»Djetinjstvo sam provodila kod majke na Čikeriji. Mislim da su me upravo bajke i priče koje mi je navečer pričala usmjerile prema svijetu književnosti i mašte«, kaže naša sugovornica

Iako već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, Maja Buza Romić nije zaboravila svoj rodni Tavankut i tradicijsku kulturu tamošnjih bunjevačkih Hrvata. Ova profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u Prvoj gimnaziji voli za sebe slikovito reći kako »tavankutski pisak iz cipele rasipa po Zagrebu«. U svojem okruženju, ali i šire, poznata je kao »promotorica« Tavankuta i bačkih Bunjevaca, između ostalog i kao predsjednica Organizacijskoga odbora Bunjevačkog prela u Zagrebu, koje iz godine u godinu bilježi sve više gostiju.

Put do prosvjete

Rođena je 1984. u Tavankutu, gdje je i odrasla. Nakon Osnovne škole Matija Gubec upisala je Gimnaziju Svetozar Marković u Subotici, društveno-jezični smjer. Za sebe kaže da je bila i ostala sklona humanistici, posebno jezicima, te da je oduvijek vidjela sebe u prosvjeti.

»Imala sam sjajnu učiteljicu Zoricu Lučić. Još kao mala igrala sam se učiteljice te sam vidjela sebe u prosvjeti, a oduvijek sam voljela i čitati te pisati. Kasnije sam u gimnaziji imala profesora srpskoga jezika Mladena Krstića, koji nije predavao na klasičan način što mi se svidjelo, i čija su me predavanja dalje usmjerila prema jeziku i književnosti. Ipak, nakon srednje škole planirala sam studirati engleski ili psihologiju u Novome Sadu. No, sve se promijenilo nakon jednoga susreta učenika u HKC-u Bunjevačko kolo, gdje su nam uručivali jednokratnu novčanu potporu i saopćili kako je započeta inicijativa o uvođenju nastave na hrvatskome jeziku u Srbiji te da će trebati nastavni kadar. Tako da sam ipak odlučila upisati kroatistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu«, prisjeća se naša sugovornica.

Rad u školama

Nakon studija krenula je u potragu za poslom. To nije išlo lako jer u Zagrebu, kako ističe, ima puno profesora hrvatskoga jezika. Prvi posao u struci dobila je 2011. u srednjoj školi u obližnjem Ivanić-Gradu, a osim rada sa srednjoškolcima, iskustvo je stekla i u nastavi u obrazovanju odraslih te u nastavi s inojezičarima.

»Isprva mi nije bio plan raditi u srednjoj školi jer sam smatrala da je rad u osnovnoj puno kreativniji, no prvi sam posao u struci dobila u polivalentnoj školi u kojoj sam radila s gimnazijskim razredima, kao i s industrijskim mehaničarima te komercijalistima. Ovo je bio jako izazovan period jer sam uz mnoštvo različitih programa dobila i razrednički posao u odjeljenju s 28-ero mladića, ali sam se s vremenom zbližila s učenicima, a i shvatila da mi rad u srednjoj školi pruža jednu širinu spoznaja koju u osnovnoj školi ne bih imala. Primjerice, sa srednjoškolcima kroz nastavu književnosti mogu provlačiti i psihologiju, filozofiju, politiku..., što me tjera da i sama istražujem različita područja i nadograđujem svoja i učenička znanja.«

Posljednjih desetak godina radi u Prvoj gimnaziji u Zagrebu, jednoj od visokorangiranih srednjih škola u Hrvatskoj.

»Osim što predajem hrvatski jezik i književnost, u Prvoj gimnaziji sam i voditeljica fakultativnoga predmeta Medijske kulture. S učenicima vodim društvene mreže škole, vodim ih u posjet medijskim kućama, dovodim im stručnjake iz područja medija, a uvela sam i snimanje dokumentarnih filmova vezanih uz život škole. Trenutno snimamo glazbeni dokumentarac o našim školskim bendovima, a snimili smo filmove o našoj dramskoj sekciji, školskom zboru, bivšim učenicima. U ovome nam je vrlo značajna suradnja s redateljem Brankom Ištvančićem, koji je također iz Tavankuta, i koji nam puno pomaže te s nama nesebično dijeli svoja znanja i iskustva«, kaže Buza Romić.

Specijalizacija dramskog odgoja

Uz rad završila je i poslijediplomski specijalistički studij Dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Njezin završni rad glasio je Vršnjačko nasilje i socijalna integracija kroz prizmu dramske pedagogije.

