Povratku u zavičaj doprinijeli su, osim neprilagođivanja na nove uvjete života, razočaranost prilikama u mjestima koloniziranja i psihološki uzroci nastali nakon izbijanja rezolucije Informbiroa 1948., blokada granica uz nesigurnost zbog graničnog položaja naselja u kojima su živjeli kao i prisutnost znatnog broja pripadnika neslavenskih naroda

Riđica je naseljavana sa stanovništvom iz sjeverne Dalmacije (Benkovac, Kistanje, Obrovac, Zadar, Šibenik, Knin, Drniš) u tri transporta tijekom 1945. i 1946. godine, a kasnije su se naseljavale manje grupe ili pojedinačne obitelji. Najveći broj obitelji, uglavnom srpskih, bio je s područja Bukovice. Hrvatske obitelji bile su najviše podrijetlom sa zadarskog i šibenskog područja i pripadajućih im otoka (Milunović 1986, 178). Ako uzmemo u obzir predratnu nacionalnu strukturu dalmatinskih kotareva možemo pretpostaviti da su većinu ukupnog broja kolonističkih obitelji u Riđici s područja Zadra (39), Šibenika (33), Preka (9) i Biograda (4) činile hrvatske.

U prvom transportu 220 obitelji

Prvi transport s 220 obitelji kolonista podrijetlom s područja tadašnjih kotareva Benkovac i Zadar došao je u Riđicu 7. XII. 1945. Drugi transport s 200 obitelji s područja kotareva Šibenika i Knina stigao je 18. II. 1946. Posljednji, treći transport s oko 80 obitelji s područja Benkovca i Zadra došao je u ožujku iste godine (Milunović 1986, 178; Durić 1960, 88-89). Nakon ovih transporta zabilježena su naseljavanja manjih grupa i pojedinačnih obitelji (Milunović 1986, 171). Prema nekim tvrdnjama, kod razdiobe kuća vodilo se računa i o nacionalnosti kolonista. »Pošto su u manjini naseljenici hrvatske narodnosti, oni su dobili prednost u biranju kuća« (Durić 1960, 7). U ovu tvrdnju sumnjamo jer nismo nigdje nailazili na službene dokumente koji bi potvrdili favoriziranje nekih grupa kolonista u raspodjeli imovine prema nacionalnom ključu. Prvenstvo su imale udovice s djecom i ratna siročad, zatim ratni vojni invalidi i nositelji partizanske Spomenice i na kraju ostali borci. Da je gornja tvrdnja Vladimira Durića točna, onda bi u Stanišiću i Riđici hrvatske obitelji zauzimale najbogatije kuće u središtima naselja. Međutim, takva polarizacija nije postojala već je hrvatskih i srpskih obitelji bilo u svim dijelovima naselja.

Neke hrvatske obitelji su naseljene u bogatije i veće kuće, ali to je proizlazilo iz njihova statusa definiranim u pravilima o prvenstvu raspodjele imovine ili vremena naseljavanja. Kolonisti koji su se naseljavali u prvim transportima češće su dobivali bogatije i veće kuće. Na prihvatu kolonista i raspodjeli imovine radila je komisija nacionalno mješovita sastava, što je sigurno dodatno utjecalo da ne dolazi do slučajeva favoriziranja neke od nacionalnosti.

Prema prvom poslijeratnom popisu 1948. godine, u Stanišiću je popisano 2.480 Hrvata od ukupno 7.741 stanovnika, a u Riđici 473 od ukupno 4.159 stanovnika. Prosječna kolonistička obitelj iz Hrvatske imala je »5,69« članova, ili gotovo šest osoba u prosjeku (Stipetić 1954, 444). Broj koloniziranih Hrvata bio je prvotno veći, ali se nakon kolonizacije dio Dalmatinaca, najčešće oni koji se prije nisu bavili poljodjelstvom, vratio u zavičaj. U tome su prednjačili Primorci i Boduli (otočani) iz nekadašnjih kotareva Šibenik, Korčula, kolonisti iz nekadašnjeg kotara Metković i nešto manje iz kninskog kotara. Masovnog napuštanja bilo je u dva navrata; u jesen 1947. i 1948. godine. Povratku u zavičaj doprinijeli su, osim neprilagođavanja na nove uvjete života, razočaranost prilikama u mjestima koloniziranja i psihološki uzroci nastali nakon izbijanja rezolucije Informbiroa 1948., blokada granica uz nesigurnost zbog graničnog položaja naselja u kojima su živjeli kao i prisutnost znatnog broja pripadnika neslavenskih naroda (Durić 1960, 15, 74-75).

Mnogima nije odgovarala klima, napose stanovništvu s otoka i priobalja, većini je bila nepoznata tehnika poljodjelskih radova i uzgoja kultura različitih od onih u mediteranskom podneblju, nedostajalo je oruđa za rad, mnogi su se žalili na kvalitetu vode, a bila je i jaka nostalgija za starim krajem. Tome treba dodati i činjenicu kako je dio naseljenika bio slabog zdravlja i jedva sposoban za fizički rad na polju. Na zdravstveno stanje kolonista negativno je utjecalo, osim tegobnog puta i zaraznih bolesti, izbjeglištvo brojnih dalmatinskih obitelji u Italiji (Bari, Brindisi) i Egiptu (El Shatt) 1944.-1945. Njihov povratak u domovinu započeo je u travnju 1945. i trajao sve do 1946. godine, dakle neposredno prije kolonizacije.

