O stanovništvu se može suditi posredno, analizom podataka o stanovištvu Bukina, gdje su velika većina bili Nijemci, uz mali broj Hrvata Šokaca, pa su i liturgijski jezici bili njemački i hrvatski. Ovo selo nisu zaobišle velike kolonizacije Bačke tijekom XX. stoljeća: 1921., 1941. i 1945, kada je naseljeno doseljavanjem nacionalno vrlo šarenolikog stanovništva iz bliže okolice i praktički cijele bivše države

»Državna ergela Palanka« osnovana je u vrijeme Austro-Ugarske, 1885. godine, kao pomoćna ergela glavnoj mađarskoj ergeli Mezőhegyes, koja se nalazi blizu današnje granice Mađarske i Rumunjske kod Segedina. Bilo je to vrijeme kada je konjarstvo bilo od visokog državnog interesa, a konji su se koristili, osim u poljoprivredi, za potrebe vojske, policije, pošte i mnogobrojnih drugih službi. U početku je to bila »Ustanova za uzgoj ždrijebadi«, koja su nabavljana od privatnih uzgajivača. Zbog zaštite uzgoja i zdravstvene zaštite konja, u mezőhegyeskoj ergeli moralo se smjestiti oko tisuću pastuha otkupljenih za račun države. Izbor je pao na državno dobro između Bukina (danas Mladenovo) i Palanke (danas Bačka Palanka), tada većim dijelom pod hrastovom šumom, koja je iskrčena kako bi se otvorilo zemljište za premještanje i uzgoj kona. Oni su tijekom ljeta dolazili ovdje na ispašu, a u jesen su vraćani u Mezőhegyes.

Povijest ergele i sela

Ergela je, neovisno o državama na ovom prostoru, uvijek imala povlašteni status. Tako je 1924. godine ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića, po kome je nakon Prvog svjetskog rata cijeli kraj nazvan, utemeljeno Državno lovno-šumsko dobro u čijem se sastavu nalazila i ona. Ukazom Skupštine FNRJ 1946. ergela Karađorđevo proglašena je državnim dobrom od općeg narodnog značaja i formirana je kao vojna ergela, te nakon toga imala gotovo presudni značaj u konjarstvu u bivšoj Jugoslaviji. Od 1948. godine, na ovaj ili onaj način, bila je vezana za Ministarstvo obrane. Danas je u sastavu Vojne ustanove Morović, a već dugo se nalazi u okviru naselja, okružena velikim kompleksima poljoprivrednog zemljišta u vojnom vlasništvu, lovištem te Specijanim rezervatom prirode Karađorđevo na obali Dunava. U neposrednoj blizini nalazi se rezidencijski objekt Karađorđevo koji je u nadležnosti Garde Vojske Srbije. To je čuveno mjesto na kojem su se rješavala sudbinska pitanja prostora na kojima živimo, a i danas je u službi najviših državnih dužnosnika, uz Park prirode Bukinski hrastik koji ga okružuje.

Prvo naselje službenika i radnika ergele dobilo je naziv Csikótelep (»ždrijebarsko naselje«). Počelo se naseljavati 1901. Vremenom je raspored objekata za potrebe ergele bio takav da su staje, hipodrom, ali i upravno središte bili u središnjem dijelu naselja, Béla Majuru, dok su na Gornjem Majuru nakon I. svjetskog rata izgrađena velika skladišta za poljoprivredne proizvode, strojarske radionice, te, kao i na Béla Majuru, u trećem dijelu, Donjem Majuru, kolektivne prizemne kuće za smještaj stanovnika. Već više od sto godina ova tri dijela naselja čine i sadašnje selo, koje okomito presijeca put Bačka Palanka – Mladenovo.

Stari i novi sloj Hrvata

U administrativnoj podjeli Bačko-bodroške nadbiskupije Csikótelep je bila filijala župe sv. Ivana Krstitelja u Bukinu i imala je, primjerice 1915. godine, 480 katolika te 365 1942. godine. Spominje se, upravo 1942., da je Csikótelep imao katoličku kapelu posvećenu sv. Stjepanu, ugarskom kralju. O stanovništvu se može suditi posredno, analizom podataka o stanovištvu Bukina, gdje su velika većina bili Nijemci, uz mali broj Hrvata Šokaca, pa su i liturgijski jezici bili njemački i hrvatski. Na »Telepu« su živjeli uglavnom Nijemci i Mađari, te su stanovnici pričali uglavnom tim jezicima, pa nakon toga imali u novoj Jugoslaviji problem u školama.

Ovo selo nisu zaobišle velike kolonizacije Bačke tijekom XX. stoljeća: 1921., 1941. i 1945. Koncem Drugog svjetskog rata njemačka većina nestala je, progonom, iz Vojvodine, a svoj povlašteni državni status, zbog potrebe za radnicima ergele, poljoprivrednog dobra i šumarstva te lovstva u sustavu JNA, Karađorđevo je nadomjestilo doseljavanjem nacionalno vrlo šarenolikog stanovništva iz bliže okolice i praktički cijele bivše države. To je vidljivo, međutim, tek nakon popisa 1971., budući da se do tada popisivalo u sklopu Mladenova. Te je godine u Karađorđevu živjelo 1.149 osoba, od toga 5,49% Hrvata. Broj stanovnika se smanjivao, te ih je nakon pola stoljeća bilo 562, a među njima je 2,49% Hrvata.

Djelomični uvid u to koje su obitelji Hrvata živjele u Karađorđevu tijekom posljednjih osamdesetak godina može se dobiti na mjesnom groblju, vrlo uređenom, te, po pisanju medija, jedinom dijelu zemljišta u selu koje je u vlasništvu Mjesne zajednice Karađorđevo, a ne u vojnom. Na tom groblju leže članovi obitelji: Ajduk, Andabaka Brčina, Danić, Galo (dvije grobnice), Hanula, Hergotić, Horvat, Ivšić (dvije grobnice), Lovrenčić, Mudrinić, Nađ (dvije grobnice), Petriško, Prohaska, Puškić, Žemba, Živko i Bosnar, uz žene koje su se ovdje udale i promijenile prezime. Hrvati, treći narod po brojnosti u ovom selu, nakon Srba i Mađara, imaju geografski međusobno iznimno nepovezano podrijetlo. Oni i njihovi preci došli su ovdje iz neposredne okolice (Bačka Palanka, Opatovac, Ilok), ali i iz različitih dijelova Hrvatske: iz Siska (nekoliko obitelji), Čazme, Knina, Drniša i dijelova Dalmatinske zagore, Nove Gradiške, Čakovca, Pregrade, okolice Zagreba te Bosne i Hercegovine (Tuzla), već spram potreba Vojske.

Čuje se u selu i šapat o prijetnjama mjesnim Hrvatima početkom 1990-ih, te iseljavanju koje je uslijedlilo. Oni koji su ostali, te danas žive u prizemnim kućama i shematskim dvokatnicama građenim u redovima, uglavnom se sjećaju života unutar obitelji vojnih službenika, te obrtnika, radnika ili stručnjaka koje je Vojska angažirala u ergeli i na velikom gospodarstvu. Suvremenim promjenama koje je doživjelo Karađorđevo i okolica velika većina tih obitelji izgubila je izvor prihoda, te su se, skupa s ostalim radno aktivnim Karađorđevčanima, pokušali koncentrirati na druge poslove, uglavnom u poljoprivredi i industriji u Bačkoj Palanki i Čelarevu. Poslovično ogroman turistički potencijal ovakvih malih sredina velikog imena, zbog različitih administrativnih zapreka, ostao je daleko u drugom planu.

Marko Tucakov