»Znanje iz područja dramskoga odgoja primjenjujem u svojemu radu u nastavi Hrvatskoga jezika, kao i na Satima razrednika, a iz iskustva mogu potvrditi kako su metode i tehnike s područja dramske pedagogije učinkovite te učenicima vrlo zanimljive i zabavne te pokazuju dobre rezultate, konkretno i u prevenciji te suzbijanju vršnjačkoga nasilja. Učenici na vrlo kreativan te spontan način s lakoćom usvajaju ili ponavljaju nastavno gradivo, uče stvari promatrati iz drugačije perspektive, primjerice ulazeći u ulogu književnih likova, te kritički ih prosuđivati. Usput radimo i vježbe opuštanja, koncentracije, zbližavanja, stvaranja povjerenja te ugodne razredne klime. Uz poticaj moje mentorice te članica ispitnoga povjerenstva prilikom obrane završnoga rada, sebi sam zadala misiju širenja iskustvenih spoznaja do kojih sam došla pišući svoj rad te želim na taj način poticati i druge da se okušaju u primjeni dramskih postupaka poglavito u namjeri suzbijanja i prevencije vršnjačkoga nasilja. U ovom se području i sama želim dodatno educirati, baš ovih dana idem na obuku u Osijek u sklopu programa Mirotvorna škola u organizaciji Centra za mir, nenasilje i ljudska prava«, dodaje ona.

Ljubav prema tradiciji

Folklor i tradicijska kultura važan su segment u njezinu životu. Tu je ljubav, kako kaže, stekla vrlo rano, plešući u tavankutskom HKPD-u Matija Gubec, ali i kroz odrastanje u obitelji.

»Mogu reći da me je plesanje u Gupcu na neki način odredilo u životu. U mojoj obitelji tradicija se oduvijek živjela, ali sam u Društvu još dodatno prepoznala i usvojila veliku ljubav i posvećenost bunjevačkoj baštini i ikavici. Tu sam naučila tu tradiciju s ponosom predstavljati drugima.«

Odlaskom u Zagreb ne prestaje plesati, tu svoju sklonost nastavlja njegovati kao članica Folklornoga ansambla Zagreb-Markovac.

»U Markovcu sam aktivno plesala deset godina te sam ovdje upoznala i svojeg supruga Marina, a sada smo članovi mlađe veteranske skupine. Naše kćeri Mila i Marta također plešu u markovačkim Srčekima. U posljednjih godinu dana dogodilo se da smo svo četvero nastupali na istoj pozornici, na koncertima koji su održani u zagrebačkom HNK-u i koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U ansamblu sam također promovirala bunjevački folklor, učila članove kako se rade perlice od slame i kako se oblači bunjevačka nošnja. Između ostalog, dovela sam Sandu Benčik iz Tavankuta koja je s djecom postavila bunjevačke plesove, a članice subotičke udruge Cro-femina izradile su nošnje«, priča Buza Romić.

Promovirajući baštinu bačkih Bunjevaca, Buza Romić od 2005., osobito u povodu Uskrsa i Božića, u Zagrebu vodi radionice izrade i ukrašavanja predmeta u tehnici slame.

»Preko Dijane Prćić, koja je također iz Tavankuta, upoznala sam gospođu Luciju Franić Novak, voditeljicu odjela tradicijske kulture u Narodnom sveučilištu Dubrava. Isprva skupa s Dijanom, a kasnije uglavnom sama tamo sam redovito vodila prigodne blagdanske radionice. Držala sam i seminar koji je trajao više mjeseci, a jedne smo godine s polaznicima priredili i reviju suvremenog nakita izrađenog od slame. Radionice sam držala i u nekim školama te KUC-u Travno. Radila sam i uskršnje izložbeno-prodajne eksponate ukrašene slamom za Etnografski muzej, a ovoga sam adventa u toj ustanovi držala i radionicu ukrašavanja božićnih kuglica. Također, održala sam dvodnevnu radionicu u Lazaretima u Dubrovniku. Iskazani interes za ove radionice, čuđenje i divljenje posjetitelja, za mene je potvrda vrijednosti naše naivne umjetnosti i stvaralaštva u tehnici slame«, kaže ona.

Bunjevačka dijaspora u Zagrebu

Još od studentskih dana naša sugovornica aktivna je u zajednici bunjevačkih Hrvata, podrijetlom iz Bačke, koji žive u Hrvatskoj.

»Još za vrijeme studija i kasnije okupljali smo se pri Društvu podunavskih i vojvođanskih Hrvata, gdje smo imali potporu Antuna Vujevića i Luke Štilinovića, a i Naco Zelić bio je čest gost na našim susretima. Jedno vrijeme bila sam predstavnica Hrvatske mladeži Bačke i Srijema pri toj udruzi. Išli smo na izlete, radili predstave, imali slamarsku sekciju...«, prisjeća se Maja.

U okviru te skupine 2016. pokrenuta je inicijativa za obnovom Bunjevačkog prela u Zagrebu, koje je održavano 90-ih godina. Danas je Buza Romić predsjednica Organizacijskog odbora ovog pokladnog okupljanja.

