FOTO: Matija Habljak, Pixsell

Za održivost jedne takve rute trebalo bi identificirati atrakcije, npr. hrvatske kulturne i povijesne lokalitete, manifestacije, gastronomiju; obvezno uključiti lokalnu zajednicu kroz suradnju s hrvatskim udrugama, kulturnim, odnosno baštinskim dionicima, turističkim organizacijama, OPG-ovima; oblikovati »paket ponudu« s kombiniranim smještajem, prehranom, aktivnostima, prijevozom te osmisliti promociju putem turističkih sajmova, društvenih mreža, suradnju s turoperatorima

Dr. sc. Damir Demonja znanstveni je savjetnik u trajnom izboru na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju širok raspon tema: turizam i njegove različite oblike, posebno kulturni i ruralni turizam, različite aspekte/pitanja turizma, kulturno-povijesnu baštinu u funkciji turizma te antropološke i interdisciplinarne aspekte/pitanja povijesti umjetnosti i kulture općenito. Autor je više od 220 znanstvenih i stručnih radova, šest znanstvenih knjiga i jedne uredničke. Osim istraživačkog rada u navedenim znanstvenim područjima/temama, sudjeluje u znanstveno-istraživačkim i tržišnim projektima Instituta. U okviru rada na Institutu sudjelovao je samostalno ili kao koautor prezentacija/radova/predavanja na međunarodnim i domaćim konferencijama, radionicama i seminarima. Član je znanstvenih i organizacijskih odbora međunarodnih znanstvenih konferencija, znanstveni recenzent međunarodnih i domaćih interdisciplinarnih znanstvenih časopisa te voditelj i koordinator međunarodne suradnje s fakultetima i institutima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od ožujka 2024. godine član je Matičnog odbora za interdisciplinarno znanstveno područje – različita znanstvena područja i polja, Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj Republike Hrvatske iz Zagreba, a također je član Znanstvenog vijeća za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od rujna 2019. godine, sada u drugom mandatu.

► S prof. dr. sc. Vladimirom Stojanovićem i prof. dr. sc. Draganom Damjanovićem objavili ste rad Radovi zagrebačke radionice vitraja Ivana Marinkovića u župnoj crkvi sv. Josipa u Deronjama. Kako je došlo do suradnje, do toga da istražujete i na prostorima Vojvodine? Što ste još istraživali u Vojvodini?

