Kada čovjek ode u misiju, možda na početku ima ideju da će nešto dati i pomoći drugim ljudima, a onda na kraju bude da se on mijenja najviše i da su ti ljudi njemu pomogli najviše, da se on obogatio i dobio. Tako sam i ja doživio ta iskustva

Prije tri mjeseca, 2. studenog, srijemski biskup mons. Fabijan Svalina uveo je svečanim liturgijskim obredom fra Pétera Dezsőa u službu župnika župe Presvetog Trojstva u Surčinu. Fra Péter Dezső rođen je u Apatinu. Osnovnu školu završio je u Kupusini, a gimnaziju u Somboru. Nakon što je u Subotici diplomirao na Učiteljskom fakultetu, vojni rok odslužio je u Novom Sadu. Godine 2007. započinje franjevačku postulaturu u Hrvatskoj, u Samoboru, u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Svoje prve redovničke zavjete polaže u Rijeci, u Marijanskom svetištu na Trsatu. Teološke studije započinje u Rijeci, nastavlja u Zagrebu i završava u Budimpešti. Nakon diplomiranja vraća se u Hrvatsku, te svoju đakonsku godinu provodi u Koprivnici. Nakon svećeničkog ređenja namješten je u Našicama, gdje služi kao župni vikar, bolnički kapelan i duhovnik franjevačke mladeži. Godine 2017. u Subotici preuzima službe samostanskog vikara, ekonoma i glavnog urednika katoličkog lista Hitélet, na mađarskom jeziku. Nakon što je 2020. godine u misijama u Africi, u Južnom Sudanu, proveo tri mjeseca, u Slavoniji u cerničkom samostanu preuzima službe gvardijana, ekonoma i župnika u župi svetog Petra i Pavla apostola. Godine 2023. na poziv apostolskog vikara Gerarda Zerdina odlazi u Peru, te dvije godine služi kao apostolski misionar u Amazoniji. Vrativši se iz Perua, namješten je u franjevačkom samostanu u Zemunu, te preuzima župu Presvetog Trojstva u Surčinu. Želeći prenijeti vjernicima svoja iskustva s misijskih putovanja, fra Péter Dezső 24. siječnja organizirao je prezentaciju u surčinskoj župi sa svog putovanja u Peru.

Vaša je izvorna želja bila završiti Učiteljski fakultet i raditi u toj struci. Međutim, u jednom trenutku promijenite mišljenje i odlučite svoj život posvetiti Bogu. U kojem trenutku ste se odlučili za taj životni put?

Dok sam studirao na Učiteljskom fakultetu u Subotici, počeo sam razmišljati o smislu života. Znao sam da ću fakultet završiti i dobiti posao, ali tražio sam nešto puno dublje. Mislio sam da život mora imati neko dublje i neprolazno značenje. Otvorio sam svoje srce više. Čitao sam beletristiku, išao u kazalište i na druga kulturna događanja i na kraju sam pozvan od drugih da dođem u crkvu. Odlazio sam često i počeo polako upoznavati Boga, postavljati mu pitanja i razgovarati s njim. Imao sam osjećaj da On odgovara na moja pitanja, da me sluša i doživljava. Shvatio sam da je On živa osoba, da me razumije i da mogu s Njim razgovarati. Otišao sam na ispovijed i pričest i počeo ministrirati. Uvidio sam da mi je jedini temelj i smisao života sam Bog. Želio sam posvetiti svoj život i predati ga Njemu, na slavu i na službu. Bio sam fasciniran svetim Franjom Asiškim koji je svoj put doživio veoma radikalno. Ako se predam Bogu do kraja, neka to bude istinito i radikalno. Tako sam želio taj put započeti. Budući da sam franjevce poznavao, bilo je logično da pokucam na vrata samostana. Krenuo sam u Samobor i počeo svoj franjevački put.

Nakon prve godine postulature odlazite na Marijansko svetište na Trsat. Kakva su Vaša iskustva iz tog razdoblja?

