i Sofija ili Turci pod Siskom« 1840. godine stvoreni temelji nacionalnog kazališta, te Vatroslav Lisinski, koji je 1846. godine skladao prvu hrvatsku operu »Ljubav i zloba«. Svoj doprinos dali su i Vjekoslav Karas, prvi hrvatski akademski slikar, Ivan Mažuranić s djelom »Smrt Smail-age Čengića«, Matija Mažuranić, Petar Preradović, Dragutin Rakovac te Ivan Švear, koji je napisao prvi pregled hrvatske povijesti pisane hrvatskim jezikom. 

Tijekom hrvatskog narodnog preporoda osnivaju se važne hrvatske kulturne institucije –1842. godine osniva se fond za objavljivanje knjiga Matica ilirska, koja ubrzo postaje Matica hrvatska, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, Narodni dom, Narodni muzej i Prva hrvatska štedionica. Svoj vrhunac hrvatski narodni preporod doživljava 1847. godine kada je na sjednici Hrvatskog sabora odlučeno da se hrvatski jezik uvodi kao službeni (umjesto latinskog) u svim javnim poslovima u Hrvatskoj.