Arhiv tekstova

Radijska emisija na hrvatskom jeziku koja se emitira na Radio Novom Sadu proslavila je 10. ožujka svoju prvu godišnjicu postojanja. Zahvaljujući urednici Jeleni Tumbas, njezinim nastojanjima, upornosti i ustrajnosti,  mnogi Vojvođani koji subotom u 21 sat podese svoje radijske prijamnike na 100 MHz mogu čuti o događanjima iz hrvatske zajednice kao i dobru glazbu hrvatskih glazbenika. Od skora ova mogućnost postoji i na području Subotice na 89,7 MHz. Do sada je realizirala preko 50 emisija koje se emitiraju jednom tjedno i traju samo po pola sata. 

Kakav je bio put kojim ste prošli, od osnutka, realiziranja prve emisije, do danas?

Od emitiranja prve emisije prošlo je godinu dana i od tada se dosta toga promijenilo, iako su uvjeti u kojima radim i satnica emisije ostali isti. Naime, i dalje radim sama, ali od početne nesigurnosti i osjećaja da sam doista potpuno prepuštena sebi, sada sam stekla sigurnost da ipak na mnoge ljude mogu računati. To su, prije svega, moji suradnici i dopisnici, kolege, ali i drugi iz hrvatske zajednice koji pomažu da emisija usprkos nekim otegotnim okolnostima opstaje. Kada sam radila prve emisije malo sam se pribojavala hoću li imati dovoljno materijala, hoću li pravilno izgovarati i akcentirati riječi i općenito hoće li to itko slušati. Sada, poslije više od 50 emisija, ta je bojazan nestala, a postoji samo odgovornost da što objektivnije i potpunije izvještavam o događanjima u našoj zajednici. Vjerujem da je bilo i propusta, ali oni se događaju i u mnogo većim redakcijama, pa i u »redakciji« koja broji jednog uposlenika. Ono što mi pruža optimizam za budući rad jest nagovještaj osnutka jedinstvene baze informiranja hrvatske nacionalne zajednice, što bi mi umnogome olakšalo posao. S druge strane, želim biti optimistična i glede mogućnosti da uskoro dobijem pojačanje, tj. novinara-suradnika koji bi mi pomagao u pripremanju emisije i pratio događanja tijekom tjedna kada sam angažirana u redakciji programa na srpskom jeziku. Naime, ja sam još uposlenica te redakcije, a dva dana u tjednu imam za pripremanje emisije na hrvatskom jeziku. 

Kako prikupljate priloge i kako vam kroz te priloge izgleda život hrvatske zajednice koji prikazujete?

Moram priznati kako sam se iznenadila  koliko ima događanja, a čini mi se kao da ih je sve više, što je jako dobro. Jeste da se mnoge manifestacije ponavljaju iz godine u godinu, ali mislim da raznolikosti i ideja ne nedostaje, zahvaljujući Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali i drugim institucijama kulture, koje uspijevaju i u vremenu krize osmisliti kulturni život naše zajednice, a da se on ne svodi samo na folklor. Naravno da treba biti i toga i osobno volim ispratiti takve manifestacije, ali moram pohvaliti stremljenja hrvatskih udruga kulture u uspješnim pokušajima da očuvaju i hrvatski jezik, običaje, glazbu, umjetnost... Ono što još svemu tome nedostaje jest veće sudjelovanje onih kojima su namijenjena sva ta događanja, a to je puk. 

Kažete kako nerijetko surađujete s kolegama iz drugih manjinskih redakcija, kao i s redakcijom na srpskom jeziku. Kako ocjenjujete tu suradnju i suradnju s kolegama iz hrvatskih redakcija?

