Arhiv tekstova

Već više od dvadeset godina pater Ivan Holetić, rodom iz Mačkovca kraj Čakovca, službuje u subotičkoj franjevačkoj crkvi sv. Mihovila. U susret novom Uskrsu zamolili smo ga za razgovor u kojemu je ispričao svoj životni put i promišljanja u vezi aktualnog duhovnog trenutka naše stvarnosti.

HR: Kako ste se odlučili posvetiti život Božjoj službi i zašto ste se oprijedelili baš za franjevački red?

Od malena sam bio povezan s fratrima, jer je naša župa bila fratarska, a ponajprije mi se sviđao habit. To je za mene bilo nešto najvrednije i to me je prvo privuklo. Potom, kada sam napunio četrnaest godina, otišao sam u sjemenište u Varaždin i započeo svoju Božju službu. U novicijatu sam dobio i svoje duhovno ime Ivan, koje nosim već više od šest decenija, a rođeno ime mi je Franjo, no njega se više nitko niti ne sjeća, niti me tako zovu u rodnom kraju.

HR: Gdje ste sve službovali tijekom duge fratarske službe koja vas je, na koncu, dovela u subotički franjevački samostan?

Službovao sam u Samoboru, Osijeku, Virovitici, Našicama, Iloku, Zemunu i eto, sada sam već više od dvadeset godina u Subotici. Zanimljivo je istaknuti kako mi se upravo Subotica zamjerila dok sam još kao bogoslov bio ovdje i često sam znao reći ne dao mi Bog doći ovdje, i eto - dogodilo se. No, moram reći kako mi je ovdje lijepo, kao što mi je bilo lijepo svugdje gdje sam bio na službi.

HR: Pokraj općih teoloških studija, što je bila neka vaša specijalnost u svećeničkom pozivu?

Moja specijalnost je bila glazba, jer ona mi je ostala još od najranijeg djetinjstva u obiteljskom domu, gdje su svi nešto muzicirali, a među desetero djece uvijek je bilo zabavno i bučno. Svirao sam tamburicu i harmoniku, a dok sam bio bogoslov vodio sam zbor naših studenata, što sam i nastavio kao pater, ravnajući zborovima u Našicama, Virovitici i Iloku, dok sam u Zemunu samo vodio zbor uz asistenciju drugog ravnatelja. Glazba je na najljepši način uobličavala moju fratarsku službu u svim sredinama u kojima sam živio i duhovno djelovao.

HR: Kako biste vi formulirali odnos franjevaca i naroda, jer je poznato kako je ovaj svećenički red nekako najbliži puku?

Sveti Franjo, osnivač našeg reda, upravo je želio osnovati zajednicu koja će biti zajedno s narodom i zbog toga je i naša odora, odijelo uzeto od naroda (Talijani su u to doba nosili slična odijela). Ona je jednostavna, uzmeš vreću i štrik i to je to, meni se upravo ta jednostavnost oduvijek dopadala. U biti, originalni naziv našega reda potječe od izraza »manja braća« i očituje se u skromnosti prema svemu što nas okružuje.

HR: Subotica je, prvim tragovima svoje pisane povijesti, neraskidivo vezana uz franjevce koji su prije nekoliko stotina godina ovdje doveli prvi hrvatski živalj.

Upravo zato našu crkvu svi i dalje zovu »stara crkva«, jer su franjevci oduvijek bili u Subotici i vodili ovu župu. Subotica je tako najbolji primjer povezanosti našeg reda i naroda. 

HR: Možete li nam predočiti kako izgleda jedan fratarski dan?

Svaki dan ima svoju uobičajenu rutinu koja započinje ustajanjem u pet sati, potom slijedi kratko razmatranje i nagovor, priprema za misu i misa, a iza toga slijedi doručak. Potom slijede dnevna zanimanja, pa ručak i kraći odmor, nakon kojeg je daljnja dnevna aktivnost, potom večera i nakon nje večernje aktivnosti, već po osobnim sklonostima, primjerice prema glazbi, književnosti i sl. No, činjenica je kako se svakoga dana mora nešto izučavati, jer se jednostavno mora biti u tijeku s aktualnim događanjima i životnom problematikom oko nas. Ja i dalje učim, i učit ću dokle god sam živ. Naš život je naprosto takav i moramo se neprestano doškolovavati. 

HR: Na koji način se pripremate za nedjeljnu propovijed?

