Približan broj kolonista Hrvata iz bosanskohercegovačkih kotareva možemo tek okvirno usporediti s onim naseljima koja prije popisa stanovništva 1948. godine nisu imala hrvatskog stanovništva ili ga je bilo u neznatnom broju. Naseljavanje iz Bosne i Hercegovine nastavljeno je sve do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća
Bosna i Hercegovina imala je najvišu kvotu za kolonizaciju koja je iznosila 12.000 obitelji. Na visinu dodijeljenih kvota utjecalo je to da je sudjelovanje bosanskohercegovačkog seljaštva u ratu bilo veliko. Za kolonizaciju su se prijavljivali većinom Srbi. »Nastalo je prosto jedno otimanje za odlazak u Vojvodinu. Hoće da idu i oni koji imaju uslove i oni koji nemaju. Među onima koji su se prijavljivali bilo je vrlo malo Muslimana i Hrvata, oni niti se otimaju niti predaju molbe«. (Gaćeša 1984, 299). Razloge navodne nezainteresiranosti bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana za kolonizaciju Vojvodine ovdje ćemo pokušati barem dijelom objasniti.
Naseljavanje prije i za vrijeme rata
U Bosni i Hercegovini u predratno vrijeme postojali su interesi seljaštva, neovisno o nacionalnom podrijetlu i Srba i Hrvata, za preseljenje u plodnije i bogatije krajeve. Neki seljaci preseljavali su se koristeći dobrovoljački status (uglavnom srpske obitelji), dok ih se manji dio naseljavao kao slobodni agrarni interesenti kupujući obradive površine. Ovdje možemo pretpostaviti da je kod bosanskohercegovačkih Muslimana taj interes bio nešto manji zbog utjecaja islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Naime, nepostojanje ili vrlo mali broj islamskih vjerskih objekata (za koje su se koristile privatne kuće) u Vojvodini te drugačija kulturna sredina mogli su utjecati na rezerviranost prema kolonizaciji. Drugi važan moment je bio političke prirode i stigmatizacija dijela bosanskohercegovačkog seljaštva. Promijenjene političke okolnosti nakon rata definirale su koje obitelji mogu računati na sudjelovanje u kolonizaciji, a koje ne. Na samom kraju rata 1945. godine u Slavoniji se zatekao veći broj tzv. muhadžira iz Bosne i Hercegovine (Gaćeša 1984, 228). Dolazak ovih obitelji u Slavoniju bio je potaknut ratnim operacijama između njemačkih i ustaških s partizanskim postrojbama. »To su mahom oni koji su se povlačili ispred naše vojske, a nisu imali uslove za kolonizaciju« (Gaćeša 1984, 311). Najveći dio »muhadžira« se i nakon rata zadržao u Slavoniji u zaposjednutim ispražnjenim njemačkim kućama. Iseljavanje bosanskohercegovačkih izbjeglica bio je preduvjet za naseljavanje drugih stanovnika. Izbjeglice su se nerado vraćale u nekadašnja mjesta prebivališta. »Prilikom iseljavanja izbjeglica primijetilo se da veći broj nije dobrovoljno selio u svoj kraj, nego su čak pojedinci bježali određenog dana, koji je bio predviđen za utovar. Vidjelo se da su to ljudi koji su se bojali nečega, tj. svoga povratka u stari kraj. Međutim, energičnim mjerama, a na zahtjev delegata NR Bosne i Hercegovine u takvim se slučajevima prisilno moralo takve izbjeglice utovariti i otpremiti«. Ukupno vraćenih »muhadžira« tijekom prve polovice 1946. godine u Bosnu i Hercegovinu bilo je 4.463 obitelji s 24.563 člana (Maticka 1987, 30-32). Budući da su u međuratnom razdoblju bosanskohercegovački seljaci masovno odlazili u ravničarske krajeve zbog potrebe za radnom snagom u sezonskim poljoprivrednim poslovima, a neki su se i trajno naseljavali, možemo zaključiti da je interes za socijalnim zadovoljenjem u ravničarskim krajevima postojao kod različitih nacionalnosti seljaštva Bosne i Hercegovine. Sigurno je da su nadležne vlasti vodile računa o odnosu tih obitelji prema NDH i narodnooslobodilačkom pokretu i provjeravale njihova imovna stanja. Postojanje negativnog mišljenja vlasti prema stanovništvu nekih bosanskohercegovačkih krajeva i njihova odnosa prema NOP-u utjecalo je da se takvo stanovništvo nije niti odlučivalo u većoj mjeri podnositi molbe za kolonizaciju. Ipak, dio obitelji koje se nisu ogriješile o karakter narodnooslobodilačkog rata je koloniziran u manjem broju u Vojvodinu. Također, manjem broju obitelji hrvatskih kolonista koje su u vojvođanski dio Srijema naselile vlasti NDH u razdoblju 1941.-1945. priznato je pravo na kolonizaciju jer su se tijekom rata pridružili NOB-u te su se mogle zadržati u kućama koje su koristile. Podrijetlom su najčešće bili iz bosanskohercegovačkih kotareva. Većina ostalih kolonista i izbjeglica (Hrvata i Slovenaca) iz razdoblja NDH se iselila krajem rata ili su protjerani povratkom srpskih dobrovoljaca na čija ih je imanja naselila NDH.
