FOTO: Ivo Martinović

»Umjetnost sama po sebi ne može ‘popraviti’ sustave, ali može otvoriti pukotine u dominantnim narativima, ukazati na nevidljivo, osporiti normalizirano i uključiti one čiji se glas inače ne čuje«, kaže naša sugovornica

Andreja Kulunčić poznata je hrvatska vizualna umjetnica koja djeluje u polju društveno angažirane prakse. Rođena je 1968. u Subotici gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je 1992. kiparstvo na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu. Od 1992. do 1994. nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti na kiparskom odsjeku. Članica je HDLU-a od 1996. godine. Od 2009. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Novi mediji. Suosnivačica je udruge Multidisciplinarni autorski projekti i akcije (MAPA) za umjetnost, znanost i tehnologiju osnovane 2001. u Zagrebu.

U svojim radovima Kulunčić detektira društvene nepravde i istražuje načine kako im se suprotstaviti. Indonežanski radnici u Hrvatskoj, maloljetne trudnice u Engleskoj, bosanski radnici u Sloveniji, migranti u Austriji, radnici bez papira u Švicarskoj, otpuštene radnice najvećeg trgovačkog lanca u Hrvatskoj, osobe nenormativnih identiteta, žene, sindikalni borci i borkinje, političke zatvorenice – samo su neke od nevidljivih i ranjivih skupina kojima je u svojim radovima dala glas.

Ostvarila je zapaženu izlagačku karijeru. Izlagala je na brojnim međunarodnim te izložbama u Hrvatskoj, među kojima se ističu kasselska documenta 11, frankfurtsko izdanje Manifeste 4, 8. Istanbulski Biennale, 10. Trijenale Indije u New Delhiju, njujorški PS1 MoMA, pariški Palais de Tokyo. Među ostakim, samostalno je izlagala u muzejima suvremene umjetnosti u Zagrebu i Rijeci, ali i u Sidneyu, New Yorku, Mexico Cityju i Napulju.

Dobitnica je nekoliko nagrada, među njima su najistaknutije nagrada 10. trijenale Indije u New Delhiju, te druga nagrada na 12. izložbi HT nagrade suvremene umjetnosti u MSU Zagreb. S njezinim radom detaljnije se možete upoznati na: www.andreja.info. 

Društveno angažirana umjetnost

Prva samostalna izložba 1994. u Amanu i putovanja po ekonomski manje razvijenih dijelovima svijeta, trajno su je opredijelili za društveno angažiranu umjetnost.

»Svoju prvu samostalnu izložbu postavila sam 1994. godine u Amanu, u fondaciji Darat Al Funun. Još sam bila studentica kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Radilo se o Azraqu, oazi udaljenoj stotinjak kilometara od Ammana, iz koje se u to vrijeme crpila voda za potrebe gradova, čime su se sustavno uništavala prirodna staništa. U prostoru sam postavila veliku instalaciju od osušenih i u požarima izgorjelih palmi, pijeska i drugih pronađenih materijala. Namjera mi je bila da posjetitelji/ce osvijeste što takvi zahvati znače za biljke, životinje, ali i za same ljude, dok se oaza postupno pretvara u pustinju. Bila mi je to prva izložba uopće. Imala sam 25 godina i nisam znala što očekivati. U Jordanu sam provela šest mjeseci i to je razdoblje za mene bilo izrazito formativno, ponajprije u smislu razumijevanja drugačije kulture, načina života, vjere i društvenih odnosa. Ljudi su prema meni bili iznimno velikodušni, strpljivi i otvoreni, bez predrasuda. Možda je to bilo i neko drugo vrijeme, u kojem je postojalo više povjerenja prema onima koji su drugačiji. Izložba je naišla na snažan odjek – ljudi su dolazili više puta, zadržavali se u instalaciji, neki su i plakali. Kraljičina Fondacija Noor Al Hussein ponudila mi je da ostanem godinu dana i nastavim raditi u Azraqu, što mi je bila velika čast, ali sam se morala vratiti studiju u Budimpeštu«, prisjeća se Kulunčić.