Moj profesor retorike je uvijek govorio da prilikom pripreme propovijedi uvijek razmišljamo kako imamo publiku ispred sebe i to je najbolje pravilo. Jer postoje slučajevi kada se cijeloga tjedna spremam za jednu temu, a kada u nedjelju stanem za pridikaonicu doživim jedno posve drugačije nadahnuće. To je onda najuspjelija i najljepša propovijed koja me ispunjava velikim zadovoljstvom.

HR: Jesu li se današnje propovijedi promijenile u odnosu na nekadašnje za Crkvu pomalo nesklono socijalističko vrijeme?

Mislim da se moje propovijedi nisu promijenile, jer se u njima nikada nisam bavio nacionalnim pitanjima, već sam uvijek nastojao fokusirati se na ljude i teme koje vrijede za sve. Svatko tko je barem jednom čuo moju propovijed zna kako je ona uvijek precizna i koncizna, i zadire u samu srž stvari o kojoj želi govoriti. Smtram kako propovjednik nije tu da bi rješavao sve probleme, nego je tu da bi usmjerio priču na probleme, pa da ljudi koji je slušaju počnu razmišljati o njima i sami ih počnu rješavati. To je u biti srž stvari, ali ima i različitih pristupa. Osobno, nisam nikada imao nikakvih problema zbog svojih propovijedi. 

HR: Izbor novog pape Franje neumitno se nameće kao tema o kojoj bi željeli čuti vaš komentar... 

Svaki izbor donosi nešto novo, a kako je rekao jedan velikodostojnik iz Vatikana: »Izbor pape nije kao drugi izbori, jer je Gospodin sebi već odredio koji je njegov, a kardinali samo moraju otkriti tko je taj među njima.« Jer Krist vodi Crkvu i ne bi dopustio da se na mjestu poglavara Katoličke crkve nađe netko tko nije po njegovoj volji, kao što je Gospodin svojevremeno izabrao Petra, ostavljajući mu zavjet da učvršćuje vjeru među svojom braćom. Izabravši ime Franjo, Sveti Otac je jasno iskazao svoj naum i usmjerenje prema skromnosti, a već prema njegovim prvim djelima vidimo kako će zbilja biti čovjek blizak narodu. Mnoge vrijednosti su se izgubile i pomiješale u današnjoj čovjekovoj stvarnosti, a novi papa Franjo će zasigurno usmjeriti svoje djelovanje u smjeru povratka iskonskim vrednotama koje se, ponajprije, oličavaju u skromnosti i jednostavnosti. Baš kako je to u svom vremenu činio i sveti Franjo.

HR: U ozračju Uskrsa koji je pred nama, najvećeg katoličkog blagdana, kako vi gledate na ovaj Uskrs koji ćemo proslaviti s novoizabranim papom Franjom?

Uskrs doživljavam na specijalan način, i opet ću na Uskrs kazati: ‘Ponovno su se zanjihala naša zvona da svojim zvučnim valovima, ali u skladu harmonije, navijeste svakom kršćanskom srcu Urbi et orbi jednu novu, ali staru kršćansku misao – Isusova uksrsnuća. To je nešto tako veliko, toliko uzvišeno, tako svečano, to je garancija našeg uskrsnuća, naše nagrade, obećanja koje je naš Gospodin dao svakome. No, neće svi to shvatiti na ovaj način, jer mnogi imaju predodžbu Uskrsa kao svečanog običaja u kojem se šaraju jaja i zeca koji donosi darove, ali Uskrs je obnova i sjećanje na najveći događaj našeg čovječanstva, kada je Isus iz Nazareta, najprije mučen, popljuvan, izranjavan i ogađen, ustao iz groba i pred svjedocima se pokazao mnogima u Jeruzalemu. Njegov grob je ostao prazan i nitko nije vidio kada je i kako uskrsnuo, ali to je upravo tajna Božja.

HR: Živimo u vremenu surovog materijalizma u kojemu zlo često dominira nad dobrim, a upravo su vjera i ljubav prema bližnjem ono najbolje u čovjeku.

Bez vjere je zapravo nemoguće živjeti. Ljudi vjeruju mnogim stvarima koje nisu vidjeli i doživjeli, i opet vjeruju u njih. Vjera je zbog toga izuzetno važna, a vjera u Boga je najuzvišenija i ljubav prema Gospodinu uči nas da vjerujemo i živimo u našoj vjeri, koja nam daje snagu istrajanja na životnom putu.

HR: Upravo u duhu vjere što biste poručili čitateljima Hrvatske riječi za predstojeći Uskrs?

Od srca čestitam svima i želim da nas radost i unutarnje smirenje, koje Uskrs donosi, prati i živimo sretni u njoj.