FOTO: www.ravnoplov.rs

Potpredsjednik Narodne vlade Hrvatske Franjo Gaži molio je ministra pravosuđa DFJ i ministra za Hrvatsku u Beogradu Franju Fola da se utječe na Ministarstvo za kolonizaciju kako bi se »područje za kolonizaciju Hrvata proširilo«, no ovoj molbi nije udovoljeno

Osim Stanišića i Riđice, gdje ih je bilo najviše, kolonisti iz Dalmacije naselili su se još u Sivcu, oko 90 obitelji iz raznih kotareva. Prema popisu 1948. u Sivcu je bilo 362 Hrvata. Banatsko selo Guduricu u blizini rumunjske granice naselili su kolonisti iz dalmatinskih kotareva Trogira, Šibenika, Knina i Benkovca. Hrvata na tom području prije savezne kolonizacije nije bilo pa za 129 osoba hrvatske nacionalnosti popisanih 1948. godine možemo reći da potječu od kolonista iz Dalmacije. U neznatnom broju naseljavane su dalmatinske obitelji i u drugim mjestima Banata poput Kačareva kod Pančeva (87 Hrvata 1948.) jer je Hrvatska dobila nakon preraspodjele dio mjesta od kojih je Slovenija odustala, a za koju je područje kolonizacije bio predviđen Banat.

Komisija je imala velikih problema sa samoinicijativnim naseljavanjem u neka naselja i zauzimanjem kuća. Prilikom diobe kuća naseljenici su se nastojali grupirati prema mjestima podrijetla, što je bilo primjetno u Filipovu (danas Bački Gračac) i Krnaji (danas Kljajićevo). U Krnaji, u njegov jugoistočni dio, naseljen je i nešto manji broj kolonista s područja nekadašnjih kotareva Slunja, Ogulina i Jastrebarskog (Žumberak), među njima i stotinjak Hrvata (1948. godine popisano 112 Hrvata). S područja Žumberka i Vojnića potjecali su kolonisti u Sonti, selu koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U početku je dolazilo do napetosti između kolonista i domaćeg stanovništva, a ponegdje, kao npr. u Čonoplji, i do nacionalne netrpeljivosti. O stereotipovima između doseljenog i autohtonog stanovništva Vladimir Ðurić je zabilježio: »Odnos između doseljenika i domorodaca bio je isprva netrpeljiv. Doseljenici su gledali na domoroce kao na bogate seljake, a sebe su smatrali zaslužnim za narodnu revoluciju. Domoroci su nerado, kritizerski i s visine, gledali na nove doseljenike. Njihove postupke iz prvih dana nazivali su divljim, ‘šumskim’. Umesto neposredne pomoći i poverenja, došlo je do obostranog omalovažavanja i grubog podvajanja. Interesantno je pomenuti da je u naseljima sa većim brojem domorodačkog stanovništva proces prilagođavanja u izvesnom smislu išao teže« (Ðurić 1960, 16). U Čonoplji su prvo usklađeni odnosi s mjesnim Hrvatima Bunjevcima (646 Hrvata 1948. godine), a potom i s Mađarima (Ðurić 1960, 17). Gotovo svi Hrvati u Čonoplji bili su starosjedioci s tek neznatnim brojem koloniziranih.

Planovima kolonizacije bilo je predviđeno naseljavanje 1.000 obitelji kolonista u Vojvodinu iz Gorskog kotara i to: u Bajmok 350, Bački Breg 200 i Kolut 500 obitelji. Kasnije su se kvote za naseljavanje korigirale i za Bački Breg je smanjena na 50 obitelji. Prvotni plan za kolonizaciju stanovništva iz kotara Ogulin bila je Baranja, potom selo Kolut u Bačkoj. Bajmok je prema nekim planovima trebalo naseliti većinom kolonistima iz kotareva Čabar, Vrbovsko i Delnice, no od toga se kasnije djelomično odustalo te su znatnog udjela u kolonizaciji Bajmoka dobili stanovnici podrijetlom iz ogulinskog kraja. Većina kolonista naseljenih u Bajmok bila je srpske narodnosti i uglavnom podrijetlom iz Drežnice. Ostali kolonisti dolazili su iz Jasenaka, Dubrava, Ponikava, Brestovca, Gojaka, Tounja, Musulinskog Potoka, Gomirja itd. (Ćupurdija 1987, 15).