Teška prilagodba

Klimatski kontrast doseljenom stanovništvu bio je posebno izražen jer je većina transporta iz Dalmacije u Vojvodinu pristigla zimi ili u rano proljeće. Neposredno po dolasku u velikom broju su se razbolijevali od bolesti dišnih putova. Ipak, Dalmatinci su se manje razbolijevali od nekih bolesti poput tuberkuloze u odnosu na Ličane i Kordunaše iz susjednih sela (Durić 1960, 79). Često su se vraćali stari kojima je najteže padala prilagodba i bolesni. Bilo je i nezadovoljnika koji u mjestima naseljavanja nisu naišli na ono što su očekivali ili im je obećavano. Ne treba smetnuti s uma da su doseljenici bili svjesni činjenice da su naseljavani u kuće nasilno istjeranih Nijemaca od kojih su neki istodobno u vrijeme njihova naseljavanja bili zatvoreni u logorima Kruševlje i Gakovo, svega nekoliko kilometara zračne linije od Stanišića i Riđice. U takvim okolnostima bila je prisutna nelagoda, osjećali su se uljezima, jer su na tuđemu (Slobodna Dalmacija, 27. IV. 2010.).

Iz Stanišića se vratilo 150 obitelji, a oko 150 ih se razdijelilo, dok se iz Riđice vratilo 30-ak obitelji. Neke od ovih obitelji su preselile u Slavoniju gdje im je priznato pravo na kolonizaciju (Durić 1960, 15). Nakon nekoliko mjeseci u Vojvodini, već su se odvajali kolonisti koji su se htjeli vratiti u zavičaj. S političkog stajališta to je bilo nepoželjno pa se sprječavalo birokratskim metodama. Konačno je s povećavanjem vanjskopolitičkih napetosti i blokade granica veći broj kolonista počeo napuštati kuće i zemlju te se u skupinama vraćati. S područja Zatona kod Šibenika do kraja 1948. godine »svi su se kolonisti (osim jedne obitelji) vratili u Zaton i u svojim vrećama i zavežljajima ponijeli dio ljetine i pokretne imovine iz stanova« (www.zaton-online.com). Preostale dalmatinske obitelji održavale su bliske veze s onima u zavičaju, a u novoj sredini održavane su prisne veze između kolonista u Stanišiću i Riđici pa nisu bili rijetki slučajevi sklapanja brakova između stanovništva tih naselja. Vremenom će doći do razvijanja lokalnog patriotizma pa i antagonizma spram »drugih« neovisno o nacionalnosti stanovnika tih dvaju naselja. Kasnije su sklapani i brakovi između doseljenika i starosjedilaca kao i nacionalno mješoviti brakovi bilo između kolonista Hrvata i Srba ili sa starosjediocima Srbima, Hrvatima Bunjevcima i Mađarima. Prvih godina nakon kolonizacije, ako su se doseljenici vjenčavali sa starosjediocima, u pravilu su kolonisti za ženu uzimali iz domicilne kuće, dok su obrnuti slučajevi bili rijetki »što ukazuje na položaj i ulogu žene« (Durić 1960, 17).

Prirodni prirast kod kolonista bio je izrazito visok u prvim godinama nakon naseljavanja, kod onih u Stanišiću do 1952. godine preko 42 promila i u Riđici do 1954. godine preko 33 promila (Durić 1960, 75, 89). Od Dalmatinaca koji su ostali u Stanišiću i Riđici u gospodarskom životu su se, prema Durićevim tvrdnjama, bolje snašli Primorci negoli oni podrijetlom iz Dalmatinske zagore, a u radu su se posebno isticale žene (Durić 1960, 25).

Osim koloniziranih hrvatskih obitelji u Riđici i Stanišiću, bilo je i Hrvata starosjedilaca. Također, bilo ih je i u neposrednoj blizini ovih dvaju naselja na Kaćmarskim salašima gdje su činili većinu stanovništva dok su ostali bili njemačke narodnosti do 1945. godine. U Stanišiću je prema posljednjem predratnom popisu stanovništva 1931. godine bilo 185 Hrvata Bunjevaca od ukupno 7.588 stanovnika (Nijemci 5.582, Srbi 1.102 s onima iz Alekse Šantića, Mađari 686, Romi 60, Židovi 40) (Beljanski 1985, 71).

Riđica je prije Prvoga svjetskoga rata imala tek manji broj Hrvata. Broj im je znatnije porastao tek nakon 1921. godine, napose 1930. i 1931. godine, doseljavanjem izbjeglica i optanata iz Bajskog trokuta. Dio ih se nakon nekog vremena preselio, u znatnijem broju u Bač, te nešto manje u Mišićevo, Bajmok, Hajdučicu (u Banatu nedaleko rumunjske granice), Lemeš, Sombor, Suboticu, Horgoš, Zagreb, Vinkovce i Beograd. Isti smjer preseljavanja, no u manjem obujmu, zabilježen je nakon Drugoga svjetskog rata. Najčešće su to bile obitelji onih osoba iz Bajskog trokuta koje su agitirale za pripajanje Jugoslaviji jer su poslije bili izloženi progonima mađarskih vlasti. Većina ovih Hrvata koji su doselili u Riđicu i Stanišić bila je podrijetlom iz Gare i Kaćmara.

Mario Bara

(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)