Foto: Jovana Semiz

Miroslav Čatalinac, koji nastupa pod pseudonimom Chakka Svraka, prepoznatljivo je ime na reggae/dub sceni u Hrvatskoj, ali i u regiji. Ovaj pjevač (MC) i tekstopisac ima dug staž u glazbi, kao član različitih skupina/kolektiva i »kolaboracija« od rodne Vojvodine (Zion Crew, Line Out, Ruski lekari) do Hrvatske (Kali Fat Dub, BarabaDUB Sound System, KaliKamo), gdje već dulje vrijeme živi i stvara.

Bereg i Bezdan

Čatalinačeva životna priča započela je u Beregu. Na prijelazu iz trećeg u četvrti razred osnovne škole seli s obitelji u desetak kilometara udaljeni Bezdan. Školu Mošu Pijade zamijenio je Bratstvom-jedinstvom.

»Ako pričamo o najranijem bosonogom djetinjstvu, uvijek se rado sjetim velikih porodičnih okupljanja, galame, vike, pune kuće i dvorišta, laveža pasa, gusaka, čardaka, proštenja, kolinja, prvomajskih odlazaka u šumu, Dunava, Kenđije, prvih kampiranja, ribljih paprikaša, velikog bostana i bašče, berbe kukuruza, kuhanja pekmeza i spremanja zimnice, deda Matijinih mudrolija, baba Mariškine kuhinje, Janjinih štrigarija, Lacikinih gromoglasnih psovki jer sam jako mnogo vremena provodio upravo s njima. Moji su roditelji svojim brakom spojili dva naizgled nespojiva svijeta u jednu šašavu i šarenu vožnju ringišpilom i ja sam im do neba na tome zahvalan«, prisjeća se naš sugovornik.

Alternativa u Monoštoru

Svoj glazbeni put, inspiriran alternativnim žanrovima, započinje u mladosti. Ključna mjesta događanja su Monoštor i Sombor.

»Iako sam rođen u Beregu i nakon što sam se s obitelji preselio u Bezdan, najljepše dane svoga momčenja proveo sam u Bodrogu. To je bilo mjesto gde se kretala opasna ekipa, gdje se slušala ‘prava’ muzika i gde su se štovali dobri bendovi. Slušao se i punk i metal, domaće i strano, snimale su se kazete, bilo je svirki u Škorpionu i u Domu kulture, dva diska, kuglana, radio klub i tridesetak velikih i malih kavana, bircuza, čardi, bistroa, krčmi, stotine nezaboravnih izlazaka i rođendana, odlazaka na Dondo i Adicu, ludovanja na Českom... Toliko sam se bio odomaćio da me se nisu mogli riješiti, a onda se tu negdje dogodio i Zion Crew, pa onaj Change fest na Štrandu s Line Outom, Šacom i Ninom, pa Waking Dub, pa Regeneracija Dunava, pa onaj najsjajniji Bob Marley tribute session kod Don Mareta i Ruski lekari i svašta još. Bilo je to vrijeme kada je u Somboru bilo pet-šest odličnih prostora za svirku, a Regeneracija je živjela svoje renesansne zlatne dane. To je bio ozbiljan temelj za sve moje sadašnje putešestvije, priče, pjesme«, kaže on.

Željeznica i odlazak

Kako se od alternativne glazbe ne da živjeti, Čatalinac je u mladosti radio na željeznici, poput svoga djeda i oca. Taj posao, kako priča, nije bio nimalo obećavajući, što je bio jedan od razloga da »ode preko mosta 51. divizije prema Batini i više se ne osvrće«:

»Sedam sam godina slijedio porodičnu liniju željezničke tradicije i ‘strogo kontroliranih vlakova'. Djed je bio pružni radnik, otac nadzornik skretnica, a ja manevrist. To je onaj do ušiju tavat mašću zamazan lik koji rastavlja i sastavlja vagone, radi 12/24, 12/48, koji kad ima para, nema godišnji, a kad ima godišnji, nema para… Jedno vrijeme sam bio pozicioniran na Bloku broj 2 u Subotici, tamo kod podvožnjaka, zatim su me prebacili u Sombor na manevru, pa budi malo skretničar, pa avizer, pa čuvar stanice, pa čistač skretnica. I tako u krug kroz rđave vagone i uznapredovalu ambroziju koja je na kraju i progutala sve iza četvrtog kolosijeka«.

Bez većeg plana – što i kako, odlazi za Zagreb.

