Hrvati u Kruščiću, gotovo svi, naseljavali su se u ovo selo počevši od 1950-ih godina, najviše iz Bosne, a manje iz Hrvatske – Slavonije i Međimurja. Trend povratka pojedinih Hrvata iz te generacije u postojbine svojih roditelja, te odlazak u zemlje zapadne Europe zapažen je već 1980-ih i zahuktao se u desetljećima koja su uslijedila
U katoličko groblje u Kruščiću, nekadašnjem Veprovcu, ulazi se uskom stazom na kraju sela, koja prolazi između dviju arhaičnih kapelica. U jednoj je kip Žalosne Gospe, a u drugoj Srca Isusova izveden na neobičan način u katoličkoj ikonografiji – okružen pobožnim vjernicima i vjernicama. Nije rijedak slučaj da su ovakve prikaze osobene za zapadno kršćanstvo dali podići katolici bizantskoga obreda, što je ovdje slučaj. Kip Žalosne Gospe smješten je u kapelici na kojoj su, na posvetnoj ploči zapisana imena Csizofzkiy Istvána i Veronike Linder i posvećen je žrtvama »svjetskog rata«, uz upisane godine 1914.-1915.-1916. Sukladno slikovitom i šarenom katoličkom krajoliku ovoga sela, katoličko groblje podijeljeno je na dva dijela. Granica nije prirodna, budući da nosi povijesnu poruku o vjekovnom prisustvu Nijemaca katolika, koji su nekada činili većinu stanovnika ovog sela. Njihovi su grobovi, uz izuzetak njih nekoliko, unutar u žbunju zarasloga dijela groblja koje se ne održava. Ostatak, prostorno polovicu groblja, čini uređeni dio na kojem je najviše grobova Mađara, za kojima slijede Ukrajinci, pa Hrvati i nekoliko grobova Nijemaca.
Novi dom doseljenih bosanskih Hrvata
Mađarski i slovački doseljenici su, kako je to posvjedočeno na trojezičnoj ploči koja se nalazi na postamentu kipa Presvetog Trojstva, ispred mjesne katoličke crkve, bili prvotni stanovnici »postosmanskog« Veprovca. Prvi val doseljavanja počeo je 1758. i završio se 1765. godine. Godine 1786. počinje doseljavanje Nijemaca, i ono traje do 1820. godine. U međuvremenu su se Slovaci germanizirali, te je selo do prije 81 godinu imalo njemačku većinu stanovnika, kojih je u osvit Drugog svjetskog rata bilo 3229. Nakon protjerivanja Nijemaca u selo su se planskom kolonizacijom naselili većinom stanovnici Crne Gore i nešto manje Kosova, a u godinama zamaha poljoprivrede i industrije i Ukrajinci te Rusini iz okolnih naselja, kao i Hrvati, uglavnom iz Bosne.
Udio Hrvata u poslijeratnim popisima od 1961. pa sve do 2002. iznosio je na svakom popisu više od 3% stanovnika Kruščića, a 1981. sustigao je gotovo 5%. Najviše izjašnjenih Hrvata bilo je 1981. – njih 130. Od te se godine brojnost Hrvata počela smanjivati, te se na posljednjem popisu, 2022., na ovaj način opredijelilo 37 stanovnika Kruščića, pa imaju 2,52% udjela u ukupnoj brojnosti stanovnika sela. Time je Kruščić naselje na prvom mjestu po udjelu Hrvata u ukupnom stanovništvu u odnosu na sva naselja općine Kula.
Nacionalno, vjerski i obredno mješovite obitelji
Hrvati u Kruščiću, gotovo svi, naseljavali su se u ovo selo počevši od 1950-ih godina, najviše iz Bosne, a manje iz Hrvatske – Slavonije i Međimurja. Tu ih je privlačila najprije velika zemljoradnička zadruga koja se u to vrijeme zvala Milovan Đilas, sa svojom ratarskom i stočarskom proizvodnjom, a zapošljavali su se i u kudjeljari, velikom mlinu i ciglani. Prva generacija rođena u Bačkoj zapošljavala se, kao i ostali stanovnici, i u Kuli, u tamnošnjoj razgranatoj industriji. Trend povratka pojedinih Hrvata iz te generacije u postojbine svojih roditelja, te odlazak u zemlje zapadne Europe zapažen je već 1980-ih i zahuktao se u desetljećima koja su uslijedila.
Na katoličkom, a djelomice i na pravoslavnom, groblju u ovom selu sahranjeni su članovi obitelji kruščićkih Hrvata: Bagarić, Bilanović, Brkić, Dragić, Filanović, Furdi, Gelenčer, Janković, Krznar, Lukenda, Marinov, Panjević, Perak, Plećaš, Mijić, Mikulić, Rukavina, Selenić, Šipek, Špoljar, Telebuh, Tulumović, Tvarog, Valentić i Žuljević. Može se razaznati da u selu postoji još najmanje trinaest obitelji hrvatskoga podrijetla, te stanoviti broj Hrvatica koje su udane u nacionalno, vjerski ili obredno mješovite obitelji.
Župa i crkva
Rimokatolička župa u Kruščiću utemeljena je 1762., a od tada se vode i matice. Crkva je, za seoske prilike, monumentalna. Sagrađena je 1783. u stilu kasnog baroka, te posvećena svetom Stjepanu, kralju i evangelizatoru Ugarske. Po posljednjim službenim podacima, u župi ima 300 rimokatolika. Selo ima i grkokatoličku parohiju koja koristi istu župnu crkvu. Rimokatolici imaju mise redovito nedjeljom, a od 2025. služi ih župnik Gábor Drobina. Mise su uglavnom na mađarskom jeziku, dok su poneka čitanja na hrvatskom. Čini se da je takva pastoralna praksa ustanovljena davno, premda se u Mađarskom katoličkom leksikonu još za godinu 1940. navodi da se u ovoj katoličkoj župi koriste njemački, mađarski i hrvatski jezik, što je jedan od rijetkih podataka koji upućuje na to da je Hrvata u selu bilo i prije Drugog svjetskog rata. Svijest o trojezičnosti župe imao je i dugogodišnji župnik György Tittl (1893. – 1963.), na čijem grobu nadgrobnik sadrži natpis na sva tri jezika ovdašnjih rimokatolika. Posebno drag župnik novijega vremena bio je Károly Vajda (1966. – 2020.), zagrebački student, promicatelj i voditelj katoličke karizmatske obnove u Vojvodini i Hrvatskoj. Iako je sahranjen u Totovom Selu, župljani su mu i u Kruščiću i u Crvenki kod grobljanskih križeva dali postaviti spomen-ploče.
Nema tragova društvene organizacije Hrvata ovoga kraja. U političkim pošalicama često se navodi dvoznamenkasti broj kulturnih i drugih udruga bačkih Crnogoraca, poticanih i materijalno osiguranih iz različitih interesnih struja domaćega političko-gospodarskog spektra, što posebno dolazi do izražaja u (za općinu Kula trenutnom) predizbornom ambijentu. Ne samo iz toga razloga mora se konstatirati da na istom prostoru središnje Bačke živi gotovo 2.000 izjašnjenih Hrvata, podrijetlom gotovo isključivo potomaka doseljenika u Vojvodinu u drugoj polovici XX. stoljeća, no sa samo jednom udrugom, i to u sredini gdje ih ima najmanje – u Bačkom Petrovcu.