Nakon završetka studija sljedeće je godine sa suprugom Ivom Martinovićem provela godinu dana putujući po Južnoj Americi – Ekvadoru, južnoj Kolumbiji, Peruu, Čileu i Argentini. Naučili su španjolski, puno se družili s lokalnim stanovništvom i susreli s potpuno drugačijom stvarnošću.

»Siromaštvo, nasilje i nesigurnost, s kojima smo se svakodnevno suočavali, ostavili su dubok trag u meni. Prvi put sam se neposredno susrela s nepravdom, marginalizacijom i dehumanizacijom kao posljedicama kolonijalne povijesti. Kasnija putovanja po Indiji, Južnoj Africi, Meksiku i drugim zemljama globalnog juga bili su svojevrsni odjeci tog prvog iskustva Južne Amerike. Te su teme – nejednakost, isključenost, nevidljivost i odnos moći – ostale do danas u središtu mog interesa. Umjetnost vidim kao polje društvene moći. Raspolaže resursima, vidljivom infrastrukturom i simboličkim kapitalom, ali istovremeno nosi i odgovornost povezanu s kolonijalnim naslijeđem. Upravo zato je koristim, kroz društveno angažirane umjetničke prakse, kao prostor u kojem je moguće otvoriti pitanja, uspostaviti drugačije odnose i pokušati, koliko god fragmentarno i fragilno, činiti svijet boljim mjestom za sve nas«, navodi Kulunčić.

FOTO: MSU Zagreb / Vanja Babić

Držanje loptice u zraku

Društveno angažirana umjetnost za nju je prije svega proces koji nerijetko traje godinama. Ovisno o temi i kontekstu, radi s postojećim zajednicama ili stvara privremene zajednice ljudi koji se žele uključiti u promišljanje određenog problema. Pri tome, metodologiju prilagođava temi:

»Primjerice, u projektu ‘Vi ste partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete’ radila sam s nasljednicama političkih zatvorenica Golog otoka i Svetog Grgura, jer same zatvorenice više nisu žive. Cilj projekta bio je otvoriti nove oblike suočavanja s prostorom dehumanizacije kroz istraživanje i uspostavljanje ženske memorije na traumatičnu prošlost. Drugačiji je primjer Destigmatizacija, ciklus od tri međusobno različita umjetnička projekta realizirana u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, u kojima sam se bavila problemom diskriminacije i društvenih predrasuda prema osobama s duševnim bolestima i poremećajima. U tim sam projektima surađivala s tri različite skupine pacijenata/ica. Osim ranjivih skupina, u projekte su uvijek uključeni i stručnjaci i stručnjakinje iz drugih područja, zbog čega govorimo i o multidisciplinarnom pristupu. Proces smatram ključnim, ali ishod mi je također važan, jer dugujem odgovornost i onima s kojima radim i onima koje uključujem profesionalno. Za sudionike, umjetnost sama po sebi najčešće nije presudna – presudno je osnaživanje kroz proces i mogućnost da se njihov glas učini vidljivim u društvu u kojem im je, često strukturalno, glas oduziman. Primjerice, u projektu ‘Bosanci van!’ koji sam realizirala s trojicom građevinskih radnika u Ljubljani, važno je bilo da radnici javno govore o svojim lošim uvjetima života i rada koje su tadašnje zakonske regulative proizvodile. Reakcija gradske vlasti, koja je projekt cenzurirala uklonivši citylight plakate iz gradske jezgre, jasno je pokazala da smo uspjeli otvoriti tada neuralgična i politički neugodna pitanja«.

Po njezinim riječima, umjetnost sama po sebi ne može »popraviti« sustave, ali može otvoriti pukotine u dominantnim narativima, ukazati na nevidljivo, osporiti normalizirano i uključiti one čiji se glas inače ne čuje. Te su promjene često spore i fragmentarne, ali su stvarne.

