Arhiv tekstova

Proveli smo malo vremena u druženju s Ivicom Dulićem. Što je i tko je, čime se bavi, što radi, kako provodi vrijeme, slijedi u našim redovima. Poprilično angažiran, svojom voljom naravno, u HKPD-u »Matija Gubec«, u Tavankutu, u svome selu, među svojima. Nasmijan,  spreman na šalu, ali isto tako i na rad. 

Bio je drag da prihvati razgovor za ovu rubriku. Nismo uspjeli iz prve dogovoriti razgovor, no bili smo strpljivi, i evo iz drugog pokušaja smo uspjeli, što samo potkrepljuje naše prijašnje navode o njegovoj angažiranosti.

Kako nam sam kaže, trenutačno je nezaposlen, no ne bismo to tako protumačili. Prije bismo ovu tvrdnju prokomentirali kako ne bi imao vremena sve postići, da je uposlen. Angažiran je u HKPD-u »Matija Gubec« kao voditelj reprezentativne folklorne skupine u koju su uključeni srednjoškolci i oni malo stariji. Pokraj ovoga, još obnaša funkciju tajnika u istoimenom društvu. 

Sa suprugom Ljubicom, koja je Tavankućanka, žive svoj idilični život na selu. Supruga putuje na posao, no Ivica dodaje, »nije nam problem udaljenost, jer smo naviknuli. Živim na istoj adresi već četiri decenija«. Ivica je otac dvoje djece - Fabijana i Borne. Fabijan je pet godina i pohađa vrtić na hrvatskom jeziku u Tavankutu, Borna je tri godine, on je još malen. Djeca kao djeca, živahna su i vesela, pomalo nemirna, vole crtiće, za koje mi, moramo priznati, nismo čuli, ili ih jednostavno ne pratimo, ali evo oni vole crtiće s autima »Mekvin« i svoje igračke. Kada su angažirani, ili im jednostavno obaveze to ne dopuštaju, brigu o djeci preuzima Ljubičina mama.  

Živjeti na selu, a nemati bar nekog ljubimca, recimo psa, nezamislivo je. Kako imaju dvorište, ima mjesta i za psa, ime mu je »Bubica«. Svi su zaduženi za njega. Vjeran je i odan pas, voli se igrati s djecom. 

Ne možemo pričati o Tavankutu, a ne spomenuti sada već prepoznatljivu galeriju, i ne samo to. Tavankut ima svoju Galeriju »Prve kolonije naive u tehnici slame«, koja ima za cilj prezentirati i promovirati umjetnost u tehnici slame, podići je na višu razinu, nego je ona trenutačno. Galerija zajedno s udrugom i Osnovnom školom »Matija Gubec« organizira i sudjeluje tijekom godine u raznim projektima, tako da zajedno čine jednu veliku partnersku obitelj. Nerijetko je uključena i župa Srca Isusova. Sve navedeno čini pravi turistički potencijal sela. Tavankut je 2011. godine dobio priznanje za projekt »Bogatstvo različitosti«. Vidi se kako Ivica o svemu ovome priča, primjetan je taj žar i uživanje. Točno je da je sve to jedna uzlazna putanja vidnog turističkog potencijala ovoga sela. 

Na sve ovo Ivica dodaje: »pokraj galerije, u suradnji s Osnovnom školom ‘Matija Gubec’ posjedujemo smještajne kapacitete od 22 ležaja u pet soba, restoranski prostor koji može primiti 50 osoba. Sve ovo čini da posjetitelji mogu doći u Tavankut, boraviti ovdje, uživati u novim iskustvima, spoznajama radionica u tehnici slame, u samom postavu galerije, a naravno obaviti i po neku kupnju suvenira.«

Škola je također aktivno uključena u sva zbivanja, unutar i oko galerije, te se u okviru škole »Matija Gubec« mogu posjetiti radionice gdje se uči rad i stječu saznanja o radu sa slamom, a sve u okviru đačkog turizma.

Ivica nam priča o još nekim novostima vezanim za njihovo selo. »Prošle godine je HKPD ‘Matija Gubec’ oporukom svoje članice Jasne Balažević dobio u zaostavštinu salaš i zemlju. Imamo obvezu da taj salaš preuredimo tradicijski i priključimo ga kao još jedan objekt u turističku ponudu sela. Trenutačno radimo na pisanju projekta za obnovu salaša«.

Ivica nema hobi, čudno je bilo pitati ga za takvo što, odgovara nam: »kako bih ga imao, često i ove aktivnosti ne stižem obaviti«. 

Kada je u pitanju kuhanje i poslovi oko kuhinje, on i supruga podjednako su uključeni. Nije im problem kuhati. Ivica nam priča: »kada ja kuham, najviše su to juhe, toga mora biti u izobilju, a glavno jelo ovisi od dana, povoda ili ako su u pitanju blagdani... sve ovisi. Na meniju je najviše piletina i to u velikim količinama.« 

»Slatko rijetko pravim, niti bilo kakve slatke stvari, osim palačinki. Slastice su Ljubičin dio posla. Moje su slane stvari, no ako radim po nekom receptu, gušt mi je nešto dodati ili oduzeti.« 

Za Ivicu i njegovu obitelj iz svega navedenog vjerojatno je gušt živjeti na selu, no kako dodaje na kraju, »da su malo bolja vremena ova razdaljina bi čak bila idealna za život«.

»Recept koji dijelim s vama je od moje pokojne mame, tako je ona radila zapečene palačinke sa slatkim sirom. Na žalost, za njenoga života nisam ih probao, nego tek nakon nekoliko godina, kada sam živio sam, po sjećanju sam eksperimentirao i pokušavao se prisjetiti, barem po okusu kako je to ona radila«.