»Danas smo svi mi fotografi, ali vjerojatno smo i prije bili, jer čim otvoriš oči ti već vidiš i boju i svjetlo i kadrove i lijepe stvari i ružne stvari«, ovako započinje svoju priču na putu fotografije subotički fotograf Damir Vujković, koji se fotografiranjem 17 godina bavio uz primarni posao, a u posljednjih pet isključivo time, i to u ime svoje firme Foto-estetika.

Put do vlastite firme

Svaka fotografska priča, kako ističe Damir, započinje iz perioda ljetovanja i zimovanja s roditeljima, s proslava rođendana, kada su gotovo svi imali fotoaparat s filmom od 36 snimki, kada su se slike razvijale i na njih čekalo nekoliko dana.

»U osnovnoj sam već imao svoj fotoaparat. Nakon nje upisao sam srednju školu na smjeru za fotografa kada sam zapravo prošao i prvu obuku što se tiče fotoaparata. U tom periodu smatram da sam bio privilegiraniji od ostalih iz svog razreda, jer kada smo u drugom počeli s praksom, išao sam u tadašnji tjednik Dani gdje mi je predavač bio Attila Kovács. On mi je kasnije i u srednjoj bio profesor, a poslije sam još dugi niz godina radio s njim, pratio ga, bio mu asistent i uz njega učio zanat. Tako da se moj put fotografije razvijao najviše kroz praksu, jer se fotografiranje zapravo najbolje uči na terenu«, ističe Damir, koji unazad četiri godine na Otvorenom sveučilištu drži tečaj za fotografa.

»Sada ja prenosim to znanje. I onda kada saberem svo to iskustvo, budući da sam već nekih 20 godina u fotografiji, shvatio sam da način na koji možeš postići nešto u njoj, pošto je to potpuno vizualna stvar, da bi došao do kvalitete ili zadovoljstva na nekoj ljestvici, moraš puno puta pogriješiti. To se zove praksa, praviti greške i ispravljati ih, a ja sam netko tko je učio na svojim greškama.«

Zbog, kako kaže, konstantne potrebe za praćenjem trendova te povećanja broja i kvalitete zahtjeva klijenata, Damir prije pet godina otvara firmu Foto-estetika.

»Od fotografiranja rođendana dolaziš do toga da počinješ raditi za neke kompanije, brendove, koji jednostavno zahtijevaju postojanje firme. To je put koji me je doveo do toga, kao i činjenica da sam uz fotografiranje 17 godina radio kao komercijalist u raznim firmama i tu stekao brojna poznanstva. Tako da se otvaranjem Foto-estetike 2020. bavim isključivo fotografijom i od tada su mi se otvorila i neka 'nova vrata', tj. poslovi koji su zahtijevali da postojiš pravno«, kaže Damir.

Ta »nova vrata« otvorila su mu se, prije svega, u svijet ugostiteljstva.

»Za vrijeme korone kada je sve stalo, kada smo bili 'zaključani' u sobama i kada nije bilo javnih događanja, počeo sam raditi s picerijom Boss jer je bila aktualna online prodaja, odnosno dostava hrane i pojavila se potreba za fotografijom vezanom za promociju. Mogu reći da sam se baš pronašao u fotografiranju hrane jer se na dosta stvari može utjecati – upravljati svojim svjetlom kako treba, a nakon par godina krenuo sam i kreirati tanjur, tj. hranu na njemu. Također, imam sreće što radim s dobrim šefovima kuhinje, koji vole svoju hranu, i to ne samo u Subotici, već i u Novom Sadu, Beogradu. Beograd mi je postao jedno lijepo tržište gdje radim s pet restorana, od kojih su tri hotelska i mogu se pohvaliti da sam hotelu Moskva službeni fotograf za hranu već petu godinu, s tim da bude tu i portretnih te ambijentalnih fotografija.«

Što se tiče angažmana u Subotici, osim Bossa, Damir radi za Staru piceriju, vinariju Zvonko Bogdan..., kao i za neke fast foodove. Fotografiranje dječjih rođendana radi sve manje i te poslove prepušta mlađima.

»Na tečaju koji držim imam dosta mladih fotografa koji jako dobro rade i onda njima dajem priliku za fotografiranje tih slavlja, jer znam koliko je meni značilo kada mi je netko prebacio neki posao i to je jako dobra praksa«, ističe on.

Izložbe, suradnje, obitelj...

Damir je i autor nekoliko izložbi svojih fotografija, a posebno izdvaja dvije.