»Skupa s novinarima, aktivistima, piscima, filmašima, znanstvenicima i drugima koji kroz svoje profesije i medije kontinuirano otvaraju neugodna pitanja i problematične teme, vjerujem da se može puno učiniti. Vidim to kao stalno ‘držanje loptice u zraku’, ako prestanemo, ako pomalo svi odustanemo, društvo postaje još zatvorenije i mračnije. U tom smislu, nadu mi daju upravo te uporne borbe – svaki glas, svaki čin otpora, svaki pokušaj da se društvo učini pravednijim.«

Retrospektiva u MSU

U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu prošle godine priređena joj je zapažena retrospektivna izložba Činiti svijet boljim mjestom. Bila je to, kako ističe, jedinstvena prilika da se sagleda kontinuitet i raznolikost njezine prakse, od ranih intervencija u javnom prostoru kao što je projekt koji se borio za očuvanje radnih mjesta radnicama NAMA-e, do projekta iz prošle godine »Mikrosituacije zajedništva: stvaranje iskustva bivanja skupa« koji je razvila s filipinskim i indonezijskim migrantskim radnicima i radnicama.

»Osmislili smo unutar izložbe prostor koji vizualno predstavlja njihove kulture i zajednice i ujedno omogućava dijeljenje iskustva kroz učenje, razgovore, koncerte, debate, radionice, druženja tijekom cijelog trajanja izložbe. Željeli smo fokus s migracija, kao ekonomskog pitanja, pomaknuti prema kulturi, hibridnim identitetima i građenju zajedničke budućnosti. Posebno mi je važno što izložba nije ostala arhivska, nego se transformirala u živo polje suradnje, dijaloga i otvorenih pitanja, od feminističkih tema, preko trauma i migracija, do samoorganizacije i samoedukacije. Održali smo preko 70 diskurzivnih događanja tijekom pet mjeseci trajanja izložbe, što smatram velikim uspjehom. Time se pokazalo da je društvena angažiranost prije svega način rada i odnosa prema svijetu. Izdvojila bih i projekt ‘Muzejski vrt/jestivi muzej’, koji je okupio lokalnu zajednicu u osmišljavanje i održavanje vrta na platou Muzeja. Vrt je ostao i nakon zatvaranja izložbe, kao trajna praksa zajedničkog vrtlarenja i kolektivnog djelovanja, što mi je jedan od važnijih ishoda izložbe«, kaže umjetnica.

Foto: MSU Zagreb / Vanja Babić

Planovi i produkcijska realnost

Kulunčić trenutno piše znanstveni doktorat o društveno angažiranoj umjetnosti, a u planu su joj i izložbe već realiziranih radova. Prva sljedeća je skupna izložba u Seoulu, tako da će s novim produkcijama zasad malo pričekati. Razgovarali smo i o tome postoji li tema ili društveno pitanje koje je osobno pogađa, a koje nije umjetnički obradila.

»Postoje teme koje me snažno zaokupljaju. Jedna je pitanje skrbi – kako se brinuti za ljude koje ne poznajemo, a žive blizu nas, i obratno. To mi se pitanje osobito otvorilo tijekom pandemije i nakon potresa, kada se pokazalo koliko su važne mreže uzajamne brige i solidarnosti u urbanim sredinama. Druga tema je vidljivo osiromašenje starijih osoba. Hrvatska je pri dnu ljestvice Europske unije kada je riječ o odnosu plaća i mirovina, i nažalost nije rijetkost vidjeti starije ljude koji, nakon cijelog radnog vijeka, skupljaju plastične boce kako bi preživjeli. Smatram to ozbiljnim društvenim neuspjehom – posljedicom neodgovorne politike prema radu i umirovljenju, ali i šireg društvenog odnosa prema starijima.«

U kontekstu društveno angažirane umjetnosti važno je, kaže Kulunčić, naglasiti i produkcijsku realnost: realizaciji projekta često prethodi dug i zahtjevan proces, nerijetko i godina dana rada na osiguravanju sredstava, razvijanju suradnji i organizaciji logistike.

