Hrvati su, premda su već više deseteljeća žabaljska katolička većina, i unatoč tome što su povijesno prisutni u ovom mjestu, što su katolički duh čuvali župnici Hrvati u proteklih 40 godina, potpuno marginalizirani, djelomično, čini se, i svojom krivnjom

Staro katoličko groblje u Žablju nalazi se na zapadnoj periferiji ovog mjesta, na starom putu za Novi Sad. Neposredno pokraj njega nalazilo se i evangeličko groblje. Žabaljsko katoličko groblje je tužno mjesto rušenja koje, iako je parcela i dalje u vlasništvu Subotičke biskupije, ostaje na periferiji interesa službene Crkve.

Kapela obitelji Bernhard

Na njemu su se od druge polovice XIX. stoljeća do 1945. godine sahranjivali vjernici katolici Nijemci, Mađari i Hrvati. Godine 1940. ovdje je njemačka trgovačka obitelj Bernhard završila gradnju obiteljske kapele s kriptom u kojoj su sahranjeni njezini članovi. Sagrađena je u čast jedinog sina iz ove obitelji koji je u Vrbasu, gdje se školovao, doživio pad pod vlak koji mu je odsjekao obje noge, te je kasnije preminuo. Kapela, posvećena sv. Mihovilu arkanđelu, bila je praktički posljednja katolička sakralna građevina sagrađena u Vojvodini prije II. svjetskog rata.

Likvidiranje groblja (poticano, kako tvrde stariji stanovnici Žablja koji su radili na obližnjoj ekonomiji) teklo je nakon pogubljenja stanovnika Žablja, uglavnom Mađara, od strane nove vlasti, koje se dogodilo u studenom 1944. godine, nakon čega su njihova tijela (do sada poznato oko 350) pokopana u tri masovne grobnice. Neki nadgrobni spomenici su srušeni, neki ukradeni pa korišteni kao građevni materijal. Šezdesetih godina XX. stoljeća župnik u Bačkom Gradištu Sándor Pálinkas došao je služiti misu, no vidio je da kapelu ne može održavati pa je ona kasnije prodana. Nije bila ni potpuno dovršena. Procesi njezine destrukcije započeli su izbacivanjem lijesa sina Bernhardovih iz kripte, a onda i ostalih pokopanih u potrazi za zlatnim predmetima, kako svjedoči jedna nedavno preminula stanovnica Žablja prognana u Bačko Gradište.

I danas stoje temelji srušene kapele, u zaoranoj zemlji vide se ostaci cigala nekadašnje grobareve kuće, a na groblju je nekoliko desetaka ostataka devastiranih grobnica. Na mjestu na kojem su bili križevi nekadašnje kalvarije, 2010. zajednica vojvođanskih Mađara postavila je križ u spomen poratnih žabaljskih žrtava ovdje pokopanih, s natpisom »1944. – 2010.«. Obećanja o tome da će se ova površina uređivati i da će do nje biti sagrađen put nisu ostvarena. Kada se gledaju zapuštena katolička groblja u Vojvodini, ona koja još postoje i tonu u zaborav, uzimajući u obzir sastav stanovništva prije 1945. godine, može se očekivati da je upravno u Žablju, uz Titel (bilo) ponajviše potencijalnih grobova Hrvata. U pisanim izvorima o posljedicama tragičnih događaja od prije više od osam desetljeća u Žablju oni se ne spominju.

Srušena grobljanska kapela sv. Mihovila na starom katoličkom groblju u Žablju

Gradsko groblje

Nekadašnje pravoslavno groblje na sjeveroistočnoj periferiji Žablja prošireno je i već dugo je mjesto na kojem se sahranjuju i osobe hrvatskoga podrijetla, uglavnom one koji su ovdje živjele i umrle tijekom posljednjih sedam desetljeća. Primjećuje se veliki, najveći broj hrvatskih obitelji – onih u kojima su i muž i žena iz istog naroda, što je za sredine u kojima je bilo malo Hrvata rjeđi slučaj, a što potvrđuje ovdašnju nacionalnu koheziju. To su članovi obitelji: Brkić (dvije grobnice), Cvitić, Čavlić, Dizdar, Drezga, Galić, Gerić, Gertner, Gunek (dvije grobnice), Jakšević, Jankešević, Jeličić (četiri grobnice), Jelinčić, Jurković, Ladan (tri grobnice), Listeš, Marković, Matić, Mekinjić, Papić, Smoljan (dvije grobnice), Šimundža, Šimunović (dvije grobnice), Šljivka (dvije grobnice), Šokčević, Uremović i Zagorac. Mnoge od ovih obitelji još imaju članove koji žive u Žablju i okolnim mjestima.

Liječnik, specijalist psihijatrije Branislav Šakić, donedavni stanovnik Novog Sada, a sada Pule, živio je u Žablju, kao i njegovi roditelji. Očevo podrijetlo je iz okolice Splita, a majka je iz Bosne, iz okolice Bugojna.

»Moji su preci došli u Žabalj 1947. godine, ali su se djedovom službom, sredinom 1980-ih odselili u Črnomelj, u Sloveniju. Ondje su djed i baka preminuli, a s ocem i majkom sam se vratio u Novi Sad, gdje sam upisao i završo fakultet. I dalje me Žabalj privlači«, kaže Šakić.

Marginalizacija Hrvata

Svaki posjet Žablju neminovno se završava u središtu ovog naselja koje krase pravoslavna i katolička crkva, jedna do druge. Katolička, na kojoj se uočava znatan utjecaj romantizma, posvećena je Snježnoj Gospi, posvećena 1900., i nakon izgona većine katoličkog stanovništva, prvo Nijemaca, a onda i Mađara, polako bivala zapuštena. Ipak, od 2015. godine počinje temeljita obnova ove građevine, prvo njezine vanjštine, a onda, 2022. i enterijera. Ovaj, najveći projekt obnove jedne katoličke crkve u Vojvodini u modernom vremenu završen je 2024., a crkva je službeno blagoslovljena 24. listopada. Investitori – Subotička biskupija i Mađarsko nacionalno vijeće, angažirali su arhitekte koji su gotovo potpuno očuvali sklad ove crkve, a unutrašnjosti se htjela dati nova, djelomice svjetovna funkcija, kako bi ova crkva ubuduće poslužila za organizaciju kulturnih priredbi. Tako su malobrojni žabaljski katolici, Hrvati, Poljaci i Mađari, konačno dobili dostojan crkveni dom koji su tražili unatrag više desetljeća, a društvena zajednica vjerojatno najbolji regionalni primjer kako je moguće obnoviti napuštenu katoličku crkvu, za što ima još vrlo puno kandidata. U sjenci sasvim opravdanog oduševljenja ljepotom obnovljene građevine, i političkog marketinga, ostala je činjenica da su Hrvati, premda su već više deseteljeća žabaljska katolička većina, i unatoč tome što su povijesno prisutni u ovom mjestu, čiji su katolički duh čuvali župnici Hrvati u proteklih 40 godina, u ovom procesu potpuno marginalizirani, djelomično, čini se, i svojom krivnjom.

U crkvi Snježne Gospe u Žablju sveta misa se slavi jedanput mjesečno, na mađarskom i hrvatskom jeziku, od strane novog upravitelja vlč. Dezsőa Serfőza.

Marko Tucakov

Izvor: Marton Matuska Hová tűntek Zsablyáról a magyarok?

Obnovljena crkva Snježne Gospe, FOTO Bojan Županec