»Prvo i drugo obnovljeno prelo bilo je u Pastoralnom centru u Sesvetama, kasnije smo prešli u restorane. S godinama smo rasli, od nekih 70-ak ljudi do preko 300 posljednjih nekoliko godina. Nakon što smo ove godine najavili prelo gostujući u emisiji Dobro jutro, Hrvatska na HRT-u, mobitel mi nije prestajao zvoniti. Tako da smo imali goste i iz Istre, Budimpešte, prošle godine čak i iz Londona. Ove godine bilo je puno mladih koji su rođeni u Hrvatskoj, a roditelji su im iz Vojvodine, kao i brojni naši studenti. Isto tako, na prelo nam dolaze i Srijemci i Šokci. Mislim da smo kao organizatori prelo posljednjih godina podigli na višu razinu. Za tako nešto trebala nam je konkretnija financijska potpora pa smo se javili Zajednici protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, te preko njih ostvarili suradnju s institucijama poput Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatske matice iseljenika, Hrvatskoga nacionalnog vijeća, Ministarstva demografije i useljeništva i drugih. Cilj nam je da Bunjevačko prelo bude prepoznatljiva manifestacija koja nas okuplja željne našega zavičaja, a i koja prezentira našu prekrasnu tradiciju u Hrvatskoj te osvještava postojanje Bunjevaca kao vrijedne grane, a i izazove s kojima se susreću.«

U svijetu pisane riječi

Kao profesorica jezika i književnosti, Maja je i velika zaljubljenica u bunjevački govor. S književne scene ovdašnjih Hrvata najviše prati rad Tomislava Žigmanova, upoznata je i s radom Katarine Čeliković, Željke Zelić, Nevene Mlinko i drugih, a vodila je i svoje učenike na predstavu Avaške godine po poemi Milovana Mikovića, kada je gostovala u Zagrebu. Pisala je i tekstove za Festival bunjevački pisama u Subotici, a jedne je godine i nastupala kao vokalna solistica. U rukopisu ima zbirku priča za dječje slikovnice, od kojih je njih nekoliko objavljeno u Hrcku. A u glavi joj se vrti i ideja za roman, neku vrstu bunjevačkog Dekamerona:

»Za potrebe fakulteta kao studentica sam sakupljala priče u rodnom Tavankutu. Sugovornica mi je bila gospođa Justina Skenderović, a Ivica Dulić ispričao mi je neke priče koje je on slušao u djetinjstvu, kao i molitve, te sam zabilježila i neke bećarce tamburaša. Voljela bih napisati roman u koji bih implementirala te priče, nešto poput Dekamerona. Djetinjstvo sam provodila kod majke na Čikeriji. Danas kada gledam na to s velikim odmakom, mislim da su me upravo bajke i priče koje mi je navečer pričala usmjerile prema svijetu književnosti i mašte«.

Zavičajna veza

U rodni Tavankut rado se vraća, sad kad su im djeca malo veća, dolaze bar dvaput godišnje:

»Kćeri vole biti kod babe u Đurđinu, sviđa im se seoski život, kupljenje jaja iz kokošinjca, kerovi, mačke, praščići, hodanje po njivi... Kad odu tamo, ne pitaju za nas, to me veseli. Zagreb je, s druge strane, jako užurban i ‘krade’ vrijeme te povezanost s prirodom i jednostavnim mirnim životom«.

U Tavankut organizirano dovodi i svoje prijatelje i kolege iz škola, one iz zagrebačke Prve gimnazije dovela je već dvaput.

»Jako svi vole doći, Tavankućani su dobri domaćini. Onda obiđemo i Petrovaradin, Novi Sad, Palić i Suboticu, a kolektiv iz Prve gimnazije vodila sam i u Hrvatski dom – Maticu. Iz tih posjeta rodio se i projekt Erasmus naše škole sa subotičkom gimnazijom«, kaže ona.

Koliko stiže od obaveza i života u velikom gradu, prati događanja među Hrvatima u Srbiji.

»Preko društvenih mreža pratim, naravno, Gubec, Bunjevačko kolo, ali i institucije hrvatske manjine. Drago mi je da u udrugama i dalje ima entuzijasta, od takvih ljudi i ja sam puno dobila u mladosti. To je nešto što se budućim naraštajima mora ostaviti. Radujem se da ima puno projekata, da se potpora Hrvatske širi u više područja, da to nije samo kultura, već i poticaj za poljoprivredu, obrazovanje, a i socijalni program. Naša je zajednica oduvijek imala velike intelektualce i kulturne djelatnike, a dok nam je njih i svih onih koji u svojim domovima čuvaju naše bogatstvo i našu ikavicu, čvrsto vjerujem da ćemo uvijek biti postojani, prepoznati i vidljivi«, kaže Maja Buza Romić na kraju razgovora.

Davor Bašić Palković