»Ne radi se samo o ideji, nego o kompleksnoj produkciji. Većinu svojih projekata realizirala sam kroz udrugu MAPA, koju sam 2001. osnovala s grupom suradnika iz različitih profesija, što je nužno, ali i vrlo zahtjevno. Projekti realizirani izvan Hrvatske – primjerice u Meksiku, na Filipinima, Australiji, SAD-u i u nizu europskih zemalja – najčešće su nastajali na poziv, unutar već postojećih institucionalnih okvira, što je u tom smislu lakši način rada. U takvim okolnostima odgovorna sam prvenstveno za umjetnički dio projekta, dok samostalna produkcija nosi sa sobom velik dio rada i odgovornosti koji nisu u domeni umjetnosti«, kaže ona.

Veze sa Suboticom

Iskustva ranog suživota i višeslojnosti u rodnoj Subotici ostala su joj, kaže, trajna referentna točka:

»Odrasla sam u sredini velikog bogatstva višeglasja i suživota, za mene tada prostora slobode, razumijevanja i bliskosti s ljudima s kojima sam ga dijelila. Taj osjećaj pripadanja, otvorenosti i prihvaćanja bio je za mene formativan. Moja bilingvalnost od najranije dobi uvelike je pridonijela tom iskustvu. Govorim to jer sam odrasla na Paliću, i u mojoj generaciji je samo jedan razred bio na srpskohrvatskom, dok su četiri paralelna razreda bila na mađarskom jeziku, pa je poznavanje oba jezika zasigurno doprinosilo osjećaju pripadanja u različitim kontekstima. Osim toga, život na svega nekoliko kilometara od mađarske granice omogućavao je prirodnu povezanost s različitim gradovima i kulturno-povijesnim sredinama – Zagrebom, Novim Sadom, Segedinom i Budimpeštom – i osjećaju razumijevanja i sudjelovanja u svakome od njih. To je uvelike doprinijelo mom odrastanju i razumijevanju kompleksnosti i slojevitosti društva. Tako da, iako sam Suboticu napustila krajem 1980-ih, veze s gradom nikada nisu u potpunosti prekinute. Promatram ga s bliskošću i sviješću o promjenama koje su se dogodile, ali iskustva ranog suživota i višeslojnosti koja sam ondje stekla ostala su mi trajna referentna točka.«

S obzirom na karakter njezina umjetničkog rada, upitali smo je i bi li se bavila Hrvatima u Srbiji, kao, u određenom smislu, ranjivom manjinskom skupinom.

»Odrasla sam u hrvatsko-mađarskoj obitelji u Subotici, u kontekstu u kojem je taj kulturni i jezički milje bio dominantan u svakodnevnom životu. Stoga je moje iskustvo Subotice bilo iskustvo većinskog, sigurnog kulturnog okruženja. Otišla sam na studij sredinom 1980-ih i više se nisam vratila živjeti u Vojvodinu. U međuvremenu su rat i nacionalističke politike koje su uslijedile, radikalno promijenile položaj hrvatske zajednice. Suprug mi je predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, pa sam kroz to dodatno upoznata s aktualnom situacijom. Postalo je na žalost jasno kako je moje iskustvo odrastanja, povijesno i politički, bila krhka konstrukcija. Tako da upravo zbog osobne uključenosti smatram da temi položaja Hrvata u Srbiji treba pristupiti iznimno pažljivo. Isključivo se može raditi u bliskoj suradnji s ljudima koji danas žive tu stvarnost i koji sami žele artikulirati svoje iskustvo. Također, svjesna sam da u aktualnoj političkoj situaciji takav rad nosi rizike za same sudionike, što je odgovornost koja se ne može olako preuzeti. Ako bi se takav projekt ikada dogodio, morao bi nastati iz stvarne potrebe zajednice, a ne iz mog biografskog ili umjetničkog interesa.«

D. B. P.

Foto: MSU Zagreb / Vanja Babić