Tamo počinjem svoj novicijat. To je godina kušnje, zatvorenija godina gdje učim o franjevaštvu, duhovnosti, povijesti i spisima svetog Franje. Tamo sam se pripremao za zavjete, jer redovnici i franjevci žive po zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva. Ta tri zavjeta čine srž našeg života. Svi ljudi žele živjeti neovisno materijalno od drugih. Mi se upravo prepuštamo drugima u ruke što se tiče materijalnog. Svi žele biti materijalno osigurani i neovisni i svoji u ovome životu i oslanjati se na sebe, a mi upravo kao djeca, želimo biti ovisni, siromašni i čisti u svojim srcima i da nitko ne ometa naš odnos s Bogom.

Nakon polaganja zavjeta odlazite na studij teologije, prvo u Rijeku zatim u Zagreb i završavate ga u Budimpešti. Kako je izgledao Vaš životni put nakon završetka studija?

Vratio sam se u Hrvatsku. Budući da govorim mađarski jezik, u Subotici gdje žive vjernici mađarske nacionalnosti postoji potreba za svećenikom koji će raditi s njima na mađarskom. Bilo je logično da me vrate u Vojvodinu, u Suboticu. Tamo sam služio tri godine. Nakon toga odlazim u Afriku, a kad sam se vratio, bio sam župnik u Cerniku u Hrvatskoj tri godine, a zatim odlazim u Peru.

Koliko je na Vas utjecalo misijsko putovanje u Peru?

Mene je poziv na misijsko poslanje, putovanje u Peru iznenadio. Biskup Zerdin, član naše franjevačke provincije, biskup i u Peruu, pozvao me da dođem tamo. On stalno traži svećenike da mu dođu pomoći u misijskom radu. Prihvatio sam i otišao u tu daleku zemlju bez znanja jezika. To mi je bio najveći teret i izazov. Tamo sam i radio i učio jezik. Živio sam u Amazoniji među domorocima i Indijancima. Nakon dvije godine stekao sam jedno iskustvo, jedan bogati doživljaj koji je ispunjen Bogom i milostima. Bio je to život s različitim trenucima upoznavanja s tim ljudima, sa suživotom i suradnjom s njima. Bogu hvala i zahvaljujem našem biskupu Gerardu i Bogu, što sam mogao dvije godine provesti u Peruu.

Kakva su Vam iskustva s tih putovanja?

To je za mene jako vrijedno iskustvo. Ti ljudi u Peruu, odnosno u cijeloj Latinskoj Americi, nemaju puno osjećaja za vrijeme. Puno su opušteniji od nas, ne žure nigdje i više puta kasne. Svete mise uvijek smo započinjali malo kasnije jer oni nisu dolazili na vrijeme. Tamo sam naučio biti puno više strpljiv i opušteniji. Vratio sam se u Europu s tim mentalitetom, da neke stvari koje mi mislimo da su iznimno važne i želimo ih hitno i brzo riješiti, zapravo nisu najvažnije u našim životima. To iskustvo dalo mi je veliko olakšanje i danas puno opuštenije gledam na svoj život i na svoje vrijeme i poslove.

Peru je samo jedna od zemalja u kojoj ste boravili. Koje zemlje ste još posjetili?

Bio sam u Africi, u Sudanu oko tri mjeseca. Tamo sam također dobio puno toga od tih ljudi. Svakog mjeseca odlazili smo u jedan izbjeglički kamp u kojem i danas živi 10.000 ljudi. Kada smo tamo slavili misu, vidjeli smo da oni koji egzistencijalno nemaju ništa na ovom svijetu, budući da svaka obitelj ima samo šator, kada dođu na misu susreću Boga na drugačiji način nego mi. Mi se više oslanjamo na materijalne stvari. Osigurani smo i imamo puno toga u životu, a oni nemaju ništa. Kada dođu na misu, od Boga očekuju sve u egzistencijalnom smislu. Onda je i njihova molitva puno snažnija i ispunjenija vjerom. Oni i plaču i mole i pjevaju. Izražavaju svoje emocije i stvarno doživljavaju Boga. To je na mene ostavio veliki dojam što se tiče Afrike.

Kako žive ljudi u Peruu i kako su Vas prihvatili?

