FOTO: Montelektro

»Jezgru te početne firme i tada i danas čini nas pet, ujedno smo vlasnici i dosadašnji rukovodioci. Nakon 35 godina zajedničkog rada i rasta možemo samo zaključiti da se isplatilo biti strpljiv i tolerantan. Zadovoljni smo i materijalnim stanjem firme, a i onime što se o nama govori«, kaže Zvonimir Himelreich

Kako piše na službenoj internetskoj stranici kompanije Montelektro iz Zagreba, tvrtka je to koja je tijekom godina razvila tehnološka rješenja za različite industrije diljem svijeta, kao što su pivovarska, prehrambena, cementna, farmaceutska te industrija čelika. U uredima u Kastvu, Svetoj Nedelji, Slatini i Puli te tvrtkama kćerima radi više od 280 zaposlenika, među kojima je više od 75 posto inženjera eleketrotehnike, automatizacije i IT-a računarstva. U toj tvrtki Zvonimir Himelreich je od 1991. godine. Kako kaže, počeli su ni iz čega, bez privatizacije, u iznajmljenim uredima, samo sa svojom voljom i ponešto znanja. Danas je to tvrtka koja ima godišnji promet od 35 milijuna eura i poslove diljem svijeta.

Dida Joza Gorjanac i baka Janja Tomašev 1919.

Od Sombora do Zagreba

Zvonimir Himelreich rođen je u Osijeku, ali je negovo odrastanje vezano za Sombor, Bereg i berešku obitelj s majčine strane. Nakon povratka iz Osijeka u Sombor majka i on nastavili su živjeti u takozvanom Šokačkom kraju u Monoštorskoj ulici.

»Otac mi je bio profesor matematike i likovnog odgoja, pisao je i knjige o likovnom odgoju djece. Majka i on su kratko bili skupa te se ona sa mnom vratila kod svojih roditelja u Sombor. Stanovali smo u Monoštorskoj ulici. Majka je radila u Pedagoškom zavodu kao službenica. Ja sam išao u vrtić, igrao se na ulici, išao kod babine sestre i njene familije na Batinskoj ulici... uglavnom, imao lijepo djetinjstvo. Jednu godinu išao sam u mađarski vrtić, a i kod kuće se povremeno govorilo mađarski, kad su htjeli da nešto kažu a da ja ne razumijem, a naučeno znanje mi je poslije dobro došlo«, priča naš sugovornik o svojim dječačkim danima u Somboru i Beregu.

Kako kaže, ljeta i zime provodio je na selu. Često su i Berešci navraćali kod njih kada su dolazili u Sombor.

»Poslije su me samog slali kod rodbine, prvo teta Mandi, a nakon toga teta Tonki i Marici. Selo me je fasciniralo svojim udobnim kućama, perinama, pećima s bancima, životinjama, slobodom i toplinom teta i dida. U našoj kući nalazilo se dosta etno predmeta i nošnji, voljela ih je i moja mama i baka Janja, te se i radi njihovog skupljanja znalo ići na selo. Djed Josip je, opet, rado pričao o svojim uspomenama iz mladosti u Beregu i svom radnom vijeku u šumama, jer je bio lugar. Fotografija iz njihove mladosti bilo je, začudo, priličan broj, sve ih čuvam. To svjedoči da su još prije I. svjetskog rata Berešci odlazili u Sombor, Baju ili Mohač i tamo se fotografirali«, kaže Himelreich.

Promijenio je dvije osnovne škole u Somboru, kako kaže zbog učenja engelskog jezika. Rado se sjeća i gimnazijskih dana u Somboru i svojih kolega.

»Bilo je u njoj sjajnih kolega s kojima i danas održavam kontakt, ali i odličnih poticajnih profesora. Bio sam dobar učenik, u ono doba su takvi dobivali nagradu Vuk Karadžić, a posebno su mi išli prirodni predmeti, danas bismo ih nazvali ‘stem’ (science, technology, engineering i mathematics). S takvom podlogom bilo je logično da studiram elektrotehniku, a kao najbolji fakultet važio je onaj u Zagrebu. No, bila je to i tiha želja majke Anice, koja je jedno vrijeme u Zagrebu boravila prije udaje«, pojašnjava Himelreich razloga za odlazak na studij u Zagreb.

U Zagrebu mu je cilj bio završiti studij što prije, kako bi olakšao obitelji koja nije bila imućna. Studij je završio 1979. godine i nakon vojske radio je godinu dana u jednoj, tada velikoj firmi.

