Kultura i umjetnost je alat kojim okupljamo zajednicu oko tema koje mi smatramo da su važne * Dijalog, kao nešto što je zaboravljeno i totalno nevidljivo u našem društvu, zapravo je susret u kojem dvije različite strane ili istine stvaraju nešto treće i to je nešto što nas vodi * Cilj nam je osnaženi pojedinac koji se udružuje i solidarno djeluje i shvaća da neće promjena predsjednika donijeti promjenu već promjena svakog od nas

Gordana Vukov Ciganjik diplomirana je glumica, ne radi u kazalištu ali kaže za sebe da misli i radi kao glumica. Jedna je od osnivačica i voditeljica tima subotičkog UG Klara i Rosa. Kaže kako ne voli riječi multikulturalnost i tolerancija, dvije riječi koje se danas toliko promoviraju, jer tolerancija znači da ti nekoga trpiš umjesto da ga prihvatiš, a multikulturalnost je kultura koja razdvaja. U srži njihovih programa je, kaže, Subotica. »Jer mi smo kćerke Subotice, jako dobro osjećamo ovaj grad i mislimo da je to interkulturno naslijeđe, i naravno bicikle, ono što je brend Subotice. U srži je promišljanje o Subotici – Subotica u nama, Subotica oko nas, Subotica protiv nas, jer mnogi odlaze ali mi smo svjesno odlučile ostati i promijeniti ono što ne valja. Ako smo se već rodile ovdje, sigurno smo se s nekim razlogom rodile baš ovdje i možemo pridonijeti onim što radimo«, kaže Gordana Vukov Ciganjik za naš list. S njom smo razgovarali o tome kako je nastala ova udruga, koje ih ideje vode, kakvi su programi i planovi.

► Udruga Klara i Rosa nastala je koncem 2014. godine. Kako je nastala, tko ju je osnovao? Što je bila vaša motivacija i želje i planovi kada ste je osnivali?

Osnovani smo 11. prosinca 2014., simbolično na svjetski Dan planina, s obzirom na to da smo iz ravne Vojvodine. Maštale smo neku promjenu, a tada smo još bile zaposlene u jednoj gradskoj javnoj ustanovi i osjetile smo da se sprema neka promjena i da to što smo do tada u toj organizaciji radile nećemo moći raditi na taj način. Uplašene i zabrinute za taj građanski prostor koji se sve više sužavao, a nacionalizam sve više bujao, odlučile smo da nas tri iz te javne institucije, uz mene i Danijela Mamužić i Ana Patarčić, pokrenemo organizaciju Klara i Rosa i do 2017., dok nismo dobile otkaze, uspijevale smo raditi kroz tu fondaciju svoju misiju. Ali, kao da smo osjetile da se nešto sprema i kada smo dobile otkaze, nakon godinu dana 2019., kolegica Danijela Mamužić i ja nastavile smo raditi to što radimo. Međutim, budući da nismo imale ni CV ni projekte iza sebe, a nismo imale ni novac za prostor, koristile smo javni prostor – ulicu kao mjesto susreta. Tu smo krenule osmišljavati razne načine kako možemo za početak izgraditi simbolički prostor razmjene i građansku atmosferu, a ne fizički prostor da bismo tek 2023. – nakon tri godine upornog rada i kada je jedan donator to prepoznao – uspjele iznajmiti ovu kuću i otvorile smo prvi građanski kulturni centar. U Subotici ima puno nacionalnih centara i u ovom gradu se primjenjuje multikulturalnost u smislu »daj svakome svoje, da se svi razdvoje«, a mi se zalažemo za interkulturalnost – a to je prilika da se različite generacije, različiti jezici, jednom riječju različiti ljudi sretnu kroz kulturu i umjetnost. Tako da mi zapravo proizvodimo, ugošćavamo i organiziramo programe na srpskom i hrvatskom, ili našem jeziku koji svi razumijemo, te mađarskom i engleskom.

► Mi smo iz nacionalnomanjinskog lista i podržavamo postojanje različitih institucija, centara i udruga koje su nacionalne po svom predznaku ili sadržaju. Čini mi se da vi imate negativan stav o tome. Što je u tome loše za Vas?