Naseljavanje diljem Vojvodine
Približni broj kolonista Hrvata iz bosanskohercegovačkih kotareva možemo tek okvirno usporediti s onim naseljima koja prije popisa stanovništva 1948. godine nisu imala hrvatskog stanovništva ili ga je bilo u neznatnom broju. U pojedinim istraživanjima (Gaćeša 1984) zabilježena su ishodišna područja naseljavanja, od kojih su neka bila izrazito etnički homogena s većinskim hrvatskim stanovništvom, poput Ljubuškog, Posušja, Lištice (današnji Široki Brijeg). Tako su u nešto znatnijem broju Hrvati iz Hercegovine naseljeni u Topalovac (njem. Kathreinfeld, danas Ravni Topolovac) gdje je 1948. godine popisano 100 osoba hrvatske nacionalnosti podrijetlom iz više hercegovačkih kotara. Tamo je 17. IX. 1945. pristiglo 57 obitelji iz Stoca, zatim 20. IX. 30 obitelji iz Mostara, 2. X. 111 obitelji iz Ljubinja i 3. X. 1946. 57 obitelji iz Konjica (Gaćeša 1984, 300). Kolonisti podrijetlom iz hercegovačkih kotareva Čapljina, Mostar, Konjic te iz kotara Tuzla u Bosni naselili su Jašu Tomić gdje je 1948. godine popisano 66 Hrvata. Bezdan su naselili hercegovački kolonisti iz Lištice, Posušja (zajedno s kolonistima iz Hrvatske, kotar Gospić) oko 400 osoba. Plavnu, gdje su obitavali starosjedioci Hrvati Šokci i činili većinu ukupnog stanovništva, u manjem broju su naselili Hrvati podrijetlom s područja Posušja Lištice i Ljubuškog (1.144 Hrvata 1948.). Gajdobru, gdje je 1948. godine popisano 101 osoba hrvatske nacionalnosti, naselili su pretežito srpski kolonisti. Hrvatski kolonisti dolazili su s područja Mostara, Ljubuškog, Čapljine i Stoca, a dio kolonista s toga područja naselio se u Novu Gajdobru (1948. godine 22 Hrvata). Futog, tj. dio naselja nekadašnji Novi Futog, gdje je 1948. godine popisano 139 Hrvata, naselili su kolonisti iz više bosanskih kotareva (Bosanska Krupa, Ključ, Sanski Most, Bihać). S područja kotareva zapadne Bosne doselio se manji broj Hrvata u Bačku Palanku gdje je od prije bilo nekoliko stotina starosjedilaca šokačkih Hrvata (1948. godine ukupno 612 Hrvata) i u Čelarevo (95 Hrvata 1948. godine). Iz više kotareva Bosne i Hercegovine (Modriča, Odžak, Konjic, Prozor, Brčko i dr.) kolonizirano je Bačko Novo Selo u kojem su većinu Hrvata činili Šokci starosjedioci (252 Hrvata 1948. godine). Također, manji broj hrvatskih kolonista naselio se u Titel i okolna naselja, ali su većinu tih Hrvata činili starosjedioci Šokci (1948. godine u Titelu 484 Hrvata). Trideset dvoje hrvatskih kolonista bilo je i u Srpskom Miletiću (49 Hrvata 1948. godine) s područja Jablanice (Gaćeša 1984, 347-348). Za koloniste u Bačkom Bregu, naselju sa starosjedilačkim većinskim hrvatskim stanovništvom, osigurano je šezdesetak njemačkih kuća. Prvi transport kolonista došao je 24. XII. 1946. s 9 obitelji i 42 člana iz bosanskohercegovačkih naselja Livna, Zagoričana i Vidoša, po narodnosti uglavnom Hrvata. Drugi transport s 35 uglavnom srpskih obitelji došao je iz Like s područja gračačkog