Protekli tjedan, od 23. veljače do 1. ožujka, Zagreb je bio domaćin Svjetskog prvenstva u hokeju na ledu za žene Divizija III, Grupa A. Turnir je okupio šest reprezentacija: Hrvatsku, Srbiju, Tajland, Bugarsku, Rumunjsku i Tursku. Sve utakmice igrale su se na klizalištu Admiral Ice Dome, koje je tijekom prvenstva bilo središte međunarodnog ženskog hokeja i domaćin borbe za plasman u viši rang natjecanja. Za reprezentaciju Srbije igrale su i Martina Tikvicki, učenica 1. razreda općeg smjera i Antonija Mandić, učenica 2. razreda prirodno-matematičkog smjera Gimnazije Svetozar Marković u Subotici.

Sve se može, kad se hoće

Tijekom godine Savez hokeja Srbije organizira nekoliko puta treninge za djevojke do 18 godina, na kojima su sudjelovale i Martina i Antonija. Tako su njih dvije i njihova igra već od ranije poznate trenerima. Do sada su sudjelovale i na turnirima u Sarajevu, Bledu, Beogradu, a sada su bile i dio ekipe na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu.

»Dobile smo poziv da idemo na pripreme u Beograd koje su prethodile Svjetskom prvenstvu, te smo obje prihvatile ovaj poziv. Same pripreme u Beogradu trajale su dva tjedna, svakoga dana imale smo trening, sastanak s trenerom i videoanalizu. Tako nismo išle ni u školu, no prije odlaska u Beograd sve smo najavile profesorima i moram reći da su svi imali razumijevanja za nas. Dok smo bile u Beogradu nas dvije (jedine) smo sve redovito prepisivale, a prije odlaska zamolile smo profesore da odradimo odgovaranje i kontrolne zadatke«, priča nam Antonija.

»Svi su nekako imali razumijevanja za nas i govorili nam kako su ponosni na nas, jer ne mogu svi doći do ove razine natjecanja. Trudimo se sve uskladiti i ispoštovati i u školi. Za vrijeme boravka u Beogradu imali smo slobodnog vremena, pa smo šetale i razgledale znamenitosti glavnog grada, ali je bilo vremena i za druženje i zabavu. Osim škole i hokeja, Antonija još trenira i odbojku. Dobra organizacija je ključna, ali sve stižemo. Istina, ponekad moramo i sagledati što su nam prioriteti, pa se tako vodimo«, kaže Martina.

Ovome još treba dodati: ono što su iz skromnosti izostavile, a to je da su uz sve obveze obje odlične učenice.

Od malih nogu na ledu

Antonija je u reprezentaciju došla iz kluba Tisza Volán Szeged – Mađarska, dok je Martina iz HK-a Spartak iz Subotice. Zanimljiv je podatak da su obje počele klizati vrlo rano, Antonija sa svega četiri godine, a Martina s pet.

»Na led sam stala sa svoje četiri godine i uvijek nakon treninga ostajala sam gledati kako stariji igraju hokej. Tako sam iz znatiželje i sama počela trenirati. Hokej treniram 11 godina i otkada sam saznala da je osnovana reprezentacija, imala sam želju biti dio te ekipe. Igram hokej u HK-u Spartak, ali od ove sezone igram i za mađarski ženski klub. Igrala sam do sada već više turnira, ali igrati na Svjetskom prvenstvu je nešto posebno. Hokej je zanimljiv, uzbudljiv, nikad nije isti i to je mjesto gdje imamo dobro društvo«, priča Antonija.

»Sa svojih pet godina počela sam klizati, a hokej sam počela trenirati u veljači 2016. godine. Zapravo, tek sada sam shvatila da ove godine imam jubilej – 10 godina kako treniram hokej. Hokej doživljavam kao mjesto gdje se mogu isključiti od svijeta, od svakodnevnih obveza. Moram priznati da kad su me pozvali na pripreme, bio je prisutan i strah da neću proći, budući da sam najmlađa u ekipi. Kada sam saznala da prolazim, bila sam baš jako uzbuđena i tek kasnije svjesna da smo postigli ono što mnogi naši vršnjaci mogu samo sanjati – a to je Svjetsko prvenstvo. Inače, treniram u Spartaku i mi iz Subotice svima smo zanimljivi jer imamo leda samo tri mjeseca godišnje, a sve ostalo su nam suhi treninzi ili eventualno idemo na treninge u Mađarsku, Novi Sad ili Beograd«, priča Martina.

Uzbuđenje i ponos

Svjetsko prvenstvo donijelo je novo iskustvo, nove mogućnosti i poznanstva, a Martina i Antonija vratile su se ispunjene, s ponosom što su mogle predstavljati svoju zemlju – zemlju u kojoj su rođene i u kojoj žive, ali na neki način i zajednicu kojoj pripadaju. Kako su pojasnile, na prvenstvu je svaka ekipa igrala po pet utakmica, onaj tko ima najviše bodova ide na višu razinu, a ekipa s najmanje bodova ispala je iz skupine. Uglavnom, naše cure su s reprezentacijom Srbije osvojile 5. mjesto i tako zadržale svoju poziciju u skupini.

»Kao ekipa bili smo dobri i jaki, ali smo imali i jake protivnike. Dali smo najbolje od sebe što smo u tom trenutku mogle. Svi naši prijatelji, rodbina i profesori su nam se javljali da su ponosni na nas, a naši roditelji – obitelji su dolazile u Zagreb kako bi nas podržali i bili uz nas. Osim uzbuđenja i ponosa, pred utakmicu se osjeća i odgovornost, jer ipak predstavljaš svoju zemlju i trebaš se pokazati najbolje što znaš. Budući da je ovo timski sport, svaka ponaosob treba dati 100 posto sebe«, priča Martina, a na njenu priču nadovezuje se i Antonija, koja kaže: »Postignutim rezultatom smo zadovoljne. Za svaku utakmicu dale smo sve od sebe i svaka je bila napeta i doslovno nas je gol dijelio od pobjede. Ovo nam je nezaboravno iskustvo koje se ne događa često. Ponosan si kad nosiš svoje prezime na dresu reprezentacije i kad vidiš pune tribine ljudi koji navijaju. Ujedno imaš prilike vidjeti ljude iz Svjetske hokejaške federacije. Osobno, poseban doživljaj je bio i kada smo išle iz hotela do dvorane. Nas 20 u cijelom autobusu i idemo u pratnji policije pod rotacijom. Iskustvo koje nikada nisam doživjela. Bio je ovo veliki događaj za sve nas i vrhunska organizacija prvenstva«.

Kako su Martina i Antonija pojasnile, ovo Svjetsko prvenstvo trebalo je biti organizirano na Tajlandu, ali je iz njima nepoznatih razloga na kraju održano u Zagrebu. Ovo im, kako su rekle, predstavlja važan korak u daljem napredovanju i razvoju ženskog hokeja u Srbiji općenito.

Sad, kad su se vratile u svoje školske klupe, mogu prijateljima pričati sve proživljeno, sve ono što su zahvaljujući trudu i radu imale, pa su još jednom dokazale, prvenstveno sebi, a onda i drugima, da se sve može kada se to istinski voli i želi.

Ž. V.