Arhiv tekstova

Tijekom vremena muška se nošnja, poput ženske, u nekim pojedinostima transformirala. No u načelu, sastojala se od košulje, gaća, opanaka i kabanice, što su ujedno i značajke nošnje dinarskoga područja. Razlikovala se pri tomu radna od svečane nošnje, i to po tome što je svečana nošnja bila rađena od kvalitetnijeg materijala, a odlikovala se i bogatijim ukrasima (srebrna pucad, zlatovez, bijeli vez).

Košulja je izrađivana od domaćeg lana i konoplje. Na leđima i rukavima bila je naborana (»namrskana na sitne mrske«), preko ramena je imala »zakrpe«, a ispod pazuha je bila proširena umetkom od domaćeg platna tzv. »laticom«. Prvotno nije imala pucad već se vezala vrpcama. Svečane su košulje mogle biti ukrašene bijelim ili zlatnim vezom i to ponajprije na »obašvi« i »njidrima«.

Gaće su šivene od domaćeg platna, u četiri pole, odnosno svaka nogavica od dvije pole. Među nogavice je umetan »tur«. Dužina je nogavica dopirala do gležnjeva, a u gornjem dijelu u porub je uvlačena vrpca tzv. »ugaćnjak«, kojom su se gaće u struku vezivale. Svečane su se gaće, da bi raskošnije izgledale, šile i u šest pola. Dobro su štirkane i bogato nabirane.

Sredinom 19. stoljeća elementi gradskog načina odijevanja, odnosno gradske mode, bivaju prihvaćeni i od strane širih narodnih slojeva. U širu uporabu ulazi šešir, hlače priljubljene uz noge tzv. »čakšire«, prsluk (»prusluk«), kaput i dolama. Obuvale su se papuče i čizme.

Prsluk se osobito mogao izdvojiti ljepotom izrade. Izrađivali su se jednostavniji, svakidašnji, od crne čohe, te svečaniji i bogatiji od svile i »kumaše« (baršun, samt) koji su se mogli ukrasiti i zlatovezom. Zakopčavao se srebrnim pucadima kojih je bilo od petnaest do dvadeset pet. 

Dolama, svečani muški ogrtač izrađen od crne čohe, a iznutra postavljen crvenom čohom. Otraga, u struku dolama je bila naborana, odnosno imala je »laptiće«. Sprijeda se zakopčavala s osamnaest srebrnih dugmadi i osamnaest srebrnih punki. Nosili su je bogatiji (»gazdački«) sinovi i jedinci.

Hlače tzv. »čakšire« su se zimi oblačile na gaće. Tijekom vremena su mijenjale svoj oblik. Do početka 20. stoljeća bile su uže sa »zaliskom na kajiš«, prošarane vrpcom (»žinorom«), a na koljenima su bili ušivani »štenci«. Sam je naziv »štenci«, za ušiveni dio hlača na koljenima, sačuvan do danas. No danas se »štenci« ne ušivaju prema kroju hlača, nego služe kao zakrpe, odnosno kao pojačanje na koljenima. Sprijeda nisu imale razrez, nego su bile »sprid s natkurnjakom«. Tridesetih godina 20. stoljeća »čakšire« dobivaju šunkasti oblik, a nogavice bivaju proširene u dijelu koljena.

Reklija, kaput od valjane vune, išaran na rubovima i oko rukava,  utjecaj je nekadašnjeg graničarskog načina odijevanja.

Pršnjak, (»popršnjak«) i opaklija dijelovi su zimske odjeće, a izrađivani su od ovčjega krzna. Pršnjak je prekrivao prsa. Gornji su mu dijelovi od ovčjeg krzna i često ukrašeni šarama. Zakopčavao se na ramenu i sa strane, ispod pazuha. Opaklija je velik, dug krzneni ogrtač, rađen najčešće u jedanaest do trinaest pola, sužen oko vrata. Sezala je do zemlje, a bila je obrubljena obašvom od jagnjeće  kože i vunenim nitima raznih boja.

Vunene pletene čarape češće su nosile žene od muškaraca koji su u opanke ili papuče češće oblačili čarape od valjane vune. U čizmama su, umjesto čarapa, najčešće stopala omatali ovojima (obojcima).

Zimi su se kao pokrivala za glavu koristile šubare od običnog jagnjećeg krzna ili od skupocjenijeg astrhanskog krzna tzv. »striganske«, koje su nosili imućniji ljudi.

Kravata (»poša«) se nosi od druge polovice 19. stoljeća, a do tada su se oko vrata ponekad vezivala marama.