kotara u Bački Breg 25. V. 1947. (Beljanski 1976, 103- 105). Unutrašnjim agrarnim interesentima u Bačkom Bregu, 342 obitelji, dodijeljeno je 1.030 jutara obradivih površina (namireno je 325 hrvatskih, 9 srpskih i 8 mađarskih obitelji), a 950 jutara dodijeljeno je vanjskim agrarnim interesentima, odnosno kolonistima iz BiH i Hrvatske. Češći je bio slučaj da su se u Vojvodinu Hrvati iz Bosne i Hercegovine naseljavali disperzno u naselja koja su većinski naselili Srbi, uglavnom po jedna ili tek nekoliko obitelji. Samoinicijativno, izvan državne kolonizacije, naseljena su neka mjesta poput Beške. Tijekom Drugog svjetskog rata u Bešku je doselilo nekoliko hrvatskih obitelji iz Dalmacije i Hercegovine da bi masovnije naseljavanje nastupilo nakon 1945. godine. Bešku naseljavaju Srbi državnom kolonizacijom s područja Like (Gaćeša 1984, 351), a Hrvati mimo državne kolonizacije u većem valu iz širokobriješkog kraja i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, napose iz konjičkog kraja (Žužić 2006, 9). U nekoliko godina naselilo se više stotina osoba pa je 1948. godine popisano 554 Hrvata u Beškoj.
Svake je godine u vrijeme sezonskih poslova u poljoprivredi, napose u prvim poslijeratnim godinama kada je trajala kolonizacija i nije bilo dovoljno radne snage, velik broj seljaka iz Bosne i Hercegovine (uključujući i članove njihovih obitelji) sudjelovao u sezonskim cirkulacijama prema Vojvodini. Može se pretpostaviti da se dio tih sezonskih radnika nakon nekog vremena odlučivao na stalno (definitivno) naseljavanje u ravničarskim krajevima. Ovdje se može govoriti i o lančanoj migraciji gdje su migranti podrijetlom iz istih sredina ili susjednih područja pozivali članove obitelji, rodbine ili lokalne zajednice u novu sredinu. Taj oblik naseljavanja u bosanskohercegovačkih Hrvata bio je prevladavajući. Osim sezonskih cirkulacija poljoprivrednog stanovništva, svake se godine u potragu za poslom kretalo u gospodarska i agrarna središta. Naseljavanje iz Bosne i Hercegovine nastavljeno je sve do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Mario Bara
(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)
ako se Drugi svjetski rat primicao kraju studenti podrijetlom iz Bačke i Baranje okupili su se 17. VI. 1944. u Zagrebu kako bi donijeli odluke o svom budućem djelovanju u zavičaju. Među najvažnijim ciljevima Odluka hrvatske mladeži Bačke u Zagrebu navode se želja za povezivanjem bačko-baranjskih Hrvata s ostalim Hrvatima, omogućavanje kolonizacije Hrvata u Bačku i Baranju iz ostalih hrvatskih krajeva, nesmetan politički, kulturni i gospodarski razvitak, suradnja sa Srbima i ostalim narodima Bačke i Baranje. Iako bez stvarnog utjecaja na kreiranje politike naseljavanja stanovništva na području Vojvodine u prijeratnoj i poslijeratnoj Jugoslaviji, hrvatsko stanovništvo s tog područja iskazivalo je nedvosmislenu želju da se omogući naseljavanje Hrvata iz drugih područja države u njihovu blizinu.
