Cilj osnivanja udruge, kako ističe Nevenka Tumbas, prvenstveno je očuvanje nacionalnog identiteta kroz brigu o školovanju djece, te promidžba hrvatskih odjela, razvoj nacionalne svijesti kod djece i njihovih roditelja, te odupiranje asimilaciji i nestajanju našeg naroda s ovih prostora

Udruga Naša djeca iz Subotice ove godine obilježava dva desetljeća rada. Obljetnice su upravo one koje nas podsjećaju da se s vremena na vrijeme treba okrenuti i pogledati u prošlost. Ono dobro zadržati, a ono loše (ako ga je bilo) ispraviti. Uz Udrugu stasale su brojne generacije učenika koji su zahvaljujući njoj imali prigode putovati, družiti se, upoznavati se, stasavati, a dio njih su i danas aktivni u ulozi roditelja.

Osnivanje i ciljevi Udruge

Prva i dugogodišnja predsjednica Udruge Naša djeca bila je Nevenka Tumbas, a uz nju predsjedništvo Udruge činili su prva učiteljica u hrvatskim odjelima Ana Čavrgov i roditelj, a kasnije i voditelj brojnih putovanja i aktivnosti Mihajlo Mićo Skenderović.

»Udruga, iako ne pod ovim imenom i logom, postoji od 2002. godine, nešto malo prije nego je započela školska 2002./03. godina. Te školske godine formiran je prvi razred u Srbiji na hrvatskom nastavnom jeziku. Odjel prvog razreda bio je u OŠ Matko Vuković u Subotici, a prva učiteljica bila je Ana Čavrgov. Oduševljeni postojanjem nastave na hrvatskom jeziku i mogućnošću javnog njegovanja hrvatskog jezika, mi roditelji i učiteljica na početku smo se sakupljali i dogovarali bez službenog postojanja Udruge. Animirali smo druge roditelje oko upisa, davali podršku roditeljima, razgovarali s njima, osmišljavali izvannastavne aktivnosti za djecu hrvatskih odjela, organizirali slavljenje blagdana u školi, okupljali roditelje i djecu na obiteljsko prelo. No, ubrzo smo shvatili kako je potrebno registrirati Udrugu. To smo učinili dr. Slaven Bačić i ja. Jedna veća grupa roditelja, nastavnika, učitelja i odgojitelja činila je osnivačko tijelo. Oni su svim srcem podržali rad Udruge, te se stavili na raspolaganje djeci, nastavnicima i roditeljima koji žele svoju djecu školovati na hrvatskom jeziku«, prisjeća se Nevenka Tumbas.

Cilj osnivanja udruge, kako ističe, prvenstveno je očuvanje nacionalnog identiteta kroz brigu o školovanju djece, te promidžba hrvatskih odjela, razvoj nacionalne svijesti kod djece i njihovih roditelja, te odupiranje asimilaciji i nestajanju našeg naroda s ovih prostora.

»Cilj nam je svih ovih godina bio naučiti djecu da se može ljubiti svoj narod, biti ponosan na ono što jesmo, a istovremeno poštivati sve druge nacionalne zajednice s kojima stoljećima živimo na ovim prostorima. Uz to, među ciljevima je bilo i produbljivanje duhovnog i intelektualnog života, te očuvanje kulture i običaja bunjevačkih Hrvata. Kao prva predsjednica Udruge, dugi niz godina sam volonterski obnašala tu časnu dužnost. Ne tako davno, predsjedništvo udruge: Ana, Mićo i ja, odlučili smo prenijeti vođenje Udruge na mlađi naraštaj. Nismo pogriješili. Dapače, ponosni smo na njih jer su proširili njezin rad, a čvrsto stoje na zacrtanom putu. Udruga s novim predsjedništvom potrebna je i danas da bude potpora roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, nastavnicima, svećenicima u našim župama, te i kao ispomoć Hrvatskom nacionalnom vijeću, a sve na dobrobit našeg naroda«, kaže Tumbas.

Aktivnosti u školi, ali i izvan nje

Prva učiteljica u hrvatskim odjelima i članica predsjedništva Udruge Ana Čavrgov danas je u mirovini, ali ona je kroz svoj višedesetljetni rad ostavila neizbrisiv trag kako u radu u školi, tako i u radu Udruge. Danas se rado prisjeća početka rada Udruge.