Moj kolega i prijatelj, prof. dr. sc. Vladimir Stojanović, osim tema kojima je profesionalno vezan za svoj poziv sveučilišnog profesora, duži niz godina zanima se i bavi proučavanjem povijesno-umjetničke baštine Vojvodine. O tome smo nas dvojica često pričali, redovito me izvješćivao o svojim istraživačkim avanturama u polju povijesti umjetnosti. S obzirom na to da je Vladimir vjerodostojan profesor i istraživač, u svoja istraživanja kojima je obuhvatio najrazličitije aspekte umjetničkog naslijeđa kraja u kojemu živi i kojega voli, želio je uključiti profesionalca, povjesničara umjetnosti, koji bi mu pomogao upotpunjavati njegova vlastita istraživanja koja je provodio na terenu, ali i u arhivima, što mi se čini osobito važnim. Naime, malo se pozornosti posvećuje istraživanjima arhivske građe; donekle je to i razumljivo jer je do nje teško doći, i ako se to dogodi, počesto je takva građa nesređena, a k tome je i na latinskom ili nekom stranom jeziku. Teme koje je Vladimir istraživao, prije svega one arhitektonske, meni su vrlo bliske jer sam na temi arhitekture doktorirao, i sa zadovoljstvom, ali i odgovornošću, prihvatio sam njegov poziv da zajedno gradimo priče koje uključuju povijest umjetnosti, povijest, etnologiju i antropologiju, odnosno baštinu u najširem smislu. Mislim da se tu dogodila zanimljiva, vrijedna i konkretna znanstvena suradnja kojom smo postigli kvalitetnu ravnotežu međusobnih profesionalnih ekspertiza. U istraživanje o djelima i radu vitražista Ivana Marinkovića uključili smo cijenjenog hrvatskog stručnjaka povijesti umjetnosti, moga kolegu prof. dr. sc. Dragana Damjanovića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji veliki dio svog znanstveno-istraživačkog vremena provodi u arhivima, prikupljanju, obradi i interpretaciji podataka, pa su njegovi rezultati u ovom našem zajedničkom znanstvenom radu bili i te kako vrijedni. Ovom našom zajedničkom suradnjom, osim što smo na uvid zainteresiranoj javnosti donijeli do sada nepoznate, ali vrijedne i važne podatke o jednom gotovo nepoznatom autoru i njegovom umjetničkom, stvaralačkom opusu, Vladimir i ja proširili smo našu osobnu, ali i međuinstitucijsku i međudržavnu suradnju, koja se nastavlja i dalje. Vladimir i ja istraživali smo, i u objavljenim visoko vrednovanim znanstvenim radovima obradili, i teme naslijeđa, odnosno vjerskih obilježja u primjerima javne plastike/skulpture u Odžacima, dok je posebno izazovna istraživačka tema bilo istraživanje izgradnje i uređenja kapele svetoga Vendelina u Odžacima temeljem terenskog rada i, napose, dokumenata koje je Vladimir pronašao u Arhivu Kaločke nadbiskupije i za korištenje ih obradio uz pomoć suradnika. Osim tema iz polja povijesti umjetnosti, tijekom više od desetljeća uspješne suradnje, Vladimir i ja, samostalno ili s našim suradnicima, obrađivali smo i druge teme kojima smo se profesionalno bavili, na primjer, zaštitom prirodnog naslijeđa u Vojvodini, odnosno Srbiji i Hrvatskoj, a sve naše zajedničke znanstvene rezultate objavljivali smo u međunarodnim i domaćim znanstvenim časopisima najviše znanstvene vrsnoće i kakvoće.

► Zašto je značajno istraživanje o radu Ivana Marinkovića u crkvi u Deronjama, koliko će ono dopuniti već poznate podatke o njegovom radu?

Vitraži župne crkve svetog Josipa u Deronjama predstavljaju dragocjen primjer umjetničkog zanatstva, odnosno umjetničke industrije s početka 20. stoljeća. Oni svjedoče o načinu na koji je tada funkcioniralo umjetničko tržište u prvoj jugoslavenskoj državi, u vrijeme kada su radionice s prostora nekadašnje Austro-Ugarske, zaštićene carinama i novim državnim granicama, počele širiti svoje poslovanje širom novonastale države. Vitraži Ivana Marinkovića u Deronjama potvrđuju postojanje vrijednog fragmenta zajedničkog kulturnog prostora Srbije i Hrvatske, oblikovanog do sada malo poznatim umjetničkim i zanatskim vezama. Njihovo istraživanje i zaštita pružaju priliku za jačanje prekogranične suradnje kroz projekte konzervacije, razmjenu stručnjaka i zajedničku promociju kulturne baštine. Uključivanjem ovakvih lokaliteta u tematske rute i programe održivog kulturnog turizma potiče se očuvanje naslijeđa, razvoj lokalnih zajednica i odgovorno upravljanje resursima, uz stvaranje novih mostova suradnje na poljima kulture, umjetnosti, baštine i kulturnog turizma.

► Ima li njegovih radova još na prostorima Vojvodine, jesu li istraženi?

U ovome trenutku to ne znamo, moguće da ima s obzirom na postojanje radionice koja je u to vrijeme bila vrlo aktivna. Mislim da upravo objavljivanje naših znanstveno-istraživačkih rezultata može biti poticaj u ustrajnosti istraživanja radova vitražista Ivana Marinkovića i njegove radionice, jer se radi o umjetniku koji je realizirao radove izuzetne oblikovne i tehničke vrsnoće.

