»Različitost mi je uvijek bila najljepši dio glazbe – prostor u kojem ima mjesta za mnoge glasove, različite senzibilitete i osobne istine, pa tako i za mene«, kaže subotička kantuatorica Ana Marija Tumbas koja nastupa pod imenom Stroberiz

Ana Marija Tumbas kantautorica je i glazbenica iz Subotice. Glazbeno se razvijala od malih nogu: najprije je pohađala sate klavira, a kasnije je prešla na gitaru – uz, naravno, pjevanje. Prve nastupe imala je još kao tinejdžerica u cover-bendovima. U svijetu autorske glazbe stasavala je kao članica triju žanrovski različitih bendova – Sputnik, Zli jezici te Wooden Ambulance, s kojim i danas svira (prateći vokali i gitara). S godinama se prirodno upušta i u samostalni autorski rad, najprije kao Anne Marie, koja prerasta u danas aktualnu Stroberiz.

Njezine pjesme – Beskraj, 100 stvari, Zajedno, Dvoje… – možete poslušati na Bandcampu i YouTubeu, a povremeno i na TV kanalu RTS Muzika. Stvarajući u svojem kućnom studiju, samostalno ili s kolegama glazbenicima, svoje pjesme potpisuje i kao producentica.

Raznolikost izraza

Njezin glazbeni stil najbolje se može opisati kao »mračno-slatki« alternativni/indie pop.

»Ne postoji glazbeni pravac koji nisam slušala, ali sam se s vremenom najviše zadržala na indie sceni – i stranoj i regionalnoj. Posebno volim regionalnu glazbenu scenu, mnogo bendova iz Hrvatske, ali i u Srbiji danas ima sve više kvalitetnih bendova te kantautorica i kantautora. Ako se vratim unatrag i razmišljam o inspiracijama, nemam jedan jasan odgovor. Ljudi su me često uspoređivali s Mazzy Star, Stevie Nicks ili Grace Slick, ali je li to zbog boje glasa, emocije ili nečeg trećeg – zaista ne znam. Ono što znam jest da me najviše inspirira upravo raznolikost izraza i to koliko svatko nosi nešto svoje, autentično. Ta različitost mi je uvijek bila najljepši dio glazbe – prostor u kojem ima mjesta za mnoge glasove, različite senzibilitete i osobne istine, pa tako i za mene«, kaže Ana Marija na početku razgovora.

U pjesmama se bavi različitim temama, onime što joj u »danom trenutku dođe«: od naizgled banalnih ljubavnih pjesama do tema nasilja ili političkih situacija. U njenim numerama uočljiv je snažan ženski senzibilitet, otuda i njezina zastupljenost na kompilacijama Femixeta, kojima se promovira žensko autorsko stvaralaštvo.

»Sve što osjećam koristim kao materijal. Razumijem da su ljudi različiti i tu različitost prihvaćam i cijenim, ali se često zateknem u situacijama da ni najbližima ne mogu jasno izreći neke stvari. Osjećaji i stavovi su kompleksni, a kao društvo čini mi se da smo prilično ograničeni u slušanju i razumijevanju različitih perspektiva. Glazbu koristim kao prostor u kojem te teme lakše dolaze do ljudi – prijemčivije su, lakše se ‘sažvaču’ i otvore prostor za razumijevanje«, kaže ona.

Od Srbije do Palma de Mallorce

Osim u Srbiji, nastupala je i u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Crnoj Gori, ali i u Berlinu te dalekoj Palmi de Mallorci.

»Imala sam razdoblje u kojem sam odlučila putovati i svirati kako bih se oslobodila nekih ustaljenih obrazaca, osobito tog napornog posla da sama sebi budem menadžerica. Imala sam sreću upoznati mnogo glazbenika iz cijelog svijeta koji su mi preporučili festivale i mjesta posvećena autorskom izrazu. Teško mi je izdvojiti ‘najznačajnije’ nastupe, jer su mi najvažnija bila sva iskustva i ljudi koje sam upoznala. Ako baš moram nešto izdvojiti, onda je to festival na Palmi de Mallorci. Samog se nastupa danas vjerojatno i najmanje sjećam, ali pamtim ljude, druženja, dane prije i poslije te tu izuzetno prihvaćajuću, njegujuću atmosferu. Bila sam nervozna jer sam pjevala na srpskom jeziku u sredini u kojoj se govori španjolski i balearski, ali to nije bila nikakva prepreka da publika pažljivo sluša, poštuje izvođače i zanima se o čemu su pjesme. To mi je zaista lijepa uspomena«, kaže ona.

Vizualni identitet

Značajnu pozornost posvećuje i vizualnom identitetu svojega glazbenog projekta. Njezin spot za pjesmu Dvoje nagrađen je za najbolji crno-bijeli glazbeni video sezone na Europe Music Video Awards.

»Ta je nagrada, kao i mnoge lijepe stvari koje su mi se dogodile u glazbi, bila čista slučajnost. Nikada ništa ne planiram dugoročno – uhvatim se ideje i onda se nešto dogodi. Prijatelji su me nagovorili da prijavim spot i nisam imala nikakva očekivanja. Nakon toga su mi se javljali ljudi s ponudama da režiram spotove, ali se ja doista ne smatram redateljicom. Imala sam ideju u tom trenutku i dala sam sve od sebe da je realiziram, što ne bih mogla bez pomoći prijatelja. Mislim da su spotovi danas važni, ali se često pitam gledaju li ih ljudi doista i ima li u ovom ubrzanom svijetu uopće vremena za njih. Ponekad mi se čini kao gubljenje vremena, ali kada imam jasnu ideju – želim je ostvariti. Najviše to radim zbog sebe, jer je to još jedan način izražavanja, uz glazbu i tekstove«, priča Ana Marija.

Glazba kao lijek

Glazba joj je, kako kaže, način da izrazi osjećaje koji se ne mogu pretočiti u svakodnevnu komunikaciju.

»Glazba mi je nekada značila život i smisao. Nisam mogla zamisliti svijet bez glazbe, niti sebe u tom svijetu – bilo kao slušateljicu ili kao autoricu. Danas, iz ove perspektive, glazba mi je lijek i način da izbacim emocije koje ne mogu pretočiti u obične riječi i svakodnevnu komunikaciju. Kao introvertnoj osobi, uvijek mi je godilo biti dio benda i nekog sigurnog prostora. Onoga trenutka kada sam se osnažila izaći sama na pozornicu, suočila sam se s ogromnom ranjivošću, ali i sa svim nagradama koje takva odluka nosi: podrškom, povezivanjem kroz pjesme, novim prijateljstvima i ljudima koji razumiju. To mi je danas možda i najljepši dio bavljenja glazbom«, navodi ona.

O glazbenim planovima za budućnost i mogućem albumu, na kraju razgovora kaže:

»Planovi za budućnost zapravo ne postoje niti sam ih ikada imala. Oduvijek idem kako me vjetar nosi. Nekada sam možda maštala o albumu, ali to mi nikada nije bila primarna ambicija. Neću reći da se to nikada neće dogoditi, ali trenutačno nemam nikakav konkretan plan u tom smjeru. Ne jurim inspiraciju – samo je prihvaćam kada dođe. Bavim se raznim stvarima i ono što mi je danas najoslobađajuće jest spoznaja da glazba nije moj identitet, već samo jedan njegov dio. I time se vodim«.

D. B. P.