»Mađarski kulturni centar na Paliću je prije nekoliko godina tijekom dva tjedna organizirao umjetničke kolonije, predstave, i pratio sam to kao njihov službeni fotograf. Imao sam prilike napraviti zaista lijepe fotografije i u dogovoru s njima napravili smo izložbu. Druga izložba fotografija bila je 2023. godine u predfestivalskom programu 30. Festivala europskog filma Palić, čiji sam službeni fotograf, na kojoj je prikazana retrospektiva iz prošle godine. Prilikom održavanja Festivala stvorila se mogućnost da fotografiram poznate glumce ne samo iz regije, već i iz svijeta. Tu bih izdvojio suradnju s Mirom Banjac gdje sam imao prilike isplanirati scenu gdje ću je i kako slikati, što je ona sve ispoštovala, bez obzira na svoje godine.«

Kada je riječ o suradnji s glumcima, Damir s posebnim ponosom i zadovoljstvom ističe onu sa Srđanom Žikom Todorovićem koju je ostvario preko destilerije Podrum Palić, gdje je Žika zaštitno lice za rakiju baraba.

»Imao sam prilike, osim fotografiranja, i dosta razgovarati s njim nasamo o raznim stvarima, što mi je bilo nešto stvarno fantastično. Kasnije smo imali još susreta i fotografirao sam ga i kao člana EKV tribute banda. To su sve momenti gdje ti oživljavaš neke dječačke nevjerojatne stvari. To je to što ti fotografija pruža. Doživljavaš da upoznaješ ljude i, na kakvim god da su pozicijama, dolaziš do momenta kada si u njegovom uredu i on tebe sluša jer želi izgledati kako treba. I to je jedna od ljepota fotografskog zanata«, ističe Damir i dodaje:

»Evo recimo u stanu smo, što je supruga inzistirala, na zid stavili četiri portretne fotografije – Zvonka Bogdana, kojeg isto puno pratim, Mire Banjac, Žike Todorovića i Massima Savića, kojeg sam fotografirao kada je imao koncert na Paliću, što je također bilo divno iskustvo i jako mi je žao što nije više s nama. Njihovi portreti na mom zidu su poput diploma, tj. priznanja za moj rad«.

Budući da se Damir fotografiranjem počeo baviti dok se još slikalo na film, kada je postojalo ograničanje u smislu broja snimki, a fotografije se razvijale u mračnoj komori, pitali smo ga što bi izdvojio kao prednosti i mane tih vremena u odnosu na današnje kada je tehnologija napredovala.

»Jedan stariji kolega fotograf rekao je kako je fotografija danas demistificirana. Kad se radilo na filmu, fotografi su bili dio te misterije u nastanku fotografije. Tada se nije moglo vidjeti na displeju je li ona dobra nego tek kad se razvije negativ. Dolaskom digitalne fotografije povećao se broj fotografa, ali sada smo svi postali fotografi zahvaljujući pametnim telefonima kojima se može napraviti zaista dobra snimka. Sada imamo prednost odmah vidjeti fotografiju, možemo je odmah poslati nekom ili postaviti na društvene mreže. U drugu ruku, nestala je ta romantika i zadovoljstvo kada se fotografiraš pa čekaš pet-šest dana da se ona razvije, a onda je možda nekome šalješ poštom.«

Umjesto fotografiranja za svoju dušu, svoje slobodno vrijeme najradije provodi s obitelji, kaže kako voli svoju slobodu, voli biti doma, posvetiti se svojoj kćerki Sari.

»Jedan moj prijatelj koji je završio školu fotografije u Londonu jednom mi je rekao – 'Damire, pratim ja tebe, dobro tebi to ide, dobro je sve to, nego daj pokaži mi nešto što si radio za svoju dušu'. Malo sam se zamislio, to je bilo prije par godina, potom malo i popravio glede toga, ali zaista sam ušao u takvu mašineriju da svaki dan izvadim fotoaparat jer idem raditi. Ali opet idem raditi, odnosno fotografirati ljude koji se smiju, tako da to ne smatram poslom; fotografiranje je moje neko slobodno umjetničko izražavanje i apsolutno uživam u tome. Znači, svakog dana i kad radim, radim za svoju dušu i iz ljubavi«, ističe Damir Vujković, a na pitanje kada bi morao jednom fotografijom opisati sebe, što bi bilo na njoj, odgovara:

»Bila bi moja obitelj, svakako. Supruga Branka, kćerka Sara, ja i naš pas Frida, svi da smo na okupu i to je to. Jer, nije lako danas baviti se isključivo fotografiranjem, većina kolega time se bavi uz redovan posao. Znači, ima puno odricanja i ne bih mogao raditi ovaj posao da nemam podršku doma, što mi jako puno znači«.