Arhiv tekstova

Kršćanska braćo i sestre!

U odlomku iz Djela apostolskih koji sadrži dio Petrova govora u kući rimskog satnika Kornelija, kojega je krstio s čitavom njegovom obitelji, pet puta se spominje riječ Bog. Četiri puta se ta riječ odnosi na Isusa, a jedanput na svjedoke kojima se Isus očitovao poslije svoga uskrsnuća.

U odnosu na Isusa, Bog je onaj koji ga je pomazao Duhom Svetim, koji je bio s njime dok je išao zemljom, koji ga je uskrisio treći dan, te ga na koncu postavio sucem živih i mrtvih. Treba priznati da barem na prvi pogled takav način izražavanja pomalo dovodi u pitanje kršćansku vjeru u Isusovo božanstvo kako ga izražavamo u nicejsko-carigradskom simbolu vjere. Radije bismo očekivali da Petar u svom govoru kaže kako je Isus uskrsnuo svojom vlastitom božanskom snagom. No, prava je istina da upravo u ovom tekstu imamo skrivenu trojstvenu formulaciju Božjega djelovanja. Razlika je samo što biblijski način izražavanja koristi druge izraze i slijedi drugačiju logiku. Biblija ne polazi od naučenog predznanja o Isusovu identitetu, nego od činjenice da njegov identitet tek treba upoznati. A najvažniji korak u tome jest prepoznati da je u svemu što je Isus činio, i u svemu što se s njime dogodilo, bio prisutan Bog Otac u snazi Duha Svetoga. To osobito vrijedi za trenutke njegove muke i smrti u kojima se, u ljudskim očima, Bog činio odsutnim, ali se u Isusovu uskrsnuću od mrtvih očitovalo upravo to da je Isusov odnos s Bogom jači od smrti.

U odnosu na one koje je Bog predodredio za svjedoke Isusova uskrsnuća, može se također postaviti u pitanje Božja nepristranost koju Petar čak ističe na početku svoje Poslanice, što je izostavljeno u ovom odlomku. Kao odgovor na to ovdje treba reći dvije stvari. Prva je da Božje izabranje pojedinih osoba u povijesti spasenja, u teološkom i vjerskom smislu, uvijek jednim dijelom ostaje na području tajne, a druga je da nitko od Božjih izabranika nije izabran radi samoga sebe nego radi drugih ljudi. Stoga je Bog Isus svojim učenicima naložio propovijedati svim ljudima i narodima da jedino po vjeri u njega mogu postići oproštenje grijeha, to jest pobijediti svaku moć grijeha, a to znači i samu smrt.

Kada Isus umire na križu, što ima u rukama? Bijedan neuspjeh! Toliko toga je želio, a na križu je sve to propalo. Križ je simbol djelomičnog života, života koji nije dovršen ni savršen. Takva su i naša groblja: u svakom grobu leže djelomičnosti, pokopana nada, razbijeni snovi, proklijala i razorena čežnja. Bog dovršava Isusovo životno djelo. U uskrsnuću svoga Sina Bog dovršava Isusovo životno djelo.

Mi možemo samo pustiti da stvari idu kraju, dovršiti ih može samo Bog. Uskrsni izazov počiva u tome da vlastiti život unatoč svim lomovima, unatoč svim neuspjesima, unatoč svim upitnostima prihvatimo i vrednujemo kao ono što on jest: naš jedini i jedinstveni život, koji živimo nemirna srca, a koji će se smiriti kada nađe svoj mir u Božjem dovršenju.

Ovim mislima želim svima sretan Uskrs i obilje blagoslova od uskrslog Spasitelja!