Kolonizacija Riđice i Stanišića počela je 6. XII. 1945. Posljednji transport sa 150 obitelji pristigao je u jesen 1946. godine iz raznih krajeva Dalmacije. I nakon posljednjeg većeg transporta bilo je doseljavanja pojedinačnih ili manjih grupa obitelji. Ukupno je naseljeno 1.029 obitelji s 5.430 članova
Prvi transport od oko 150 obitelji bio je predviđen za naseljavanje Riđice. Transport kolonista s područja Obrovca, Zadra, Knina i Sinja upućen za Riđicu na proputovanju stigao je 6. XII. 1945. u Stanišić. Prvi doseljenici u selu su zatekli manji broj starosjedilaca koji su zauzeli bolje kuće iseljenih Nijemaca. Te kuće su morali napustiti, osim aktivnih sudionika NOB-a koji su zadržali pravo na zauzete kuće. U isto vrijeme u naselju je boravilo oko 2.000 sezonskih poljoprivrednih radnika iz Makedonije (Ðurić 1960, 73). Mještani Stanišića prve naseljenike su impresionirali srdačnim dočekom, darivajući ih jelima i pićima. Naseljenicima se svidjelo naselje, a saznali su i da je veće i bogatije od Riđice te su odlučili ostati u njemu gdje su zauzeli kuće duž Željezničke ulice u zapadnom dijelu naselja koji je bio najbliži željezničkoj postaji (Milunović 1986, 172; Ðurić 1960, 74). Plan kolonizacije pokrajinske komisije u Novom Sadu s predsjednikom Dimitrijem Bajalicom nije se mogao mijenjati te je izdano naređenje da kompozicija mora produžiti za Riđicu.
Prema kolonistima se pokušalo pristupiti taktički, uvjeravani su da Riđica nije ništa lošije naselje od Stanišića, u izvjesnom smislu i bolje i ljepše naselje jer kroz njega protječe rijeka Plazović (Kiđoš), ima nekoliko jezera bogatih ribom, te velike površine pod vinogradima jer je u pitanju voćarsko-vinogradarski kraj. Potom se pristupilo i političkim mjerama i pritiscima. Uvjeravani su članovi Partije i odgovorne osobe među kolonistima da svojim primjerom omoguće realizaciju planova kolonizacije. Na taj način osigurano je da 30 obitelji odmah krene put Riđice zaprežnim kolima, dok su im se ostale obitelji uz odbijanja i pokušaje da u Beogradu utječu na izmjenu plana kolonizacije pridružile nakon više od mjesec dana (Milunović 1986, 172-176). Nakon šest tjedana prijepora s vlastima naseljenici su bili primorani krajem 1945. godine preseliti u više grupa za Riđicu.
Naseljavanje Stanišića
Drugi transport, odnosno prvi koji je ostao u Stanišiću, s 230 obitelji i približno 1.500 članova s područja kotareva Sinj i Split stigao je u Stanišić 19. XII. 1945. Treći transport pretežito iz kotara Knin sa 180 obitelji i približno isto članova kao prethodni transport stigao je u siječnju 1946. Krajem siječnja iste godine došao je i sljedeći transport s oko 160 obitelji iz raznih krajeva Dalmacije. Tijekom siječnja 1946. u Stanišić je prispio dio kolonista sa Šibenskog područja. Za naseljavanje iz nekih manjih sredina postoje sačuvani podaci. Iz Zatona je prva skupina kolonista od dvadesetak osoba krenula 13. I. 1946. Bila su to tri bračna para s 13 djece i jednom staricom. Tridesetak dana kasnije upućena je druga skupina od 23 obitelji s 59 djece i dvije starije osobe. Ukupno je u dvije skupine otišlo 128 osoba, od čega su bračni drugovi činili 34%, djeca 64% i starije osobe 2% ukupno iseljenih osoba iz Zatona (www.zaton-online.com). Naseljenici iz nekadašnjeg kotara Metković sa 150 obitelji, uglavnom hrvatskih, činili su glavninu naseljenika u petom transportu tijekom ožujka 1946. U travnju i svibnju iste godine prispjele su i obitelji dalmatinskog podrijetla, 72 obitelji međuratnih naseljenika, iz Makedonije. Riječ je o uglavnom srpskim obiteljima s područja Ervenika, Pađena, Mokrog Polja i drugih mjesta u kninskoj, obrovačkoj i šibenskoj okolici kojima je nakon rata priznato pravo na kolonizaciju iz Makedonije u Vojvodinu (Milunović 1986, 171-172; Beljanski 1985, 130). Posljednji transport sa 150 obitelji pristigao je u jesen 1946. godine iz raznih krajeva Dalmacije. Oko 60 obitelji zadržalo se u Stanišiću dok su ostali preselili u Sivac. I nakon posljednjeg većeg transporta bilo je doseljavanja pojedinačnih ili manjih grupa obitelji. Ukupno je naseljeno 1.029 obitelji s 5.430 članova.
