Arhiv tekstova

Na Čistu srijedu poslije mise u crkvi u Bikovu, na hodočašće pred Jurićev križ ove godine pošlo se traktorima. Blato, kiša, hladnoća, vjetar..., ali uvijek bude i snage i načina za sve generacije s početkom korizme hodočastiti križ oko pet kilometara udaljen od crkve, u njivama. Išlo se proteklih godina i pješice, ili dijelom puta autobusima.

...Čeko sam te, Srido Čista,

     Da u mom srcu napravim mista

     Pokorno se sitim riči Gospoda i Krista

     Dušu svoju da namistim

     Misli razbistrim...

 (iz pjesme Pere Peić Tukuljca posvećene ovom događaju i izgovorene ispred križa).

Jurićev križ u bikovačkom ataru hodočasti se od 2000. godine nakon što je obnovljen na inicijativu obitelji Brejar, a nakana podržana i od vlč. Julija Bašića, tamošnjeg župnika. Priča o obnovi ovog križa ujedno je i podsjetnik na obiteljske povijesti i povezanost dviju familija, Jurić i Brejar, u prošlosti, što se odrazilo i na aktualni trenutak da je križ sačuvan od propadanja, obnovljen, a hodočašće njemu posvećeno očuvanju vjere u narodu.

Prije stotinu godina...

 

»Ovaj križ podižu na slavu Božiju Stipan Jurić i supruga Manda Halasević 1911 god 20 decembera«, upisano je na Jurićevom križu u prošlosti, a devet desetljeća kasnije ubilježeno kako je obnovljen i blagoslovljen za veliki jubilej kršćanstva. »Bogu, rodu i dobronamjernim ljudima, a posebno Mariji i Lazi Brejar – hvala – župnik Julije Bašić, Bikovo, 14. 09. 2000.« 

Koji je put doveo do obnove ovog svetog znamenja? O njemu priča Marija Skenderović-Brejar:

U blizini Jurićevog križa u prošlosti je živjela obitelj Andrije Brejara, koji je doselio s Makove sedmice s Brejarovih salaša i podigao sebi imanje. Imao je četiri sina i kćerku. Brejarovi su radili i zemlju Jurićevih, dugo, oko 40 godina, još prije Drugog svjetskog rata i prije nego što je zemlja oduzimana i prešla u državnu nadležnost. Brejarovi su ostali na salašu, na svom obližnjem imanju.

»Bilo je to ‘90-ih godina kada mi je sverkva Matilka pokazala križ, ‘skriven’ u šumarku i sav obrastao. Neposredno uz križ je bilo i jedno ogromno drvo koje se vremenom pokazalo kao najveća prepreka da se obnova brže završi. Dok smo gledale u križ pomislila sam – trebalo bi raščistiti rastinje, obnoviti ga. U tom razmišljanju i razgovoru odjednom se smračilo i naišla oluja, jak pljusak, munje, jedva smo izišle iz tog neuređenog okruženja. Odmah smo odlučile ideju o obnovi iznijeti župniku u Bikovu vlč. Juliju Bašiću, koji nas je podržao. Ali potrajalo je još desetak godina dok želju nismo uspjeli realizirati.« 

 

Simboli zajedništva

 

Prema priči sudionika obnove Jurićevog križa, najvećom administrativnom preprekom pokazalo se naraslo drvo uz križ u njivama, jer je ono, prema objašnjenju koje su dobili, imalo značaj vojnog orijentira, te dozvola za uklanjanje nije izdana. Moralo je proći još nekoliko godina do raščišćavanja ovog terena. A tada, kada se konačno krenulo u realizaciju zamisli, pomogli su i drugi ljudi da se na ovo udaljeno mjesto iznese voda u cisternama, ručno je pripremana smjesa za betoniranje podesta oko križa, te napravljena nova ograda od kovanog željeza. Jurićev križ obnovili su Brejarovi, potomci obitelji koja je s nekadašnjim vlasnicima zemlje na kojoj je križ podignut u prošlosti bila povezana poslovnim i susjedskim odnosima. Obnova križa je svečano proslavljena, a u obitelji Brejar imala je obilježje još jednog važnog datuma: Veco i Matilka Brejar proslavili su 50 godina braka, a vjenčali su se upravo u bikovačkoj crkvi. Veco i Matilka su Lazini roditelji, tj. svekar i svekrva Marije Skenderović-Brejar.

»Jurićevom križu se hodočasti svake Čiste srijede i to je među ljudima jako lijepo prihvaćeno i zaživjelo je. Križu su za ovih 13 godina hodočastili mnogi ljudi, ponekad nas je bilo i 300, ne samo iz Bikova, grada i okolnih sela, nego i drugih gradova, pa i Austrije i Hrvatske. Iz crkve se do križa u ataru ide pet kilometara. Ove godine nas je također bilo u velikom broju.«