Nije mi to loše. Ali, ako samo to postoji, onda mi je to opasno i ja to baš osjećam u našem gradu. Jer postavlja se pitanje i svih onih Subotičana koji su iz nacionalno mješovitih brakova i kojima taj nacionalni identitet nije toliko čist ili im nije toliko važan i mi se zalažemo za te Subotičane, tu struju kojima je nebitno koji će jezik govoriti. Sada ima i sve više stranaca, kao Rusa na primjer, koji također dolaze na naše programe. Dakle, nije ono što nas povezuje nacionalnost već Subotica. Svi živimo u ovome gradu i svi smo Subotičani, a kultura i umjetnost je alat kojim okupljamo zajednicu oko tema koje mi smatramo da su važne.

► Ali to ne znači da su ljudi koji su aktivni u hrvatskom ili mađarskom ili srpskom ili bilo kojem drugom nacionalnom centru oni koji ne vole druge, neće da vide druge, niti da čuju za druge. Kao da provijava ideja da su ljudi kojima nacionalnost nije bitna ili su neodređeni u tome nešto iznad ljudi kojima je to važno.

Ne znači, naravno. Ali, mislim da su oni koji su iz nacionalno mješovitih brakova potpuno pogubljeni danas u vrijeme jačanja desnih struja i čini mi se da te osobe kojima nije važna nacionalnost ne znaju gdje će, kao da su neke crne ovce. Pogotovo u manjim mjestima, a mislim i da je to način kojim političari manipuliraju i vladaju. Osim toga, multikulturalnost i tolerancija su dvije riječi koje se danas toliko promoviraju, a koje ne volim, jer tolerancija znači da ti nekoga trpiš umjesto da ga prihvatiš, a multikulturalnost je kultura koja razdvaja. Interkulturalnost je pak preplitanje, jer svi mi možemo biti različiti, ali svi zajedno stvaramo nešto novo i u centru našeg rada je eksperiment i dijalog. Dijalog, kao nešto što je zaboravljeno i totalno nevidljivo u našem društvu, zapravo je susret u kojem dvije različite strane ili istine stvaraju nešto treće i to je nešto što nas vodi.

► Ali da bi postojala interkulturalnost podrazumijeva se postojanje, očuvanje i njegovanje različitih kultura koje se onda prožimaju, susreću, stvaraju nešto novo i vode dijalog.

Da, ali dodala bih i da se u našem gradu interkulturalnost, multikulturalnost odnosi samo na nacionalno ili jezično, a to je mnogo više od toga. To je i susret različitih generacija, susret sela i grada, susret osoba s invaliditetom i bez, LGBT zajednice i drugih, susret kulture i IT-a itd. Taj susret različitosti, mi smatramo, ne mora nužno biti nacionalan. Mi jednostavno želimo sačuvati građanski prostor i mjesto gdje se različiti ljudi mogu okupljati i u eksperimentu stvarati, jer Subotica je specifična po tome da je dosta zatvorena i da nešto drugačije i različito baš i ne može pustiti korijene. Tako da je naša misija pokretati dijalog i kroz eksperiment osnažiti ljude da se bore za decentralizaciju jer sve se događa u Beogradu, a i Subotica ima kvalitetu. Želimo da ljudi ne moraju otići odavde, da mogu kvalitetno živjeti ovdje i da zapravo svaka točka u javnom prostoru jeste i bude prilika za susret i razmjenu.

► Kako su izgledali počeci vašeg rada? Kako uspijevate opstati i raditi bez stalnog financiranja?

Na početku do 2019. ponekada smo nešto organizirale, 2019. smo koristile ulicu i javni prostor, otvorile dvorišnu galeriju u dvorištu na Korzou, pokrenuli Radio plac – prvi on-line community radio zajednice kao eksperimentalni umjetnički prostor na kojem se emitira glazba koja ne podliježe autorskim pravima, gdje imamo podcaste, odnosno emisije na različite teme koje nisu zastupljene na main-stream kanalima. Nemamo vremensku prognozu ni vijesti već ovaj radio funkcionira kao digitalna platforma za razmjenu. Tu smo snimili jako puno radio-drama, razgovora s umjetnicima, znanstvenicima, ljudima koji nisu iz Subotice već i iz susjednih i drugih zemalja sve do Amerike. Zatim smo otvorile dvorišnu galeriju koja se nalazi kod kina Korzo, pet galerijskih vitrina što je također prva galerija otvorena u javnom prostoru, da ne čekamo da publika dođe do nas već ih gerilski prepadnemo, dok idu u second hand mogu pogledati izložbu koja postoji od 2020. Od 2023. postoji građanski kulturni centar u ovome prostoru. A što se tiče toga kako uspijevamo, jako veliki broj projekata a mali broj ljudi je uključen u organizaciju, a veliki je broj ljudi koji je to doživio ili sudjelovao u tome. Tu su i međunarodni projekti i jako puno ljudi je prošlo iz raznih zemalja jer stalno radimo projekte i čini mi se da smo prva adresa za nezavisnu regionalnu scenu, uvijek će se prvo nama javiti. Tako da je naša publika vrlo različita, od djece osnovnoškolaca, srednjoškolaca do umirovljenika, preko žena sa sela. Različiti su programi pa i različita zajednica.