► Rekli ste da s prof. dr. sc. Vladimirom Stojanovićem surađujete oko 15 godina. Što su teme i područja vaših zajedničkih istraživanja? Radite li sada ne nekim zajedničkim projektima?

S Vladimirom surađujem desetljeće i pol, redovito smo zajedno samostalno i/ili u suradnji s našim kolegama istraživali teme koje su, u širem smislu obuhvaćale turizam, a većinu istraživanja usmjerili smo na ekoturizam, održivi razvoj, upravljanje zaštićenim područjima i zaštitu okoliša. Rezultate naših istraživanja uglavnom smo objavljivali kao znanstvene radove u domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima najviše znanstvene vrsnoće, a neke smo teme predstavljali kroz predavanja na međunarodnim kongresima. Slijedom naše suradnje, između naše dvije institucije, Instituta za razvoj i međunarodne odnose, IRMO, Zagreb, i Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu sklopljen je Sporazum o suradnji, koji i ovim našim zajedničkim znanstveno-istraživačkim i drugim aktivnostima pokazuje da je takav formalizirani oblik povezanosti i rada višerazinski potreban i održiv.

► Autor ste prve knjige na hrvatskom jeziku o arhitekturi, muzejima i kulturno-turističkim atrakcijama Pariza La joie de Paris: Radost Pariza – Riznica umjetnosti. Pariz je uvijek inspirativan, koliko ste uspjeli prikazati ga na jedan drugačiji način?

Pariz je grad u kojemu je moj drugi dom. To je grad kojega iskreno i nesputano volim, u kojemu sam se profesionalno, znanstveno i stručno, usavršavao još od 1994. godine sve do danas, i uvijek mu se vraćam. Premda se može činiti da se o Parizu sve zna, to nije tako, a ja sam u svojoj knjizi pokušao prikazati Pariz kojeg sam doživio i osjetio, koji će vas »natjerati« da ga sami nastavite istraživati i stvorite vlastita ugodna sjećanja na vrijeme koje ste proveli u tom gradu, prebogatom raznovrsnim povijesnim, umjetničkim, kulturnim i drugim spomenicima i doživljajima. Ova knjiga, objavljena u izdanju Izdavačke kuće Meridijani i urednice prof. Petre Somek za sada predstavlja prvi i jedini monografski rad o Parizu na hrvatskom jeziku, pružajući jedinstvenu priliku svim zaljubljenicima Pariza, Francuske i joie de vivrea uvid u odabrane primjere pariške arhitekture, muzeja i kulturno-turističkih atrakcija. Pisao sam je iz perspektive kulturne povijesti, povijesti umjetnosti, te povijesti arhitekture, a temelji se na nizu mojih tekstova koje sam objavljivao u uglednom hrvatskom časopisu za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja Meridijani, koji su okupljeni na jednome mjestu i opremljeni brojnim i kvalitetnim ilustracijama u publikaciji koja je izvor zanimljivih i vjerodostojnih podataka svim budućim posjetiteljima Pariza.

► I kada već govorimo o Parizu, koliko je Pariz imao utjecaja na hrvatske slikare, arhitekte...?

