Na prostoru današnje Srbije više je radova Hermanna Bolléa od kojih predstavljamo crkvu Gospe Snježne na Tekijama i crkvu sv. Mihaela u Erdeviku

Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec ožujak predstavljaju radovi Hermanna Bolléa – crkva Gospe Snježne na Tekijama i crkva sv. Mihaela u Erdeviku.

Arhitekt historicizma

Hermann Bollé (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) najznačajniji je arhitekt historicizma u Hrvatskoj, s brojnim samostalnim autorskim izvedenim projektima i restauracijama. Školovao se u graditeljsko-obrtnoj školi, a potom se usavršavao u atelijerima Heinricha Wiethasea u Kölnu i potom Friedricha von Schmidta u Beču s kojim je i surađivao na izradi projekata za opremu đakovačke katedrale. Prilikom boravka u Italiji 1875./76. Bollé upoznaje biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Isidora Kršnjavog te 1876. preuzima gradnju đakovačke katedrale i nadzor restauracije zagrebačke crkve sv. Marka po Schmidtovim planovima. Zbog toga 1879. godine dolazi i trajno se nastanjuje u Zagrebu. Samostalno je projektirao i vodio restauracije hodočasničkog sklopa u Mariji Bistrici, franjevačkih crkava u Zagrebu i Iloku, te pravoslavnih crkava u Zagrebu i Pakracu. Autor je neogotičkih crkava u Granešini, Franjin Dolu i Dugom Selu, zgrade današnjeg Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, gimnazije u osječkoj Tvrđi te sklopa groblja na zagrebačkom Mirogoju (kapele i arkada). Autor je više stotina sakralnih, stambenih i javnih objekata, a nekoliko desetljeća je vodio obnovu zagrebačke katedrale. Bollé je vremenom stekao status najboljeg projektanta u »gotičkom« stilu te je imao puno narudžbina vezano za restauracije starih ili gradnju novih objekata. Od 1890. godine imenovan je za ravnatelja Obrtne škole.

Od Zemuna do Novog Sada

Na prostoru današnje Srbije brojni su njegovi radovi. Osim za crkve u Petrovaradinu i Erdeviku, izradio je projekte za crkvu sv. Vendelina (1888., porušena 1957.) u Zemunu, odnosno njemačkom predgrađu Franjin dolu (Francstalu) posljedično nakon Drugoga svjetskog rata i odlaska Nijemaca. Potom je radio na rekonstrukciji pročelja i interijera parohijske crkve sv. Arhiđakona Stefana u Srijemskoj Mitrovici (1891.), izgradnji spomen-križa Eugena Savojskog na Vezircu kod Petrovaradina (1902.), obnovi pravoslavne crkve Svetog Duha i dogradnji kapele Maksimović (1902. – 1905.) u Rumi, rekonstrukciji manastirske crkve i konaka u Grgetegu (1898. – 1901.) i manastirske crkve u Krušedolu, koja je ostala nerealizirana, osim izgradnje kripte kralja Milana (1902.). U Čalmi kod Srijemske Mitrovice župnu crkvu projektirao je 1914., ali je ona dovršena tek 1931. godine, te je odlaskom Nijemaca srušena nakon Drugoga svjetskog rata. Također je izradio nacrte za grobljanske kapele porodice Đurišić (1906. – 1912.) i za kapelu obitelji Tašner (1922. – 1925.), obje u Rumi. Bollé je izradio i nerealizirani projekt za Sabornu crkvu u Novom Sadu (1898.). Većina projekata za Srpsku pravoslavnu crkvu bila je u duhu neobizantskog stila, odnosno eklektičnog pristupa gdje je Bollé kombinirao motive iz bizantske arhitekture s motivima iz ranokršćanske, romaničke i renesansne arhitekture.