»Udruga Naša djeca nastala je spontano kao nužna potreba, okvir za relizaciju programa i projekata vezanih za nastavne i izvannastavne aktivnosti koje su proizlazile iz samog odgojno-obrazovnog sustava. Svaki je početak težak, pa takav je bio i naš. Kao jedna od prvih učiteljica u nastavi na hrvatskom jeziku, a do tada već s dovoljno dugim radnim iskustvom u samom nastavnom procesu, brzo sam postala svjesna nedostatnosti svega (udžbenika, lektire, očiglednih nastavnih sredstava, priručnika...), velike poteškoće u realizaciji kvalitetne nastave s ciljem postizanja izvrsnosti. Kako bih osigurala barem najnužnija sredstva uputila sam molbe svim prijateljima i poznanicima iz Hrvatske koji su bili u mogućnosti pomoći i poslati nužno. Ubrzo je pristiglo sve neophodno, a roditelji učenika postarali su se da nam urede i opreme učionicu. To nisu bili jedini problemi. Imali smo mogućnost upisa, ali ne i dovoljan broj učenika za formiranje odjela. Trebalo je doći do roditelja, informirati, ohrabrivati... Organizirati roditeljske sastanke, a često i odlaziti u obiteljske domove. Bogu hvala, trud se isplatio, imali smo kontinuitet upisa svake godine. Na samome početku, za nas nastavnike, jedan od većih problema je bio i nedovoljno poznavanje jezika s obzirom na to da se nitko od nas nije u dovoljnoj mjeri služio hrvatskim standardnim jezikom. S obzirom na to da se jezik najbolje uči u svom prirodnom okružju, znači da trebamo ići na izvore, učeći i upoznavajući našu matičnu domovinu. Već sam u prvoj generaciji pokušala naći rješenje, obraćala se mnogim pojedincima pa i našoj Biskupiji za pomoć, no tada bez uspjeha. Rješenje se pojavilo tek u drugoj generaciji roditelja koji su imali volju, želju i potencijala pomoći pokrenuti projekt. Samim tim je bilo nužno formirati i Udrugu kao okvir za realizaciju tada već brojnih projekata. Jedan od prvih bila je Mala ljetna škola hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti s naglaskom na duhovnost kao jedne od najvažnijih komponenti odgoja. Nizali su se projekti, među prvima je bio i Hrvatska bunjevačko-šokačka priča, uslijedili su izleti, gostovanja po Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj. Na svim ovim putovanjima pričali smo našu priču kroz bogat i sadržajan program naše duhovne i kulturne baštine. Tamburaškom glazbom, pjesmom, pričom filmom... Udruga je snimila desetak kratkih filmova tradicionalnog, duhovnog i kulturnog sadržaja koje sam s učenicima realizirala. Nešto prije mog odlaska u mirovinu Udrugu su preuzeli roditelji koji su se odlično organizirali i u suradnji s nastavnicima nastavili realizirati i nadograđivati već spomenute projekte. To me veseli jer svjedoči o dobro postavljenim temeljima Udruge«, kaže Ana Čavrgov.

Mala ljetna škola hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti

Prva generacija učenika u OŠ Matko Vuković brojala je 27 učenika, a među roditeljima bio je i Mihajlo Mićo Skenderović, tada roditelj, kasnije član predsjedništva, a danas počasni član Udruge, kao i prethodne dvije sugovornice.

»Kao roditelj čije je dijete išlo u prvi razred primijetio sam da se među roditeljima gotovo nitko ne poznaje. I sâm sam poznavao samo Grgu Tikvickog i još neke, ali samo iz viđenja. Tada sam predložio Ani da bi bilo dobro da pronađemo neki način kako da se djeca više zbliže, kao i mi roditelji. Tako smo počeli sa zajedničkim proslavama rođendana i raznim druženjima na salašu kod Grge i Gabrijele Tikvicki. Ubrzo potom, učiteljica Ana imala je ideju da se organizira zajedničko ljetovanje, što se proširilo među roditeljima. Budući da su bili oduševljeni tom idejom, na meni je bilo da to i organiziram budući da sam imao brojna poznanstva po Hrvatskoj. To je već bio svibanj i činilo se nemoguće. Tada sam često išao u Zagreb, a kad imam priliku odem i na grob blaženog Stepinca, i tom prilikom dok sam tamo bio sreo sam prijatelja patera Zlatka Špehara. Ispričao sam mu za tu našu želju za ljetovanjem, na što je on odgovorio da će biti riješeno. Povezao me sa s. Tomasinom u Velom Lošinju kojoj sam ispričao kako mi imamo nastavu na hrvatskom, puno djece koja nikada nisu bila na moru i tko zna kada će ići. Iako je taj samostan bio neuređen, zapušten, nije imao kuhinju, dogovorili smo se da ćemo mi sve to srediti. Tako smo mi te 2007. godine prvi puta otišli na obiteljsko ljetovanje u Veli Lošinj. Nakon toga, budući da su ta ljetovanja iziskivala određena financijska sredstva, a nismo htjeli opteretiti roditelje, otvorio sam u Zagrebu Udrugu Stopa, kako bi se preko nje mogle riješiti donacije, tj. uplate iz drugih država, jer tada još nije funkcionirao platni promet između Srbije i Hrvatske. A da bismo imali osnov za dobivanje donacija, shvatili smo da to ne može biti obiteljsko ljetovanje, pa smo odlučili organizirati Ljetnu školu hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti. U dogovoru s Anom i Nevenkom, odlučili smo da skupa rade udruge Stopa i Naša djeca. Budući da je to sad bila tzv. Ljetna škola, na nju su krenuli i nastavnici (hrvatskog jezika, tjelesnog odgoja...), koji su organizirali radionice, obvezno je išao svećenik koji je svakoga dana imao misu, kao i liječnik. Tako to više nije bilo ljetovanje, nego se sve moralo svesti pod okvir škole. Tako je počelo i tako se nastavilo«, priča Skenderović.