► Imate programe za različite ciljne grupe, da kažemo publiku ili korisnike, ali kako su vas generalno prihvatili Subotičani. Kako to doživljavate?

Zadovoljni smo, ali ima još mnogo prostora da nas prepoznaju i prihvate i mislim da mnogi ni ne znaju što mi radimo iako smo u njihovom susjedstvu. A tu smo svakoga dana od 10 do 14 sati, tako da svaki put mogu doći kucnuti i upoznati nas, što moram priznati neki i učine. Imamo i program Otvorena vrata kada građani mogu doći i predložiti neke svoje ideje pa im mi pomognemo u realizaciji. Ali, na žalost, čini mi se da smo više ispraćeni ili prepoznati od zajednice koja ne živi u Subotici. Ali mi ne odustajemo od Subotice i nadamo se većem prihvaćanju.

► Koji su vaši najznačajniji programi?

To su različiti programi: dramske likovne radionice, program »spremni za dan« – vježbanje koje kombinira jogu, ples i performans koje vodi Heni Varga, preko izložbi, tribinskog programa »O zajedničkom« gdje se trudimo oslušnuti što su potrebe zajednice pa da na tu temu pokrenemo dijalog na koji dovedemo različite sugovornike, koji ne misle isto, a gdje se i publika uključuje. Imamo Agoru, koja je počela kao zajedničko filozofiranje u javnom prostoru, gerilski da se samo skupe ljudi, a u zimskim danima se događa kod nas, zatim koncerte, filmske projekcije... »Secret cinema« je program gdje su titlovi na engleskom jeziku kao i razgovori koji se vode nakon filma i nikad se ne zna što će se gledati; sve se ostavlja uredniku i tu baš ima zanimljiva zajednica koja se okuplja. Imamo i radionice keramike, teen redakciju za radio u kojoj srednjoškolci snimaju podcaste. Pravili smo i predstavu inspiriranu Shakespearovim Romeom i Julijom, a to smo uradili tako što smo prikupili materijal od srednjoškolaca kroz radionice iz srpskih, hrvatskih i mađarskih razreda i onda smo to ispleli u priču o Romeu i Juliji koja ima skroz subotički, lokalni karakter. Tu igramo za njih desetoro – pet koji govore srpski ili hrvatski i pet koji govore mađarski, jer je to jedinstvena prilika da se oni u našem gradu sretnu. Oni idu u istu školu, ali ne poznaju se i nemaju dodirne točke. Prvo smo krenuli sa srpskim i mađarskim razredima, a sada su nam dolazili na predstavu i iz hrvatskih razreda i vidjeli smo zaokret u narativu jer su djeca iz hrvatskih razreda govorila da ih zovu ustaše i da se takvi incidenti događaju, jer ono što se vidi na televiziji onda se to preslika i u školu.

Kako se financirate, imate li zaposlenih?