Pariz je jedan od gradova Europe iz kojega su kroz povijest, a i danas, dolazili važni poticaji iz svih područja, osobito kulture i umjetnosti. S gledišta hrvatske kulture i umjetnosti utjecaj Pariza na hrvatsko slikarstvo (Bukovac, Račić, Kraljević, Junek, Uzelac, Mujadžić, Hegedušić, Parać, Režek, Picelj, Knifer, Vaništa...), kiparstvo (Meštrović, Kožarić, Augustinčić...) i književnost (Matoš, Krleža, Ujević, Kumičić...) bio je iznimno velik i važan, i tako u svim drugim granama umjetnosti, do danas. Pariz je imao značajan utjecaj na hrvatske slikare, arhitekte i umjetnike, posebno u razdoblju od kraja 19. do sredine 20. stoljeća. Mnogi hrvatski umjetnici studirali su ili boravili u Parizu, gdje su bili izloženi modernim umjetničkim strujanjima i tehnikama. Pod utjecajem Pariza bili su, na primjer, Vlaho Bukovac, slikar koji je studirao u Parizu i bio pod utjecajem impresionizma; Miroslav Kraljević, slikar koji je boravio u Parizu i bio pod utjecajem kubizma; Ljubo Babić, slikar i teoretičar umjetnosti koji je studirao u Parizu; Juraj Neidhardt, arhitekt koji je radio u atelijeru Le Corbusiera u Parizu, i brojni drugi. S obzirom na to da je Pariz bio središte moderne umjetnosti i arhitekture, hrvatski umjetnici bili su inspirirani djelima umjetnika kao što su Picasso, Matisse i Le Corbusier, što se može vidjeti u mnogim djelima hrvatskih umjetnika od impresionističkih pejzaža do kubističkih i apstraktnih kompozicija. Također, Pariz je bio mjesto gdje su hrvatski umjetnici mogli eksperimentirati s novim stilovima i tehnikama, i gdje su mogli uspostaviti kontakte s drugim umjetnicima i intelektualcima iz cijele Europe.

► Vaši istraživački interesi širokog su raspona tema, pa i turizam i njegovi posebni oblici – kulturni i ruralni turizam, kulturno-povijesno naslijeđe u funkciji turizma. Koliko je Hrvatska uspjela iskoristiti svoje kulturno, povijesno, gospodarsko naslijeđe u turističke svrhe? Može li više, bolje?

Moje znanstvene i istraživačke teme obuhvaćaju poglavito područje interdisciplinarnih humanističkih znanosti, etnologiju i antropologiju, te povijest umjetnosti, ali s obzirom na dinamičnost današnje znanosti i njezinu transparentnost, teme mojih istraživanja dotiču i interdisciplinarne društvene znanosti, te tako na najbolji mogući način korespondiraju sa znanstvenom stvarnosti. Što se tiče uspješnosti Hrvatske u turističkom smislu, opće je mjesto da Hrvatska ima bogato kulturno i povijesno naslijeđe koje se koristi u turističke svrhe, a mislim da uvijek postoji prostor za poboljšanje. Hrvatska ima potencijala za daljnji razvoj turizma, posebno u područjima kao što su kulturno-povijesna baština, jer Hrvatska ima bogatu kulturno-povijesnu baštinu, uključujući povijesne gradove, muzeje, galerije i festivale; prirodne ljepote, jer Hrvatska ima prekrasnu prirodu, uključujući nacionalne parkove, otoke i planine, i gastronomiju, jer je hrvatska kuhinja poznata po svojim specijalitetima. Međutim, postoje i izazovi, kao što su nedovoljna promocija, jer hrvatska kulturno-povijesna baština nije dovoljno promovirana; nedovoljna infrastruktura pri čemu neki dijelovi Hrvatske imaju nedovoljno razvijenu infrastrukturu za turizam i, naposljetku, sezonalnost, pri čemu je turizam u Hrvatskoj još uvijek (pre)često sezonski, što znači da većina turista dolazi tijekom ljetnih mjeseci. Da bi Hrvatska poboljšala svoj turizam, trebalo bi i dalje sustavno razvijati i implementirati strategiju turističkog razvoja, tako i onu za razvoj kulturnog turizma, ustrajati na inovativnim pristupima promocije kulturno-povijesne baštine, stalno poboljšavati turističku infrastrukturu i educirati turiste o hrvatskoj kulturno-povijesnoj baštini.

► Jedna vrsta iskoraka je Baranja, nama blizu. Čini se da su oni spretno u turističku priču uvezali sve ono što čini obilježje tog područja. Mogu li oni biti primjer hrvatskoj zajednici s druge strane granice?