Po njegovim riječima Udruga je prve dvije godine bila na Velom Lošinju, potom na Krku, Zaostrogu, a nakon toga, pa sve do danas, tu su Prvić i Cres, gdje je Mićo s ljudima iz Subotice radio na obnovi samostana. Na Cresu je preuređeno deset apartmana, nakon čega je u franjevačkoj provinciji donesena odluka za mogućnost dolaska Udruge po povoljnijoj cijeni. Mićo je, osim za organizaciju Ljetne škole, donacije, osiguranja, bio zadužen i za organiziranje izleta u nacionalne parkove, muzeje, jer kako ističe, Udruga je imala cilj i da djeca što bolje upoznaju svoju domovinu.

»Na kraju moram reći da sam zadovoljan, no ne bih isticao neku svoju zaslugu. Nikad u životu nisam doživljavao da sam uradio nešto bitno, ja sam samo bio Božja produžena ruka i zahvalan sam Bogu što se sve na ovakav način odvijalo«, kaže Mićo.

Neki novi klinci

Udrugu je u prosincu 2019. godine preuzelo novo vodstvo. Naime, prvo predsjedništvo Udruge povuklo se u godinama velikog iskustva i odlučilo dati šansu mlađima.

»Budući da sam među osnivačima Udruge i da sam dobro znala što sve ona radi, nije bilo lako prihvatiti novu ulogu i preuziti Udrugu od ljudi za koje znam koliko su ljubavi i žrtve utkali u njezino postojanje i to ne sada, kada je već sve postavljeno i lako, nego na njenim samim počecima. Inzistirali su na tome da mi, mlađi roditelji preuzmemo vodstvo i to tako da se oni neće miješati, ali da su tu ako zatreba. I da, zatrebali su nebrojeno puta. Osnovni ciljevi Udruge i sam smisao postojanja je zadržan i bit će tako dok je i mi ne predamo novim generacijama roditelja. Temelji Udruge su dobro i s ljubavlju postavljeni, pa smo odlučili nastaviti graditi taj put onako kako mi znamo i kako možemo. Često se znamo ‘tješiti’ da mi nismo ni Nena, ni Ana, ni Mićo, ali se trudimo sve odraditi. Kada radite s djecom, mladima i roditeljima, nije uvijek lako. Nastojimo svojim svjedočenjem i vlastitim primjerom biti tu za roditelje, za njihova pitanja, nedoumice... Stoga gledamo uvijek biti prisutni na roditeljskim sastancima, na prijemima koje sada organizira Hrvatsko nacionalno vijeće, ali i vlastitim snagama organizirati ono što se zadržalo svih ovih godina i pokazalo dobrim. Često tu ima i raznih poteškoća, ali kad vidiš zadovoljnu djecu, mlade i zahvalne obitelji, onda dobiješ novi elan i volju za radom. Trenutno sam na toj poziciji i odgovorna osoba, ali Udrugu ne čini jedan čovjek, tako da bez drugih ljudi od Udruge ne bi bilo ništa. Da nije bilo Ninoslave Pirša koja je preuzela financije i projekte, ni sama se ne bih prihvatila ovoga posla. Uz Ninoslavu tu su i drugi roditelji i učitelji, odgojitelji, svećenici, a svi radimo na volonterskoj osnovi s ciljem da našoj djeci pružimo mogućnost vidjeti i doživjeti nešto više: zajedništvo, ljubav prema svom jeziku, narodu, prema svojoj vjeri, kako bi jednoga dana i oni mogli ono dobiveno dijeliti drugima«, navodi aktualna predsjednica Udruge Naša djeca Željka Vukov.

Najpoznatije aktivnosti Udruge su Ljetna škola hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti na Cresu i Prviću, razne kreativne radionice, promocije obrazovanja na hrvatskom jeziku, osiguravanje materijala i drugih potrebnih rekvizita za kvalitetniji rad u vrtićima i školama, te snimanje promotivnih spotova i filmova tradicijskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, a sve s ciljem promicanja moralnih vrijednosti.

H. R.