Zemlja novim stanovnicima
Dolaskom na odredište kolonisti su smješteni u zajedničke prostorije na dvadesetak dana. Prvih dana po dolasku kolonisti su dobivali hranu iz centralne kuhinje mjesnog narodnog odbora koja se nalazila na Glavnoj ulici (današnja Ulica oslobođenja). Nakon toga obiteljima su dodjeljivane pojedinačne kuće, a bilo je slučajeva gdje je više obitelji smještano u jednu kuću. Ubrzo je jedna ulica u naselju dobila naziv Dalmatinska prema regionalnom podrijetlu većine kolonista. Vanjskim interesentima, kolonistima, dodijeljeno je 11.500 jutara obradivih površina. Obitelji su dobivale između 6-8 do 10-14 jutara zemlje, ovisno o brojnosti obitelji i eventualnim posebnim zaslugama u ratu člana ili članova obitelji. Znatni broj kolonista unosio je svoju zemlju u seljačke radne zadruge (Beljanski 1985, 131). Istodobno sa završetkom naseljavanja dalmatinskih obitelji izvršeno je dodjeljivanje zemlje mjesnim interesentima (ukupno 608 jutara). Zemlju je dobilo 100 mađarskih obitelji, 69 srpskih i 7 hrvatskih (Beljanski 1985, 131). Za razliku od ostalih naselja u Bačkoj, kolonisti se nisu značajnije grupirali prema podrijetlu krajeva iz kojih su se naseljavali već »od prvih dana, Primorci, Kninjani, Vrličani i dr. bili su izmešani među sobom« (Ðurić 1960, 74), dok su starosjedioci ostali koncentrirani većinom u južnom dijelu naselja tzv. Jamrtalu. Iz njemačkog jammer tal »dolina plača«, »dolina bijede«, kako su Nijemci zvali siromašniji, niži i podzemnim vodama izložen dio naselja.
S druge strane, tijekom osnivanja seljačkih radnih zadruga 1946. godine postojala je polarizacija prema regionalnom podrijetlu kolonista. Najveći broj Hrvata bio je okupljen i vodio je zadruge: Bratstvo i jedinstvo s predsjednikom Antom Reljom i tajnikom Antom Carevim koja je okupljala koloniste iz kninskog kotara, Krka s predsjednikom Matom Dodigom i tajnikom Josom Marinovim koja je okupljala koloniste sa šibenskog područja, Jadran (Mate Baus i Ante Šeparović) koja je okupljala koloniste s otoka Korčule i Napredak (Mate Bašić i Franko Marinković) koja je okupljala koloniste s više dalmatinskih otoka (Beljanski 1985, 138-139). Od 867 obitelji koje su se zadržale u Stanišiću 1956. godine prema podrijetlu naseljavanja bilo je: iz nekadašnjeg kotara Sinj 242 obitelji, Benkovac 161, Knin 141, Split 111, Šibenik 85, Metković 49, Makarska 22, Drniš 21, Imotski 18, Zadar 6, Korčula 3, Vojnić 3, Otočac 2, Nikšić 1, Gacko 1 i Gračac 1 obitelj (Ðurić 1960, 74). Analizom ishodišnih mjesta kolonista koje je objavio Milenko Beljanski nalazimo i nekoliko obitelji s područja Rijeke, Ivanić Grada i Dubrovnika (Beljanski 1985, 113-128), a postoje i sjećanja da ih je bilo s otoka Brača, no oni su se ubrzo po naseljavanju većinom vratili u zavičaj (Slobodna Dalmacija, 27. IV. 2010.).
Mario Bara (Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)