Baranja je sjajan primjer kako se može iskoristiti lokalno bogatstvo i stvoriti prepoznatljiva turistička priča. Oni su vrlo uspješno uspjeli u turističku ponudu povezati prirodne ljepote s Parkom prirode Kopački rit, rijekom Dunav, šumama; kulturno naslijeđe s tradicionalnom arhitekturom, gastronomijom (fiš paprikaš, kulen) i folklorom; lokalne proizvode (vino, rakija, rukotvorine) i dostupnost, jer su u blizini većih gradova Osijeka, Novog Sada s kojima postoji dobra prometna povezanost. Baranja pokazuje kako mala područja mogu biti konkurentna na turističkom tržištu ako se usredotoče na vlastite specifičnosti. Hrvatskoj zajednici s druge strane granice, u Srbiji i Mađarskoj, Baranja može biti primjer kako iskoristiti suradnju uz granicu, razviti komplementarne turističke proizvode, zajednički promovirati regiju i drugo. No, treba imati na umu da svaka regija ima vlastite specifičnosti, i u tom smislu Baranja se treba promatrati kao nadahnuće, a ne primjer koji se može doslovno preslikati.

► Ima ideja da se razvije jedna, tako da kažem, hrvatska turistička ruta u Vojvodini. Može li imati to svoju održivost i kako doći do toga?

Mislim da bi bilo smisleno razviti svojevrsnu hrvatsku turističku rutu u Vojvodini s obzirom na bogatu povijest i kulturu Hrvata na tome području. U tom smislu, za održivost jedne takve rute trebalo bi identificirati atrakcije, npr. hrvatske kulturne i povijesne lokalitete, manifestacije, gastronomiju; obvezno uključiti lokalnu zajednicu kroz suradnju s hrvatskim udrugama, kulturnim, odnosno baštinskim dionicima, turističkim organizacijama, OPG-ovima; oblikovati »paket ponudu« s kombiniranim smještajem, prehranom, aktivnostima, prijevozom te osmisliti promociju putem turističkih sajmova, društvenih mreža, suradnju s turoperatorima. Ključni koraci koje bi trebalo provesti uključivali bi mapiranje resursa (što imamo), stvaranje partnerstava (tko će biti uključen), razvoj proizvoda (što će se nuditi turistima) te marketing i promociju (kako privući posjetitelje). Kao primjer uspješnih priča može se izdvojiti »Dunavska ruta« koja uključuje suradnju više zemalja i »Šokačka ruta« jer sličan koncept postoji u Slavoniji. No, postoje i izazovi za realizaciju hrvatske turističke rute u Vojvodini kao što su lokalna uključenost – trebalo bi motivirati lokalnu zajednicu, posebno mlade, da se uključe i spoznaju koristi od turizma; financiranje – trebalo bi pronaći sredstva za razvoj i promociju kroz EU fondove i/ili sponzorstva; prepoznatljivost brenda – trebalo bi osmisliti, stvoriti prepoznatljiv »hrvatski« identitet rute u Vojvodini, i prekogranična suradnja – trebalo bi razviti koordinaciju s hrvatskim i vojvođanskim/srpskim turističkim dionicima.

► Objavili ste šest knjiga i više od 220 znanstvenih i stručnih radova. Kako nastaju knjige i znanstveni radovi? Koliko rada, terenskog istraživanja, prikupljanja i selekcije materijala? Kako birate temu?