»Niti su to bile studije, niti je to bio posao. Krenuo sam prema Beču, Cef mi je na zagrebačkom kolodvoru rekao da je to Beč, ja sam izašao, ostalo je povijest. Bačka škola. Nit je mene tko tjerao, niti sam ja od čega bježao. Drugi razlog bila je tadašnja brzorastuća i vrlo potentna sound system scena u Zagrebu. Reggae.Hr svirke i rođendani, Bass Culture, Radikal Dub, Digitron, Antenat, Stillness, Jahtice, BamWise, Seasplash, Gorica, Joke, Osijek, KSET, Močvara, Pauk, Masters, Medika.... Sve je to imalo ogroman utjecaj na mene. Snažno me je zgrabilo i obuzelo i od tada me ne pušta«, prisjeća se on.

Zagreb, Slunj, Šibenik, Zagorje

U Hrvatskoj je već skoro dva desetljeća. Osim u Zagrebu, živio je i u Slunju te Šibeniku. O tim godinama, prožetim glazbom ali i značajnim životnim iskustvima, kaže:

»Sedam godina Zagreba, par godina Slunja i sedam godina Šibenika dalo mi je priliku da upoznam ogromnu količinu najrazličitijih živih bića, da upoznam Romanu, da ona pronađe našeg voljenog Kripija i Sarmu i Zvoneta, da slavim njihovu sreću, da ljubim njihove njuške, da čujem njihove boli, da pišem, da se pokumim s Marlićima (Marguš+Lalić=Marlić), da pričam, da učim, da upoznam sebe, da naučim nešto o maslinama, da se izdovoljim mora i vina i blitve, da kada se smijem da se tresu brda, da kada plačem da ne plačem sam. Dalo mi je slobodu da budem to što jesam, da se bez ikakve zadrške kreativno izrazim i da to netko čuje, pročita, zavoli, u srce da ga takne. Dalo mi je i da upoznam i zavolim ljude kojima nije bitno tko si i što si i odakle dolaziš već što u sebi nosiš, a to nije malo. Da je malo ne bi se ni znalo. Puno toga čuči u nama i čeka da proklija i zadivi svijet. Nismo ni svjesni što nam je u genetskom amanetu ostavljeno. Nekada iznikne i korov. Ali ne smije se zbog toga odustajati. Ja sam to nešto svoje dvadeset godina zalijevao pričama koje su mi dragi ljudi pričali. Sad je vrijeme da ja pričam«.

KaliKamo i Jedinstvo

Aktualni sastav s kojim nastupa – KaliKamo, za Čatalinca je »rezultat dvadesetak godina traženja sebe i sebi sličnih, kreativnih, iskrenih, radnih i vrijednih i raskalašnim idejama i rafiniranom dobrotom nakrcanih ljudi«. Prošle su godine objavili zapaženi album Jedinstvo koji su nedavno promovirali na svirkama u Beogradu, Novom Sadu i Zrenjaninu. Inače, na omotu albuma nalazi se fotografija kolutske kavane Jedinstvo.

»KaliKamo se dogodio neplanski, uplivom nekih čudnih slučajnosti, posredstvom nekih čudnih ljudi na nekim još čudnijim mjestima. Album je došao kao grom iz vedra neba. Znali smo što želimo i koga bismo voljeli pozvati da nam pomogne pri njegovoj realizaciji. Brzo smo ga skockali, još brže snimili. Ognjen je odradio majstorski posao u studiju. Đuro, Roko i Dino su, iako dolaze iz potpuno različitih svjetova, albumu dali nešto što se ne čuje svakoga dana. Kada se na kraju svega Ognjen dohvatio gitare, saksofona, trombona, saza i prihvatio naš poziv da nam se pridruži u bendu, bilo mi je jasno da će ovo biti nešto veliko. Uostalom, sve što vas zanima može se čuti u sedam naših pjesama koje drže Jedinstvo visoko na ljestvici regionalnih izdanja. A kavana je i dalje tamo. Još se drži. Ni ova joj zima ni pera nije odbila. Krov je propao, ali zidovi stoje«, priča naš sugovornik.

Tekstovi i kostimi

Čatalinčevi su tekstovi jasno angažirani i dotiču se brojnih problematičnih tema – od politike, preko položaja radnika do ekologije. Njegovi stihovi pozivaju na razmišljanje, a ironija u njima služi tek kao protuteža banalnosti.

