»Moj otac je bio 1901. godište i kad je bio 18 godina očo je u I. svitski rat i kad se završio, fala Bogu, vratio se natrag. Onda je došo II. svitski rat, a dida je imo četri sina pa se poplašio da ne odu u rat i podigo je taj križ, da se spasu. Na kraju stvarno niko od nji nije očo u rat«, kaže 91-ogodišnji Lajčo Stantić
U vremenu korizme, kada se kršćani, nadahnuti primjerom Isusa Krista, vraćaju promišljanju o žrtvi, pokajanju i obraćenju, križevi krajputaši dobijaju još dublje značenje. Podizani uz seoske putove, na raskrižjima, njivama, na ulazu u naselja, iz zahvalnosti, zavjeta, za spas od nesreće ili kao molba za Božju zaštitu, stoje kao nijemi ali snažni svjedoci duge kršćanske tradicije. U ovom korizmenom vremenu donosimo priču o Stantićevom križu na Tavankutskom putu.
Uslišena molba za neodlazak u rat
Kako, među ostalim, stoji u knjizi subotičkog liječnika Dezsőa Csúszóa Könyörgésünk színhelyei – közkeresztek a szabadkai határban (Mjesta naših molitvi – križevi krajputaši na području Subotice), na istočnoj strani Tavankutskog puta, oko pola kilometra južno od raskrižja u centru Donjeg Tavankuta stoji Stantićev križ podignut 1941. godine. Supružnici Blaško i Marga te njihova četiri sina – Pere, Grgo, Ivan i Lojzija, kameni križ izrađen u radionici Palatinus, postavili su na zapadnu stranu svoje njive, prema putu. Na sjevernoj i istočnoj strani postolja ovog dobro očuvanog i uređenog objekta stoji natpis »Faljen Isus uvike!«. Na prednjoj strani piše: »NA SLAVU BOŽIJU PODIŽU STANTIĆ BLAŠKO I SUPRUGA TUMBAS MARGA SA OBITELJOM 1941.«. Metalni odliveni dodaci na samom križu su ploča s natpisom INRI, te kipovi Isusa Krista i Gospe.
Blaškov unuk, 91-ogodišnji Lajčo Stantić, koji je naslijedio dio zemlje gdje je svojedobno bio njegov rodni salaš i na kojem se nalazi obiteljski križ kojeg održava sa svoja dva sina Josipom i Brankom, priča nam kako je i zašto podignut:
»Križ je podigo moj dida Blaško 1941. Moj otac je bio 1901. godište i kad je bio 18 godina očo je u I. svitski rat i kad se završio, fala Bogu, vratio se natrag. Onda je došo II. svitski rat, a dida je imo četri sina pa se poplašio da ne odu u rat i podigo je taj križ, da se spasu. Tako sam ja čuo i upamtio jer sam ondak imo šest godina. Na kraju stvarno niko od nji nije očo u rat, jedino su Ivan i Lojzija išli u Mađarsku u radni kamp, u munkaše. Taj križ je podignut na duž od našeg salaša, na dilu zemlje koji je posli pripo meni pa sam vodio brigu o njem, a sad to rade moji sinovi, obalaze ga, okite cvićom. To je Stantićev križ, al ga zovu i Morkanov, jer nâs zovu Morkani, što nije pristojno, to je prdačno ime. Dida Pere je kazo, kad se kaže Morkanov, da je to velika covka, a i moj otac to nije volio. Inače, kad su komuništi propadali, milicija je išla obalazit po terenu pa su pucali na križ, vidili smo to jer smo stali prid kućom. Gađali su Isusa, al ga nisu pogodili, a i sad se sa strane vidi rupa od metka. Posli je bilo ovi što su kupili gvožđe, pa su oparali Gospu koja je bila ispod propeća, al ona je gvozdena i teška, i nisu je mogli oparat, već su je polomili popolak, pa smo onda i to napravili. Na tom salašu sam živio do 1962., posli je on srušen pa smo napravili kuću u Tavankutu«.
Okupljanja oko križa i obnova
Lajčo Stantić kaže kako je oko križa prvo bila drvena ograda, jorgovani, te na svakoj ćoši posađena četiri drača (za četiri sina).
»Jedan se osušio, a bio je jedan stric koji je bio oženjen i nije imo dice. To je bio njegov drač. Okupljala se tamo naša obitelj Stantić i komšije s okolni salaša na svaki pet godina, a poslidnji put smo se okupili prija deset godina, jer je prija pet bila korona. Išli smo pod križ prija i kad je bila korizma, a išlo se i svakog Velikog četvrtka. Ako je bilo ladno, metne se šatra, nakupi se cio šor i molio se Put križa. Isto i na Veliku subotu uveče i na Uskrs ujtru, ustanemo svi u četri sata da dok ne svane obavimo pod križom Put križa i onda se vraćamo natrag na ručak i onda počme Uskrs«, prisjeća se on i dodaje kako je sa sinovima obnovio križ na 50. godišnjicu od njegova podizanja, te kako je tom prigodom organizirano okupljanje rodbine i susjeda.
»Drvena ograda oko križa je vrimenom propala, pa kad mi je sa salaša ostala gvozdena ograda, kad je bilo 50 godina od podizanja križa, izbetonirali smo, metili nju oko njeg, sve sredili pa se mož vidit da je očuvano. Onda je u dogovoru s tadašnjim župnikom Antunom Gabrićem bila i misa, nakupilo se svita, pa smo posli izašli kod križa«, kaže na koncu Lajčo Stantić kojeg smo nakon razgovora odveli do obiteljskog križa.
I. Petrekanić Sič