Kao i svaki drugi rad, znanstveni je specifičan. Istraživački dio rada, posebno ako i kada radite sami, samotnjački je i dugotrajan, pravi trudbenički rad, a započinje prikupljanjem i analizom/čitanjem literature, raznovrsnih izvora i svega onoga što može pomoći u donošenju zaključaka i/ili vjerodostojnoj obradi istraživačke teme. Ovisno o temi, počesto istraživanja provodim na terenu, u obilascima lokaliteta i spomenika, što zahtijeva posebne pripreme, osobito logističke, prije samog odlaska, kako bi sam terenski boravak bio što učinkovitiji i svrhovitiji. Nakon tog istraživačkog dijela slijedi sređivanje, obrada i usustavljenje prikupljenih podataka i materijala te potom njihova interpretacija u znanstveni i/ili stručni rad. Sljedeći korak je usmjeravanje gotovog rada prema relevantnom domaćem i/ili inozemnom znanstvenom časopisu što je moguće veće znanstvene kakvoće, a pristane li uredništvo tog časopisa objaviti rezultate moga rada, tada upućuje moj znanstveni rukopis u postupak neovisnog znanstvenog recenziranja. Sve to zna trajati prilično dugo, što ovisi o samome znanstvenom časopisu, a ako rad dobije pozitivne recenzije, ili one u kojem se traže dopune i ispravci, onda, nakon što se one usvoje, znanstveni rukopis objavom postaje dostupan znanstvenoj, stručnoj i drugim javnostima. Od osmišljavanja teme do objavljivanja rada obično prođe od godine do godine i pol dana. Što se tiče tema, one se nameću same, njih biram po radoznalosti i važnosti, a za one za koje procijenim da ih ne bih mogao samostalno odgovarajuće kvalitetno obraditi, kao suradnike i do-autore uzimam svoje kolege i kolegice stručnjake za određeno područje, jer time, u konačnici, znanstveni rad, kao i sam znanstvenik-istraživač dobiva i na kakvoći i na vjerodostojnosti. Vjerodostojnost u znanstvenim istraživanjima smatram izuzetno važnom, počesto se ona gubi iz vida, jer današnja znanost je transdisciplinarna i rijetko tko samostalno može biti stručnjak za sve što u jednom radu, koji obuhvaća različita znanstvena područja ili više znanstvenih polja unutar znanstvenih područja, obrađuje. U tome, u toj znanstvenoj vjerodostojnosti, vidim poseban izazov, kojemu prijeti sve veća upotreba AI alata.

► Koje projekte, istraživanja trenutačno radite?

Trenutno radim na više znanstvenih tema koje sam samostalno i/ili zajedno sa svojim suradnicima, uobličio, ili tek budem, u znanstvene radove. Najvažnijim smatram skorašnje objavljivanje znanstvene knjige Kreativnost i inkluzija u dramskoj i plesnoj praksi, u izdanju uglednog hrvatskog izdavača Jesenski &Turk, vlasnika i direktora Miše Nejašmića, o važnosti kreativnog i umjetničkog rada s osobama s intelektualnim teškoćama kako bi oni ostvarili svoje neosporno, ali često osporavano pravo da budu članovi zajednice i do-kreatori različitih aktivnosti. Uz mene, do-autori ove knjige vrsni su hrvatski stručnjaci iz toga područja, Svjetlana Kopčinović, mag. rehab. educ., edukacijska rehabilitatorica, dr. sc. Mario Kovač, akademski kazališni redatelj, i Branko Banković, plesni umjetnik, pedagog i koreograf. Potom, istražujem teme obrtništva u Hrvatskoj u primjeru Medičarsko-voskarske radionice Blažeković u Osijeku, jedinoj u Hrvatskoj koja se nalazi na popisu UNESCO nematerijalne baštine. S institutskim kolegom Markom Raičem bavim se istraživanjem brendiranja baštine manjinske hrvatske zajednice u Vojvodini u svrhu razvoja kulturno-turističke rute. Zatim, zajedno s Domagojem Puljizovićem obradili smo aktualnu temu fenomena turbofolka kod adolescenata, s institutskim suradnicama istražujemo temu inkluzivnih zaštićenih područja s analizom hrvatskih i inozemnih iskustava, zajedno s kolegama i kolegicama pripremam nekoliko znanstvenih predavanja i radova različitih tema iz kruga mojih interesa za predstojeće međunarodne znanstvene konferencije, te niz drugih tema koje sam istražio ili istražujem i pripremam znanstvene radove, a uskoro kreće i provedba međunarodnog projekta »Unaprjeđenje održivog turizma u Crnoj Gori« s crnogorskim i talijanskim partnerima, kojemu sam hrvatski koordinator/voditelj. No, to je sve tek djelić onoga što trenutno radim…