Imamo troje zaposlenih, a financiramo se tako da neprestano pišemo projekte stranim donatorima, a Grad i država nas ne prepoznaju i ne podržavaju. Počeli smo nekako raditi na tome da dođemo u kontakt i razgovor i s Gradom, ali je teško dobiti priliku za razgovor, tako da se nadam da će se to promijeniti. Aplicirali smo recimo u ministarstvo, ali još uvijek nismo dobili odgovor za 20% kofinanciranja za europski program »Kreativna Europa«, što bi naša država trebala isfinancirati, ali mi smo predali u siječnju 2025., a sada je veljača 2026. i rekli su nam kako ima jako puno prijava i nisu sve uspjeli pregledati, tako da se čini da neće ni biti. A što se tiče Grada, prošle godine smo poslali pet projekata i dobili smo jedan i to 20.000 dinara za godinu dana pa smo im to i vratili jer bi nas više koštalo opravdavanje projekta. A jednom smo dobili 30.000-40.000 dinara. Također imamo i »crowdfunding« što razvijamo sada i bojim se toga jer mi se čini da ljudi žive dosta skromno pa da od njih tražimo sredstva. Ali poziv je upućen i jako raduje da ljudi prepoznaju ono što radimo, što znači da smo ukorijenjeni u zajednici, znači da ja ovo potrebno. To nije dovoljan iznos da mi preživimo, ali jako nam to znači i motivira nas, jer je to neka podrška. Može se uplatiti na račun, imamo i kutiju, a imamo i postterminal pa se može i karticom uplatiti.

► Kakvu perspektivu vidite za nevladine organizacije u Srbiji? Mijenjaju li se uvjeti rada, spremnost donatora da financiraju projekte?

Mijenja se. Skoro da nema više donatora, mnogi se povlače jer je mnogo novca već dano ovdje te odlaze na područja i zemlje koje imaju više problema i težu društvenu situaciju.

► Ali financiranje kulture i umjetnosti ili socijalnih programa je potrebno i u društvima u kojima nema problema? I u razvijenim zemljama postoje i rade nevladine organizacije.

Da, ali u tim razvijenim društvima onda država financira nevladin sektor jer je svjesna da nema tu struku, usluge ili znanje pa im se više isplati da netko u nevladinom sektoru uradi tu uslugu. Tako da oni imaju te fondove od države, a za nas je to znanstvena fantastika. Svako činjenje koje je javno, a za dobrobit je zajednice, kod nas se na žalost ponekad smatra oporbom, pa nam u posljednje vrijeme ne daju koristiti javni prostor ili iz škola prekidaju suradnju s nama i zabranjuju djeci i nastavnicima dolaziti na predstavu. Dakle, ne samo da nema financiranja već imam osjećaj da nismo ni poželjni.

► Je li to možda povezano s politikom na neki način?

Mi učimo djecu da kritički razmišljaju i ono što pročitaju povežu s onime u čemu žive, pa ako je to političko onda jeste. A kako je kod nas politika vrlo uprljana, postaje kao loše baviti se politikom. Zamjenjuje ga ono stranačko politikantstvo, a mi se time ne bavimo. Mi se bavimo javnim djelovanjem i društveno odgovornim akcijama za bolje društvo. I u tom smislu se dotičemo politike kao što to i jeste i zadaća umjetnosti – da se neprestano promišlja svijet u kojem živimo, što se događa i što su naše vrijednost. Mi zapravo želimo dekonstruirati taj pojam politike, donijeti novo viđenje politike. Ne ono koje je ustaljeno, uprljano, nego kao novu vrijednost kroz kulturu i umjetnost preispitivati ono što nam se događa. a ne baviti se politikom u dnevno-političkom smislu.

► S kime surađujete? Tko su vam partneri?

Članovi smo svjetske mreže Kreativni pioniri. To je Moleskine fondacija iz Milana koja okuplja aktere kao što smi, koji kroz umjetnost i kuturu nastoje donijeti neku promjenu u društvu, članovi smo Communiti Art Network iz Beča; u europskoj mreži smo kulturnih centara, imamo suradnike na svakom kontinentu, radili smo međunarodne projekte »Erasmus«, sada »Kreativnu Europu«. Trenutno imamo suradnju s organizacijama iz Portugala i Grčke i ovoga ljeta nas očekuje dolazak dvoje umjetnika iz Portugala i dvoje iz Grčke koji će pokušati napraviti neke intervencije u javnom prostoru i u različitm terminima će tu boraviti pet dana. Željeli smo neku svježu energiju i ideje i vidike. Mi redefiniramo javni prostor u točki susreta i kroz oslikavanje murala. Jedan je i u Maloj Bosni, a doći će i muralistkinja iz Portugala. To radimo s građanima koji daju svoje zidove. Zatim smo članovi nezavisne kulturne scene Srbije, surađujemo s organizacijama iz Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske, Albanije... Organizirali smo i »grounding retreat«, odnosno sedmodnevne boravke u prirodi za umjetnice i aktivistkinje koje rade sa zajednicom. To je regionalna mreža koja broji 25 zemalja članica, također jedan međunarodni projekt.