»Nije mi to odgovaralo jer nije bilo prijenosa znanja sa starijih na mlađe. Svi su čuvali svoje pozicije. Poziv da se vratim na ETF kao asistent otvorio je neke druge vidike: tu je učenje mladih bila misija. Učenje je bilo kroz praksu, a upijali smo od najboljih. Osim sa studentima, magistriranja i doktoriranja, puno smo radili s privredom. Skupio sam puno dana i mjeseci u Zenici u željezari, magistrirao, pionirski se počeo baviti industrijskom automatizacijom... Paralelno je tekao privatni život: prodaja kuće u Somboru i trajno preseljenje u Zagreb, jedan brzopleti pa drugi istinski i trajni brak s mojom Mađaricom Ilonom, dva sina i kćer, kuća, ljetovanja, izleti... No taj normalni, ispunjeni i sretni život poremetio se 90-ih, početkom sukoba na prostorima Jugoslavije. Iako me rat nije neposredno zahvatio, ne može se biti sretan kad se u okolici događaju tragedije«, sumira svoj život do početka 90-ih Himelreich.

Zajednički rad dug 35 godina 

Upravo početak 90-ih bio je prekretnica u njegovom poslovnom životu. Male plaće na fakultetu ubrzale su njegovu odluku da prihvati ponudu poznanika iz Rijeke, koji su tek osnovali firmu.

»Ponudu da odem na Tajvan i potom u Veliku Britaniju i radim ono što sam naučio u željezarama došla je kao naručena. U 1990. i 1991. odradio sam honorarno nekoliko povremenih terena, pokazao sebi i drugima da mogu, a onda je to postalo preintenzivno, nije se moglo više sjediti na dvije stolice. U jeku rata, krajem 1991., dao sam otkaz na fakultetu i prešao u tu malu firmu Montelektro. Mnogi su to ocijenili kao čistu ludost. No, naišao sam na ljude sličnih ambicija i karakteristika. Počeli smo ni iz čega, bez privatizacije, u iznajmljenim uredima, samo sa svojom voljom i ponešto znanja. Trudili smo se da ponudimo nešto novo, što još ne rade svi, ali da damo potpunu uslugu na projektu, od montaže, isporuke uređaja pa do automatizacije. Jezgru te početne firme i tada i danas čini nas pet, ujedno smo vlasnici i dosadašnji rukovodioci. Nakon 35 godina zajedničkog rada i rasta možemo samo zaključiti da se isplatilo biti strpljiv i tolerantan. Zadovoljni smo i materijalnim stanjem firme, a i onime što se o nama govori«, kaže Himelreich.

Kako kaže, tvrtka danas radi na dvije glavne lokacije, u Rijeci (zapravo u blizini, u Kastvu) i u okolici Zagreba, na dvije pozicije u Svetoj Nedelji. Zapošljava oko 260 ljudi, od toga 180 inženjera, godišnji promet je preko 35 milijuna eura, a rade po cijelom svijetu.

»Automatiziramo procesna postrojenja: cementare, mljekare, sladare, a naročito smo se izvještili u automatizaciji pivovara. Radili smo u više od 300 pivovara na svim kontinentima osim Antarktika. I u onim najvećim tvrtkama, i u onim na udaljenim otočkim državama. Mislim da mogu neskromno reći da smo u svijetu najpoznatija i najuspješnija samostalna tvrtka u automatizaciji pivovara. Danas to prerasta u područje digitalne transformacije. U regiji smo automatizirali gotovo sve veće pivovare: Zagreb, Karlovac, Osijek, Laško, Nikšić, Tuzla, Banja Luka, Zaječar... a među prvima je bila ona u Apatinu gdje smo naišli na izvrsnu ekipu. I svugdje su nas sudili po izvedbi i trudu, a ne po tome odakle dolazimo. No, najveće mi je zadovoljstvo vidjeti kolege, zadovoljne mlade ljude, koji dobivaju priliku za dokazivanje i napredak, a čine to uz nadzor onih starijih i iskusnijih koji tako dobivaju energiju mladosti. Filozofija s fakulteta da je puno bolje dijeliti znanje nego ga skrivati pokazala se uspješnom. U poslu sam puno putovao, bio na svim kontinentima i nije bilo niti jednog putovanja da se nisam vratio iskusniji i obogaćen«, kaže ovaj uspješni poduzetnik.