»Mi ne izmišljamo, ne uljepšavamo i ne ulizujemo se ljudima izvještačenom slatkorječivošću. Mi stvari nazivamo svojim pravim imenom i možda baš upravo zbog toga svojom malo mračnijom stilskom figurom dopiremo do tolikog broja ljudi koji se vole zabavljati, ali i razmišljati svojom glavom dok se zabavljaju, koji paze jedni na druge i koji znaju da im se na našim svirkama ništa loše ne može dogoditi. Tu smo da se družimo, ali smo isto tako tu i da nešto naučimo. Ne pristajemo na kompromise, na svirke s mizoginim, ksenofobnim, seksistički nastrojenim i homofobiji sklonim izvođačima, podržavamo naše sestre u borbi za njihova prava, pričamo o femicidu i pišemo o Palestini i genocidu koji se u njoj događa, solidarni smo s ljudima koji srčano, iskreno i s puno volje i ljubavi vode svoje prostore i organiziraju mala festivalska utočišta za sve nas. Protivimo se divljoj militarizaciji, stadionskom šovinizmu, medijskoj kakofoniji, napadima na strane radnice i radnike. Nisu naš problem strane radnice i radnici, manjine, Romi, Srbi, Hrvati, Mađari... Naš problem je ovaj podivljali kapitalizam koji se, kad god je ugrožen, hitro presvuče u fašizam, a to ti nitko neće reći na televiziji. To je problem i to su teme koje obrađujemo i na probama i na privatnim druženjima i u našim pjesmama i na našim koncertima. Kao što sam nedavno naveo: ‘Pripremamo se na sto godina rata, a priželjkujemo da već sutra bukne neki novi mir.’«

Chakka Svraka prepoznatljiv je i po kostimiranim i maskiranim scenskim nastupima:

»To je jedan način da se kreativno izrazimo i nošnja se mijenja u zavisnosti od situacije, prilike i poruke. Prilikom jednog od nastupa u Bodrogu (Monoštoru) odijelo koje sam planirao nositi ostalo je u drugom kombiju i ja sam morao smisliti neku zamjenu. U Domu kulture stajale su dvije šokačke narodne nošnje: muška i ženska. Pitao sam prijateljicu je li ok da posudim nošnju za nastup. Ona je bila oduševljena idejom i krenula je skidati mušku nošnju s figure. ‘Zdenka, ali ja želim žensku.’ Zdenka je samo zakolutala očima jer je znala kuda to vodi. Cure iz lokalnog KUD-a nisu bile oduševljene nastupom, ali nisu ni znale da je mene Janja slala na folklor dok većina njih nije bila ni u planu. To je bio nastup za moju baba Janju. Nakon toga sam i baš zbog toga snimio singl Sisvete koji je učinio da se ratne sekire zakopaju brzinom svjetlosti«.

Porodična naslijeđa

U rodni kraj dolazi i dalje, ali ne toliko često.

»Moji su se prijatelji i prijateljice razvili po cijelom svijetu trbuhom za kruhom tako da se sada srećemo samo par puta godišnje. Ali održavamo plamen prijateljstva i kad god se sretnemo samo nastavimo tamo gdje smo stali«, kaže on.

O povijesti obitelji Čatalinac puno je, kaže, naučio iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

»Ima ta jedna veća zgrada u Beregu za koju svatko tvrdi da je bila nešto drugo. Leksikon je objasnio da je ta zgrada bila prvi kino u selu, u selu koje danas nema ni poštenu prodavaonicu. Pokazao mi je i Čatalinčev drum i otkrio prve Čatalince u tom dijelu Vojvodine i još stotine stvari koje sam gutao gladan znanja o svojim korijenima, porijeklu, porodičnom stablu i ljudima koji su me na svijet donijeli u ovoj močvari omeđanoj Dunavom i Tisom, DTD-om, Velikim bačkim i Bajskim kanalom. Drugi dio porodice došao je iz Čuruga, a njihova priča obiluje gorčinom i tvrdim ponosom. Bili su to jaki, otporni i tvrdi ljudi koji su se uhvatili u koštac i s kraljevima i s vlastelom i s ugarskim nižim plemstvom i s feudalnim kneževima i sa seobom Srba i s vlastima komunističke Jugoslavije i s mađarskim honvedima i s u fašizam ogrezlim dojčerima i s vojnicima 3. ukrajinskog fronta Crvene armije. Kada su ih prvi put 'raskulačili', nastavili su vrijedno krčiti put svog golog opstanka na salašima sjeverne Bačke. Kada su ih drugi put 'raskulačili', oni su zauvijek odbacili svoje kuke i motike i povukli se u Bezdan gdje su poslije nekoliko generacija nestali tiho kao što su i došli. Rekli su da oni više ne žele stjecati i da će rađe umrijeti na tuđoj njivi nego ponovo gubiti svoju.«

Svoju budućnost Čatalinac vidi u već spomenutom Zagorju, uz daljnje bavljenje rimama i glazbom.

»Planovi za Zagorje se roje. Pčele, kesteni, jabuke, smokve, vinograd, šuma... Dok bude toga, bit će i albuma, muzike i pjesme. Bit će to početak jednog novog poglavlja. Poželite mi sreću.«