Toša Iskruljev (1931.) Hrvate u Boki je podijelio u tri skupine. One stare koji su se još uvijek držali starih običaja i govorili čistom kajkavštinom, druga generacija starosti 30-40-50 godina koja se obrazovala u mađarskome duhu, preuzela mađarska osobna imena i dijelom međusobno komunicirala na mađarskom jeziku i treća najmlađa generacija koja je učila u srpskohrvatskim školama

 

Doselivši u Banat Hrvati su iz Pokuplja i Turopolja donijeli kajkav­ski govor koji se još relativno dobro čuvao kod starijih osoba do Drugoga svjetskog rata, kako je vidljivo iz rukopisa Steve Ilijevića Dekića (Večan­ski, 2003). Primjeri iz tog rukopisa kao i pripovijetki zabilježenih kod Ba­linta Vujkova (2021, 2022) ukazuju na arhaične značajke u nekim oblici­ma, sintaksi i leksiku.

Banatski kajkavci

Primjerice buš, kak, nekak, tak, kaj, nikaj; prijedlozi z nam (ali i z nami), k nam, z njem, k nje; glas l na kraju riječi u pravilu neizmijenjen: živel, stal, bil, imal, pal, dal, dobil, posel, zel, došel, počel, izbegel, razbegel, razbil, popalil, pravil, radil, mogel, pripovedal, vrnul, mrel, stanoval, porečkal, podučaval, odudaral, tražil, održal, govoril, ubral itd; rodbinsko nazivlje i sufiks -ec otec, vujec (ujak), tetec (tetak), tetica, stolec – »zemi stolec«, svirec; deminutivi česti kao u prethodnim primjeri­ma, ali i u imenima Jankica, nadimcima Fujcek, Dekič, raznim imenicama svetek (svetac). Primjeri s refleksom č prenoče, oču, plečat, noč, nočum. Rukopis svjedoči da banatski kajkavci nisu razlikovali č i ć, a u velikoj većini kajkavci u Hrvatskoj ni danas. Refleks j – dojti, otije, »otije peški« (umjesto štokavskog otiđe), graja »graju smo više nas donesli iz Vlaške« (građu), ograjen »na kraj sela na ledine bil ograjen žicum«. Stari glasovni skup skj, stj i sk+e, i davao je šč koščice, derišče, povijališče, nameščene. Prelazak glasa a u e – sem (sam), čejanka (čajanka). Jednosložne imenice muškoga roda imale su kratku množinu bez pretvaranja k, g, h u c, z, s »siromaki su bili«, momki; stara suglasnička skupina čr se ponekad jav­ljala črep (crijep), ali i čerep »čerep iz krova je letel kao perje«. Koristio se specifičan leksik i oblici – cirkva, Vuzem (Uskrs), rubača (košulja), cucek (pas), čun (čamac), jajce, rušnjik (ručnik), spisek (ali i spisak), mla­dež, »on se sleče«; količinski prilozi – kuliko, tuliko, nekuliko, joč (još); prijedlog med (među) »Bilo je med nami i kuvarov«. Kajkavski nastavak -um – gospodum, Švabum, z decum, ženum, žicum, tatum, hodajum, »z njemum njivum«. Genitiv množine muškoga roda završetak na -ov »pone­koji lik od Hrvatov« (rogov, jarkov, ortakov, oficerov, kuvarov, vagonov, doktorov, gospodarov, husarov, Mađarov i dr.); završetak na -en pameten, zgoden, prijaten, »nikomu ni ostal dozen«, »pravičen i ponosen Horvat je bil«, »svaki je zel jen krevet«, ozbiljen, zatim završetak na -em »nisem mogle nadati«, i dr. Protetsko v je bilo zastupljeno – vuglen (ugljen), vujec (ujak).


 

Utjecaj štokavskog narječja

Također, i u tim rukopisima i pripovijetkama vidljivi su utjecaji što­kavskoga narječja u glasovlju, morfologiji (gubitak glasa h – iža, aljinama, armunikaš, sikirica) i leksiku (npr. leb za kruh, čiča za striček, ašovčić za štihaču, paralelno iža i »kuča«). Za turcizme se može pretpostaviti da su većinu preuzeli u Banatu posredstvom Srba (avlija, ortak, džak, kafedži­ja, čurčija, pendžer, adet, kasapin, sokak, divan, kašika). Turcizme su isto prilagođavali kajkavskome govoru ortak → ortaki, ortakov. Hungarizme i germanizme su imali i u starom zavičaju (hung. gumb, eškut, išpan; ger. birt, birtaš, birtašica, šlafrok, ajziban, fruštuk). Messner-Sporšić (1931: 161, 205) je naveo da je u govoru Boke bilo još dosta kajkavštine, »kaj­kavskih osobina«, napose kod starijih i žena. Ona je 1930-ih bila pod utje­cajem štokavštine srpskih, vojvođansko-šumadijskih govora, ali i radi toga što se kajkavština koristila uglavnom u međusobnoj komunikaciji i unutar obiteljskoga doma, dok su u odnosima s drugima govorili »po knjiški«. Smanjenje broja pripadnika zajednice, gubitak hrvatske škole 1930. pri­donio je ubrzavanju njezina gubitka. Kajkavske »popevke« su u to vri­jeme bile izgubljene. U Boki su se na »svatbe« pjevale »obične šokačke pesme« (Messner-Sporšić, 1931: 205). Toša Iskruljev (1931.) Hrvate u Boki je podijelio u tri skupine. One stare koji su se još uvijek držali starih običaja i govorili čistom kajkavštinom, druga generacija starosti 30-40-50 godina koja se obrazovala u mađarskome duhu, preuzela mađarska osobna imena i dijelom međusobno komunicirala na mađarskom jeziku i treća najmlađa generacija koja je učila u srpskohrvatskim školama. U to vrijeme je u Zagrebu na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao Janko Žunac (Iskruljev, 1931). O nekadašnjoj kajkavštini svjedoče stariji grobni natpisi na hrvatskome groblju (Messner-Sporšić, 1931: 205). Vid­ljivo je u primjerima antroponimije koja je zastupljena i u matičnome kaj­kavskome području »Imbro«, »Mikula«, »Gaja/Gajo«, »Fujcek«, »Števika», »Stefania/Štefania«, »Jankicza«, »Jantol«, »Vugrincsics« ili kajkavskom obliku »umrela« (Žunac, 2024). Na antroponimiji je vidljiv trag mađar­skoga utjecaja, slično poput Hrvata Bunjevaca u Bačkoj – László, István, Gábor, Šandor, Pál, Dežo, Janoš, Aranka, Eržika, Etelka, Ilonka, Tiluška, Tilika, Rozika i dr. što se može objasniti udadbeno ženidbenim vezama i suživotom s Mađarima (Žunac, 2024).
Mario Bara
(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)