► Što su vam planovi za ovu godinu i za budućnost?

Plan je da poradimo na samoodrživosti, a bit će brojnih programa za koje ni sami ne znamo što će se događati. Igramo se stvarajući, imamo dosta suradnika i neplaćenog rada i mnogo se stvari rodi u hodu za koje nemamo sredstava, ali ih ipak provedemo nekako jer najveća su nam snaga ljudi, svi ti suradnici koje imamo i koji kroz to dobijaju priliku nešto raditi i dobro se osjećati u našem gradu. Imamo suradnike po programima, ali i volontere. Imamo recimo program koji je nastao kako bi naučili jezike sredine Speach kaffe, a sada imamo i Ruse i svatko vježba svoj jezik i uči drugi i to je dobar način da se ljudi povežu, a u vrijeme žurbe i otuđenja to je dodatna vrijednost.

► Kažete kako kroz umjetnost i kulturu želite djelovati na promjenu u društvu. Koju i kakvu promjenu želite?

Osnaženi pojedinac koji se udružuje i solidarno djeluje i shvaća da neće promjena predsjednika donijeti promjenu već promjena svakog od nas.

► Jeste li protiv svega što je tradicionalno i klasično.

Nismo, samo mislimo da je potrebno nešto u suvremenom trenutku stvarati jer što će u budućnosti biti tradicija i klasika? Naš suvremeni trenutak će za neke druge ljude u budućnosti biti neka tradicija i klasika, a ako se stalno vraćamo u prošlost i danas ništa ne stvaramo, što će to biti?

► Što znači naziv udruge Klara i Rosa?

Klara i Rosa ima više značenja, jedno može biti kao Clara Zetkin i Rosa Parks kao neke pokretačice, obične žene koje se ne mire s onim što se događa. Ali negdje u našoj podsvijesti je značenje Klara i Rosa kao neka stara dva klasična subotička imena, kao neke naše susjede koje su izmišljene, ali koje se ne mire sa sadašnjom situacijom nego pokreću neke promjene. One su izmišljene rođake Ivana Sarića, itd. U srži je Subotica jer mi smo kćerke Subotice, jako dobro osjećamo ovaj grad i mislimo da je to interkulturno naslijeđe, i naravno bicikle, ono što je brend Subotice. U srži je promišljanje o Subotici – Subotica u nama, Subotica oko nas, Subotica protiv nas, jer mnogi odlaze ali mi smo svjesno odlučile ostati i promijeniti ono što ne valja. Ako smo se već rodile ovdje, sigurno smo se s nekim razlogom rodile baš ovdje i možemo pridonijeti onim što radimo. Vezano uz to, snimili smo trideset ispovijesti žena koje žive u Subotici na jezicima koji se ovdje govore, koje pričaju o tome kako su odrastale, koja je uloga religije u njihovom odrastanju, odnos s muškarcima, kako su naučile drugi jezik, obiteljski odnosi, sjećanja; neke su rođene Subotičanke, neke su došle, a zajedničko im je Subotica. To je dokumentarno zvučno svjedočanstvo Subotice i tu su sve boje Subotice. I kroz ova svjedočanstva koja se nalaze na sajtu zenskiglasovi.org može se jako dobro razumijeti i osjetiti Suboticu. Htjeli smo i iz cijelog svijeta čuti glasove i priče žena koje su povezane sa Suboticom. Uvijek mislimo kako mi živimo na periferiji, ali često nam se događalo da ljudima koji žive u većim gradovima bude veoma zanimljivo ono što mi radimo, tako da geografsko mjesto ne odlučuje što sve možeš i što ćeš raditi već atmosfera i alternativni svijet koje stvoriš. Mi nismo determinirani rođenjem i stalno smo u nastajanju i mi želimo dati priliku da se čuju oni koji su nečujni, marginalizirani, ranjivi i da se kroz kulturu i umjetnost i demokratizaciju alata iz umjetnosti, koji ne pripadaju samo profesionalcima, ljudi mogu osnažiti, bolje se osjećati i međusobno povezati da bi onda solidarno djelovali i stvarali neko bolje društvo.