Imam dobru suradnju s kolegama iz redakcije programa na srpskom jeziku, gdje sam zaposlena već pet i pol godina. Iako me tamo već svi dobro poznaju, u početku sam se malo pribojavala komentara u svezi s mojim angažmanom kao urednice programa na hrvatskom jeziku, ali moram priznati kako nisam doživjela niti jedno negativno iskustvo, čak su mi neke kolege ponudile pomoć, tako da mi nerijetko i ustupe materijal koji su snimili, a koji je od značaja i za hrvatsku zajednicu. S kolegama iz drugih manjinskih redakcija u Radio Novom Sadu surađujem isključivo kada radim za program na srpskom jeziku, a kada je riječ o kolegama iz redakcija drugih hrvatskih medija, mogu reći kako sam jako zadovoljna njihovim prijemom i suradnjom. Isti je slučaj i kada je riječ o predstavnicima drugih hrvatskih institucija, poglavito Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje mi je već nakon prvih emisija doniralo prijenosno računalo za potrebe uređivanja emisije, što mi je umnogome olakšalo rad. I ono što moram istaknuti jest da nijednog trenutka nisam osjetila niti najmanji pritisak  HNV-a, s jedne strane, niti RTV-a, s druge strane, što je jako važno, jer smatram da je osjećaj slobode izražavanja preduvjet za kvalitetan i neopterećen novinarski rad. 

Koje priloge osobno najviše volite raditi?

Najviše volim raditi priloge u koje mogu uključiti i običnog čovjeka i njegovo viđenje nekog događaja ili neke problematike iz života zajednice. Nastojim, kada god je to moguće, napraviti anketu gdje će običan čovjek, s ulice ili tržnice, doći do riječi i dati svoje viđenje neke situacije. Uglavnom nepogrešivo gađaju »u sridu«, jer mogu kazati ono što ćete rijetko čuti od nekog dužnosnika ili što bi, ukoliko biste vi kao novinar to rekli, urednici smatrali subjektivnošću. Kada radite emisiju na hrvatskom jeziku u Novom Sadu, malo je teže naći te »obične« sugovornike koje interesira problematika hrvatske zajednice, pa sam jedno vrijeme radila ankete na susretu mladih katolika. Međutim, i to je postalo problematično, jer ne mogu o različitim temama pitati iste ljude, pa sam nerijetko, kada tema to dopušta, pravila ankete s pripadnicima većinskog naroda. Primjerice, uoči proslave dana Bana Jelačića, pitala sam Novosađane znaju li tko je on i gdje je rođen. I iznenadila sam se da su stariji sugrađani dosta znali o njemu. 

Osim anketa, volim raditi i priloge koji govore o primjerima suradnje između Hrvatske i Srbije, bilo da je riječ o umjetnosti ili gospodarstvu. Mislim da je suradnja neizbježna ukoliko vidimo zajedničku budućnost u Europskoj Uniji.

Kakve su vaše želje i očekivanja glede emisije?

 Osim želje da dobijem pojačanje i veću satnicu programa, tj. da hrvatski program preraste u pravu redakciju, željela bih da u budućnosti što češće pišem o suradnji, a što manje o međunacionalnim incidentima. Osim toga, voljela bih imati više vremena i tehničke mogućnosti zaći po manjim mjestima i selima u Vojvodini u kojima također žive Hrvati i praviti reportaže o njihovu životu, običajima, o pojedincima koji se svojim radom ili nekom sposobnošću ističu. U programu Radio Novog Sada postoji emisija »Bolja Vojvodina« koja je polusatna i upravo za temu ima obične živote obično-neobičnih ljudi, a zastupljeni su pripadnici svih nacionalnosti u pokrajini. E, upravo takvu – bolju Vojvodinu priželjkujem, u kojoj ćemo mi kao manjinski narod uživati sva prava, pa nećemo morati preko medija vapiti za njihovim ostvarenjem i baviti se samo svojim problemima, već ćemo moći upoznavati i druge i njihove običaje i kulturu. Nažalost, dokle god postoji neravnopravnost, morat ćemo na nju ukazivati, što mnogima stvara dojam o našoj izoliranosti ili getoiziranosti, a ustvari, trenutačno, dok gledamo kako ukidaju latinicu u Novom Sadu i dok čekamo da se aktualni predsjednik sjeti da i mi postojimo, mi nemamo izbora. Jednostavno, moramo se baviti isključivo svojom zajednicom i neriješenim problemima u njoj.