U Apatin doseljeno oko 1.000 Hrvata

Hrvati su doseljavali u manjem broju u Bajmok, tek po nekoliko obitelji, iz kotareva Čabar, Delnice i Vrbovsko. Prvi transport s 209 obitelji i 1.122 članova činili su najvećim dijelom kolonisti iz Drežnice koji su u Bajmok stigli 20. XI. 1945. Drugi transport kolonista za Bajmok krenuo je iz Drežnica i Ogulina 14. XII. 1945., a stigao je 17. XII. 1945. Transport su sačinjavale 43 obitelji sa 120 članova iz kotara Čabar, 106 obitelji sa 615 članova iz kotara Ogulin (većinom iz Drežnice), 8 obitelji s 45 članova iz kotara Vrbovsko i 5 obitelji s 19 članova iz kotara Delnice. Treći transport stigao je u Bajmok 15. III. 1946. Prema 68 odobrenih molbi za kolonizaciju Bajmoka transport su sačinjavali kolonisti iz kotara Ogulin s 48 molbi, zatim Čabar s 11, Delnice s 4 i Vrbovsko s 5 molbi. Osim navedenih transporta u Bajmok su pristizali kolonisti u manjim grupama tijekom 1946. i 1947. godine (Ćupurdija 1987, 22-23, 34). Veliku većinu hrvatskog stanovništva u Bajmoku koje je nakon kolonizacije tek neznatno poraslo činilo je starosjedilačko stanovništvo. Iz Like i Hrvatskog primorja je najveći broj Hrvata doseljen u Apatin s područja nekadašnjeg kotara Gospić, oko 1.000 osoba. Dio tamošnjeg hrvatskog stanovništva činili su doseljenici iz okolnih šokačkih sela naseljenih u prijašnjim desetljećima, ponajviše u međuratnom razdoblju (1948. godine popisano 1.297 Hrvata). Kolut su naselili Hrvati iz kotareva Gospić, Otočac, Brinje (1948. godine 404 Hrvata), zatim Bački Brestovac kolonisti s istog područja (1948. godine 168 Hrvata). Kolonisti su iz svojih sela s pokretnom imovinom koju su posjedovali dolazili do Gospića na različite načine: pješice, zaprežnim kolima, kamionima koje je osiguravala vojska. Iz Gospića su kamionima prevoženi do željezničke postaje u Josipdolu od kuda su kretali transporti za Vojvodinu (Maticka 1990, 67). Sv. Ivan (danas Prigrevica) naselili su kolonisti iz nekoliko ličkih kotareva te iz Gline i Petrinje (1948. godine 155 Hrvata). Iz kotara Perušić Hrvati su se naselili u Doroslovo (1948. godine 153 Hrvata).

Problemi oko naseljavanja

Postojalo je nezadovoljstvo od strane Hrvata u Vojvodini planovima kolonizacije pa su njihovi predstavnici Jerko Zlatarić i (Petar?) Maslić, predsjednik Glavnog narodnog odbora Vojvodine uputili pismo Narodnoj vladi Hrvatske i njezinom potpredsjedniku Franju Gažiju u kojem su tražili »da se u pitanju kolonizacije seljaka u Vojvodinu postupi hitno i energično od strane naše vlade i odmah pošalje jednog vrsnog stručnjaka u pitanjima kolonizacije sa jednim članom vlade, koji bi se tamo energično založili, da se područje za kolonizaciju Hrvata proširi. Hrvati u Vojvodini smatraju da je ono područje koje je dosada određeno premaleno, tj. da napuštenih njemačkih imanja nema toliko koliko bi trebalo za Hrvate iz Vojvodine i za kolonizaciju onih agrarnih interesenata Hrvata, koji će preostati iza kako se namire zemljom putem unutrašnje kolonizacije u Hrvatskoj« (Pejin 1992, 36). Potpredsjednik Narodne vlade Hrvatske Franjo Gaži molio je ministra pravosuđa DFJ i ministra za Hrvatsku u Beogradu Franju Frola da se utječe na Ministarstvo za kolonizaciju kako bi se »područje za kolonizaciju Hrvata proširilo« i time njihovo nezadovoljstvo odstranilo. Upoznat s rasporedom bunjevačkih i šokačkih naselja u Bačkoj, ali i odnosom vlasti u Kraljevini Jugoslaviji prema Bunjevcima i Šokcima, Gaži je smatrao da bi kolonisti Hrvati trebali biti grupirani u kolonijama u susjedstvu tih naselja. Gaćeša zaključuje da se na takav način htjelo stvoriti »određeni etnički majoritet u navedenim bačkim oblastima, na čemu su se temeljile težnje poraženih društveno-političkih snaga, oličenih u ostacima HSS-a, o njihovom priključenju Hrvatskoj« (Gaćeša 1984, 312). Inicijativa Jerkovića i Maslića koju su podržavali Franjo Gaži i Franjo Frol nije dobila podršku pri Ministarstvu za kolonizaciju. Ministar za kolonizaciju Sreten Vukosavljević Frola je obavijestio o neslaganju s inicijativom sljedećim riječima: »Mislim da nema ni najmanje povoda sumnji da ovo Ministarstvo drukčije postupa sa borcima koji su Srbi, a drukčije sa borcima koji su Hrvati. (…) Jedan deo boraca iz Hrvatske, Hrvata, pokazuje težnju da se naseli sa svojim susedima Srbima borcima iz Hrvatske. Svakome se stavlja na raspolaganje da se naseli kako želi: bilo zajedno sa svojim susedima, bilo posebno sa Hrvatima. (…) Zemljište koje preostaje posle naseljavanja boraca određeno je za arondiranje imanja domaćih agrarnih interesenata. Tako je po zakonu. Ovaj posao ne spada u nadležnost Ministarstva za kolonizaciju i agrarnu reformu Srbije. Koliko mi je poznato taj posao nije ni počeo da se radi. Do sada nema razloga sumnjati da će se u dodeljivanju zemlje drukčije postupati s Hrvatima iz Vojvodine nego sa Srbima iz Vojvodine« (Gaćeša 1984, 312-313).

Mario Bara

(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)