Arhiv tekstova

Iz prethodnih nastavaka vidjeli smo kako je od životnih namirnica ponuda na tržnicama bila skoro identična kao danas. Proizvođači su bili slobodni seljaci. Ali, na tržnicama se trgovalo i drugačijom robom. Prije svega žitom, kojeg je bilo u izobilju (sudeći po opisu Idrisija), zatim životinjskim krznima, kožom i osobito u Srijemu vinom. Trgovalo se i zanatskim proizvodima, uglavnom su to bile rukotvorine lončara, krznara, čizmara, krojača itd.  Kao mjerilo razvijenosti jednog srednjovjekovnog grada smatra se u kojoj su mjeri u njemu razvijeni trgovina i zanatstvo. Nažalost, ovi aspekti razvoja srednjovjekovnih gradova kod nas su, pa tako i u Srijemu, vrlo slabo ili nikako istraženi, no imamo određene podatke na temelju kojih možemo dobiti ipak neku predstavu o životu jednog grada iz tog razdoblja u Srijemu.

 

Trgovačke udruge-gilde 

 

U zapadnoj Europi, prije svega u Hansa gradovima, trgovci su se udruživali u gilde. Na našim prostorima u dokumentima nemamo taj pojam, ali zato se u nekoliko navrata spominju trgovci u množini, kao mercatores=trgovci. Iza tog naziva se zapravo kriju udruge trgovaca koje se spominju već u XIII. stoljeću: mercatores de Zolunkemen  (Slankamen) 1287. godine, mercatores de Zemlen (Zemun) 1287. godine i mercatores de S. Demetrio (Sr. Mitrovica) 1391. godine. Interesantno je kako za sada nije pronađen dokument u kojem se izravno spominju trgovci u Iloku, ali znamo da su dubrovački trgovci, kada su ceste za vrijeme Anžuvinaca postale sigurne, osnivali svoje kolonije u Sr. Mitrovici, a imali su svoju koloniju i u Iloku i Kovinu. Kovin je bila polazna točka za trgovinu u Ugarskoj i Erdelju, ali su oni iz Kovina trgovali i s Raškom (Srbijom). 

 

Zanatlijske udruge-cehovi

 

Na cijelom teritoriju Vojvodine imamo malo podataka o udruzi zanatlija-cehova. Po sadašnjim saznanjima cehovi su postojali u gradu Iloku: krznari, krojači i mesari. U Senti su postojali cehovi krojača i sarača po ugledu na ove cehove u Segedinu, a u Zondu 1448. godine spominje se ceh čizmara (sutorii) koji su svoja pravila dobili od feudalnog vlasnika, samostana klarisa u Budimu. Iz ovo malo podataka vidimo kako su zanatlije uglavnom vršili jednostavnije zanate – preradu kože, odnosno izradu odijela. Pisana pravila cehova, po kojima su oni radili, objavljeni su kao dodatak u Statutu grada Iloka. Zajedničko za spomente cehove je da svaki mora imati svoje prisegle predstavnike, koji su u crkvi prisegli da će savjesno i pravedno kontrolirati kvalitetu rada zanatlija iz svog ceha (danas bismo rekli unutarnja kontrola ili inspekcija). Zatim, da u crkvi svaki ceh treba imati svoj oltar, oko kojeg će se za vrijeme mise okupljati sa svojim čelnicima, a na proslavi najsvetijeg Isusovog tijela, tzv. Tijelovo, trebaju sudjelovati u procesiji sa svijećama, ukrašenim cvijećem. Od krznara nitko nije mogao postići zvanje majstora bez pristanka ostalih majstora i trebao je platiti taj pristanak, a trebao je platiti i članarinu (rekli bismo danas), po tarifi koji važi za majstore (skoro je identična procedura danas kada se netko prima u npr. odvjetničku komoru). Kada stignu kalfe (momci), njih treba podijeliti među majstorima ceha i nitko ne smije takve mladiće primiti na stan kod sebe. Od građana nitko ne smije poručiti bundu ili krzno od kalfi (znači nema rada na crno), ako netko to učini gubi bundu ili krzno. Kod ceha krojača imamo još neke interesantne detalje. Majstori krojači trebaju se okupljati svakih petnaest dana i na tim sastancima razgovarati o položaju i problemima zanata. Ako nekog kalfu ostali prihvate za majstora treba platiti dvije zlatne forinte i, uz jamstvo uglednih ljudi iz udruge, treba prihvatiti obvezu da će se u roku od godinu dana oženiti. Majstori će odrediti koju visinu napojnice mogu primiti šegrti za svoj rad. Zatim piše: »...da nitko ne smije bez znanja i dozvole majstora raditi, jer takvi upropašćuju grad, pošto oni ‘skidaju kajmak’ i zajednici ne plaćaju porez, i ovakvi kada napune svoje džepove i buđelare,  onda se odsele na drugo mjesto« (pojava koja nije nepoznata ni u današnje vrijeme).  

Sudeći po arheološkim ostacima, u mjestu Dombo (stari Rakovac) radili su kujundžije, što se već računalo kao složeniji i skuplji zanat, a tragovi slične radionice su nađeni i u Vršcu.