Dio porodičnog stabla

Knjiga o Beregu

Ove godine Zvonimir Himelreich napunit će 70 godina i polako razmišlja o smirivanju. Na poslu više ne vodi izvršne zadaće, pomalo ih prepuštamo mlađima. Bio je izvršni direktor preko 10 godina, i to u periodu intenzivnog rasta. Trenutno se bavi izgradnjom nove poslovne zgrade pored Zagreba od 7.500 m2 u kojoj će u dobrim uvjetima zajedno raditi 170 zaposlenika, s mogućnošću znatnog povećanja. Useljenje se očekuje u jesen 2026., a tada će, kako kaže, samo iz daleka kontrolirati ide li sve u dobrom smjeru. U privatnom životu sa zadovoljstvom promatra unuke kako odrastaju u dobre i sposobne ljude. 

»A u smiraj života svi smo nekako sentimentalni na svoju mladost. Kod mene je ona tijesno povezana sa Somborom i Beregom. Srećom, sačuvali smo puno porodičnih fotografija, dokumenata, priča. Pokušao sam sumirati svoje uspomene te djeci i unucima ostaviti spomen o njihovim precima i sredini iz koje je njihov dida potekao. Iz svoje ostavštine i uz pomoć živih rođaka skupio sam podatke o baki i djedu s majčine strane, njihovoj braći i sestrama i njihovim potomcima te napravio porodično stablo od pet-šest generacija. To su uobičajeni dometi usmene predaje. No, srećom, upoznao sam somborskog kroničara Milana Stepanovića, pisca i erudita koji me uputio na mjesta na kojima treba tražiti dalje u prošlost. Najkorisnije su bile stranice Kaločke nadbiskupije, na kojima su, među ostalima, skupljene matične knjige Bačke od 18. stoljeća do 20-ih godina 20. stoljeća. Ja sam točno rekonstruirao svoje stablo u prošlost do 1800., 11 generacija. Ima preko 300 članova u periodu od 230 godina. Iz suradnje s Milanom rodila se šira ideja o pisanju knjige o Beregu s ambicioznim ciljem da se opiše i selo i njegove šokačke porodice. Milan se uhvatio posla, ja sam nešto pripomogao, te je nastala knjiga Bereški Šokci, koja opsegom i kvalitetom sadržaja prevladava sam Bereg. Od kronike sela, porijekla stanovnika, opisa običaja do poimeničnog spomena svake od 65 šokačkih porodica koje su činile selo, navedeno je skoro sve što bi naši potomci trebali pamtiti«, objašnjava naš sugovornik kako je nastajala knjiga Bereški Šokci.

I prije rada na porodičnom stablu i na knjizi dolazio je redovito u Sombor, a i u Bereg.

»Osim perioda u početku 90-ih, posjećivao sam proštenje, godišnjice mature, obiteljska okupljanja, posjetio ponekad Pozorište, o kome se priča i u Zagrebu... Ponosan sam da je Sombor često spominjan i poznat, najčešće po bođošima, fijakeru i pjesmi. Raduje me da se u mom ‘rodnom’ (barem po osjećajima) gradu u 21. stoljeću uočavaju poboljšanja: uređen centar, puno bolje ceste, naznake otvaranja prema prirodnim susjedima, naznake privredne živosti... Gornje Podunavlje je fantastičan turistički potencijal. Očuvana secesijska duša Sombora koju treba jako čuvati, gastronomska ponuda uz banjski i lječilišni turizam, ekologija te lov i ribolov mogli bi biti jezgra zapošljavanja i napretka. No, moglo bi i trebalo brže. Moja baka je uvijek govorila: ugledajte se i uspoređujte s boljima od sebe, ne s lošijima«, kaže Himelreich.

Za Bereg kaže da situacija nije tako blistava. Stanovništva je manje, kuće prazne, malo je mladih ljudi. No, kaže, takva je sudbina mnogih sela i u Hrvatskoj a i u drugim državama.

»Ono što bih poručio današnjim stanovnicima je da se ne boje alata današnjeg vremena, da se školuju, otvore novim znanjima, a naročito da više međusobno surađuju. S druge strane, da se više oslone na naslijeđe, čuvaju originalne običaje, gastronomiju i nošnje i ne potpadaju pod utjecaje kič medija i kič muzike«, kaže Himelreich.

Razgovor završavamo knjigom o Beregu. Kaže, zadovoljan je što je ta reprezentativna knjiga tiskana, i želi je predstaviti i u selu i u Somboru.

»Možda će kod nekog Berežana potaknuti ponos na svoje selo i porijeklo i inicirati koji pozitivni pomak. Za mene je to bio pokušaj da iz mogućeg zaborava izvučem prošlost, ostavim je mlađima i tako vratim dug prema djetinjstvu, mladosti i porijeklu«, kaže Himelreich na kraju.

Z. V.