Oni su prilično zatvoreni i teško je doprijeti do njih. Pristupili smo im s dobročinstvom, kako bismo im pokazali da im nismo neprijatelji, da im ne želimo zlo i da želimo biti prijatelji s njima. Ako postanemo prijatelji, onda možemo nastaviti raditi. Nosili smo pakete pomoći siromašnim obiteljima i starijim ljudima. Njihove kuće nemaju naš europski stil. U kućama imaju samo osnovne stvari. To nije zato što su oni siromašni. Onaj tko ima novca, ima sličnu kuću. Oni nemaju potrošački mentalitet, za razliku od nas. Mi kada imamo novca, odmah kupimo nešto novo, renoviramo kuću i važno nam je da naša kuća izgleda lijepo. Njima to nije važno. Oni koji imaju novca kupuju dobar auto, džip, jer imaju plantaže kakaa, kave, banana i ananasa u brdima. Tamo rade i prodaju te proizvode. Kada padne kiša, treba im bolji auto kako bi mogli dođi do tih plantaža. Zato novac troše radije na kupovinu auta, jer im je to potrebnije nego izgled kuće.

Gdje je najviše katolika?

Indijanci i svi ostali u Amazoniji su protestanti. U drugim krajevima su katolici. U Amazoniji je katolička misija počela relativno kasno, oko 1750. godine. Ljudi u Amazoniji nisu se mogli spuštati dolje zbog različitih bolesti i plemena koji su bili agresivni. I danas nema dovoljno katoličkih svećenika u Amazoniji. Jedna njihova biskupija (vikarijat) veličine je cijele Hrvatske. Ima samo 40 svećenika i to nije dovoljno. Onda su ljudi zapušteni jer nemaju svete mise, ispovijedi niti vjeronauk.

Prezentacija vjernicima Surčina Vašeg putovanja i boravka u Peru samo je jedna u nizu koje planirate. Što ste željeli postići ovom prezentacijom?

Želim utjecati na vjernike i otvoriti im vrata umova kako bi vidjeli da nisu samo Vojvodina, Srijem i Surčin centar života, nego da postoje različite kulture i mentaliteti kao i različite potrebe i teškoće križeva. Čovjek kad to vidi i doživi, onda se i on mijenja i počinje na svoj život drugačije gledati i doživljavati sebe, možda i cijeniti više ono što ima u životu, blagodati i milosti što dobivamo od Boga. To su izvanredne stvari i mi nismo svjesni toga. Želim podsjetiti vjernike na to.

Napisali ste autobigrafiju. Kada ćemo imati priliku pročitati je?

Autobiografija je tiskana, ali još uvijek nije stigla iz tiskarnice. U knjizi je opisan moj životni put od Subotice gdje sam studirao i upoznao Boga, zatim sve druge postaje gdje sam bio. U putopisima sam predstavio svoj put. Čim je dobijem, planiram je predstaviti i omogućiti vjernicima da čitaju sve ono što sam doživio, ne samo svoja putovanja nego i postaje gdje sam dosad bio i u Vojvodini, Hrvatskoj, Australiji i u Južnoj i Sjevernoj Americi. Imao sam puno doživljaja i iskustava i to želim s drugima podijeliti. Sa svih putovanja puno sam toga naučio. Kada čovjek ode u misiju, možda na početku ima ideju da će nešto dati i pomoći drugim ljudima, a onda na kraju bude da se on mijenja najviše i da su ti ljudi njemu pomogli najviše, da se on obogatio i dobio. Tako sam i ja doživio ta iskustva.

Prošla su gotovo tri mjeseca kako ste župnik u Surčinu. Jedno novo iskustvo i rad sa zajednicom u novoj župi. Jeste li se navikli na novu župu?

Osjećam se dobro i puno vremena provodim sam. U svojim misijama imam iskustvo i pripremljen sam na život u samoći i to mi ne smeta. Poslanje u Surčinu vrijedi godinu dana i nakon toga ću vidjeti kako će se naša provincija postaviti prema Srijemskoj biskupiji, hoćemo li ostati tu ili će me poslati dalje negdje. Zajednica me lijepo prihvatila i drago mi je zbog toga.