Erdevik, Crkva svetog Mihaela

Crkva Gospe Snježne na Tekijama

Prvi Bolléov veliki samostalni posao u tadašnjoj Hrvatskoj bila je restauracija hodočasničke kapele Majke Božje Snježne na Tekijama kod Petrovaradina. Prvotni sakralni objekt džamije na Tekijama sagrađen je za vrijeme osmanlijske vladavine Slavonijom i Srijemom. Krajem 17. stoljeća, nakon uspostavljanja habsburške vlasti, džamija je konvertirana u crkvu. Kapela je barokizirana te joj je 1754. godine dodan i glavni brod pokriven masivnim svodovima. Poticajem Strossmayera, petrovaradinski župnik i književnik Ilija Okrugić Srijemac pokrenuo je obnovu i nadogradnju crkve. U rekonstrukciju se krenulo 1879. nakon dovršetka projekta i pribavljanja dozvola. Zbog nezadovoljstva naručitelja, prvotni neogotički projekt izmijenjen je tako da su svi lukovi i prozorski otvori zaobljeni što je crkvi dalo odlike neoromanike. Umjesto postojećeg jednostavnog baroknog pročelja s trokutnim zabatom, izgrađeno je novo dvotoranjsko pročelje po uzoru na đakovačku katedralu. Nadogradnjom sakristije iza nekadašnjeg objekta džamije i nadogradnjom kupole nad prostorom bivše džamije, a koja je do tada služila kao sakristija, ona se neposredno pripojila brodu crkve i u njoj je postavljen glavni oltar. Džamija je pregrađena, ali su zidovi sačuvani, pa se i danas u tlocrtu uočava razlika u debljini zidova te položaju nekadašnje džamije u odnosu na sakristiju i ostatak broda. Neke promjene na izvedbenom projektu i pri izvedbi djelo su budimpeštansko-novosadskog arhitekta Györgya Molnára. Lokalni poduzetnik Josef Czoczek izradio je troškovnik i izveo radove. Radovi na restauraciji kapele započeti su krajem 1880. ili početkom 1881. godine te su dovršeni vrlo brzo, pa je nova crkva već 4. kolovoza 1881. svečano posvećena.

Ova građevina jedina je Bolléova neoromanička crkva na prostoru današnje Srbije. Za razliku od gotike koju je dobro poznavao, romaniku i bizantski stil Bollé je poznavao samo sekundarno te su vidljive neke stilske nedorečenosti na objektima ovoga tipa gdje on eklektično kombinira elemente različitih stilova.

Crkva svetog Mihaela u Erdeviku

Erdevik, malo mjesto u Srijemu, do završetka Drugoga svjetskog rata pretežno je bilo naseljeno njemačkim, slovačkim i mađarskim stanovništvom. Poslije rata Nijemci odlaze iz Erdevika, Mađari ostaju, potom se doseljavaju Srbi i Hrvati iz okolnih mjesta i Slavonije. Danas je ovo mjesto s većinskim srpskim stanovništvom. U selu se nalaze pravoslavna, slovačka evangelička i rimokatolička crkva koju je izgradila njemačka zajednica. Pripreme za izgradnju župne crkve u Erdeviku započete su 1878. godine, ali je gradnja odgađana niz godina zbog nedostatka sredstava i neslaganja između tadašnje Zemaljske vlade Trojedne kraljevine i biskupa Strossmayera oko angažiranja Bolléa. Konačno, Bollé ipak dobiva ovaj angažman.

Ova crkva predstavlja jedini veći Bolléov projekt na prostoru današnje Vojvodine u potpunosti realiziran po njegovim nacrtima. Gradnja crkve započinje krajem rujna 1889., a godinu dana kasnije, u studenom 1890., ona je završena i posvećena. Objekt je u svojoj osnovi izgrađen kao jednobrodna neogotička crkva sa zvonikom u osi broda, transeptom, kontraforama, poligonalnom apsidom i dekorativnim portalom. Izvorno je crkva bila pokrivena glaziranim crijepom, dok je danas postavljen običan crijep. Krovište svetišta nešto je niže u odnosu na glavni brod. Crkva je skromnijih dimenzija – dužina iznosi 35, a širina 12 metara, ali predstavlja tzv. Gesamtkunstwerk, cjelovito umjetničko i dizajnersko djelo s vanjskim izgledom i unutrašnjim uređenjem i opremom u istom stilu. Gotovo u cijelosti sačuvan je izvorni izgled i oprema. Bollé ovoj crkvi, kao i inače svim njegovim projektima u stilu neogotike, daje tlocrtni oblik latinskog križa. U unutrašnjosti se ističu neogotički oltar i propovjedaonica, izrađeni najvjerojatnije u jednoj od tirolskih radionica. Također su zanimljivi zidni dekorativni oslik, neogotički svodovi i orgulje koje je 1893. godine izradio Ferdinand Heferer. Prozori su ukrašeni vitrajima nepoznatog majstora. Postaje križnog puta i natpisi koji se nalaze u crkvi ispisani su na njemačkom jeziku.

Crkva je oštećena 1993. godine kada je požar zahvatio toranj koji se urušio. Deset godina kasnije, na inicijativu i donaciju bivših stanovnika njemačkog porijekla, crkva je obnovljena. Tada je izgrađen novi toranj, obnovljena su pročelja, krov i strop te uređen interijer.

Branimir Kopilović