Arhiv tekstova

Stari album obitelji Jakšić iz Sonte čuva pravo blago u vidu još starijih fotografija. Baka Kata, rođena Gladić, s ljubavlju ga  povremeno prelistava i tada je prepun emocija. »Tako održavam neke nevidljive, ali i neraskidive veze sa svojim korijenima, s članovima svoje nekadašnje obitelji. Svaka od ovih fotografija jedna je od neispričanih priča. Svaka od njih vezana je uz ponekog iz moje najuže obitelji. Ima ih starih čak i cijelo stoljeće«, kaže baka Kata.

 

S kraja Prvog svjetskog rata

 

Prigodom jednoga razgovora o zbivanjima vezanim uz daleke pedesete prošloga stoljeća, oko mi je zapelo upravo za fotografiju koja je danas pred čitateljima. Jedna je od najstarijih u albumu, a nastala je 1918. godine. Na fotografiji je baka Katin najstariji stric Josip, kojega nikada nije ni upoznala. Prsa mu krase odličja stečena u paklu I. svjetskoga rata, a lice vedar pogled u budućnost. »Strica se sjećam samo po očevim pričama. Otac nam je s tugom u očima pripovijedao o njegovoj dobroti i prostodušnosti, o njegovoj ljubavi prema glazbi. No, nije dobio priliku svirati u kasnije vrlo poznatom glazbenom sastavu braće Gladić, znanom u Sonti po imenu ‘Mrvicini svirači’. A bio je najbolji djedov učenik. Sudbina mu je namijenila da vrlo mlad, na pragu onog pravog života, svoje najljepše godine podari ratu. No, nije to bila jedina nedaća. Puno je Sonćana unovačeno prije vremena, puno ih je upućeno na ratište. Nakon svršetka rata, 1918. godine, raznovačen je i vratio se rodnom domu. Bio je pred ženidbom, ali mu je sudbina dodijelila suprotno. Umjesto zasnivanja obitelji, zbog časnoga vojevanja  ugasio mu se i tako mlad život. Evo i moj otac je još od tih godina pisao svojevrsnu kroniku svojega života, pa je jedna strana posvećena i njegovu bratu Josipu«,  priča dobrodušna baka Kata, donoseći tvrdo ukoričenu staru bilježnicu formata A4. 

 

Tajne bilježnice A4 formata

 

Na stranicama bilježnice, nevještom rukom čovjeka koji je školu pohodio taman toliko koliko je trebalo da nauči pisati i čitati, opisani su uvjeti u kojima se živjelo u tadašnjoj Sonti. Opisan je i život njegove obitelji. Cijela strana posvećena je zbivanjima vezanim uz I. svjetski rat. Zbog nedostatka prostora navodim prepričan zapis sa stranice koja dijelom govori o obitelji  i stranice na kojoj su zapisi o I. svjetskom ratu. »Otac mi je bio biroš na Fernbahovom salašu, pa je cijela obitelj tamo živjela. Bilo nas je petero braće i tri sestre. Oskudijevali smo u svačemu, trebalo je prehraniti deset usta. U najvećoj krizi bili smo kad je počeo I. svjetski rat. Otac je pozvan već 1914. godine, a o nama je brinula majka. Tada sam bio star četiri godine, pa se pomalo sjećam da i po tri dana nismo jeli ništa osim suhih višanja, a spavali smo po četvero u jednom krevetu, pokriveni iskrzanom dekom. Ubrzo za ocem otišao je i najstariji brat Josip. Nakon svršetka rata 1918. godine vratili su se, prvo otac, poslije i brat. Živo se sjećam radosti kad nam se brat vratio, bio je 29. listopada. No, već sutradan u ranu zoru radost je zamijenila još veća tuga. Došli su mađarski vojnici, uhvatili Josipa, vezali ga, a cijelo vrijeme su ga tukli. Odveli su ga u općinsku zgradu. Tukli su ga i tamo, a poslije su njega i još četvoricu momaka strijeljali. Sutradan su na isti način uhvatili i strijeljali još petnaest momaka. Svi su bili povratnici iz rata, svi su bili Hrvati, mladi, naprednih ideja. I svi su bili za pripajanje Vojvodine Jugoslaviji. Mađari su nastojali teritorij Srijema, Banata i Bačke pripojiti Mađarskoj i to je uzrok njihova stradanja. Upravo tih dana stvorena je država Srba, Hrvata i Slovenaca, država za koju su dali svoju mladost. No, sirotinja nije osjetila nikakav boljitak, ni nova država o nama nije vodila veću brigu nego stara.«  Baka Kata s ljubavlju uzima bilježnicu i ostavlja je na njezino mjesto u starinskoj vitrini, odmah iza albuma s najstarijim fotografijama.