Sve to volim i u svemu se pronalazim, no scena kao scena će zauvijek ostati moja ljubav, bilo da je u pitanju igranje, gluma ili vođenje raznih manifestacija, kaže Katarina Piuković

Osim zahvaljujući svojoj obitelji poznatoj u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici po izuzetnom doprinosu i aktivnom angažmanu kada je u pitanju njegovanje i očuvanje kulturne baštine i običaja bunjevačkih Hrvata, Katarinu Piuković mnogi prepoznaju s »malih ekrana« te kao sudionicu odnosno voditeljicu programa na različitim događajima i manifestacijama. O tome, o počecima njenih javnih nastupa, današnjim angažmanima, planovima, razgovarali smo s njom za ovaj praznični broj našeg tjednika.

Ulogu voditeljice uvijek prihvaća

Po završetku osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja na hrvatskom jeziku, Katarina Piuković je upisala Fakultet tehničkih nauka u Novom Sadu, gdje je prošle godine u rujnu diplomirala na smjeru inženjerski menadžment (menadžment rizika i upravljanje investicijama), nakon čega upisuje master, također inženjerski menadžment (marketing i multimediji) gdje joj je ostao još master rad.

No, prije priče o njezinim prošlim i današnjim angažmanima na polju medija i kulture, pitali smo je što za nju znače običaji i tradicija, budući da je odrasla u tom duhu.

»Jako mi puno znače. Ne mogu reći da je to nešto što je naučeno, to je nešto što smo živjeli uz majku i didu, naše roditelje, koji su svi bili a i danas su uključeni u to. Od svoje prve Dužijance, kada nisam imala ni godinu dana, bila sam obučena u nošnju i do danas nisam propustila nijednu ovu manifestaciju, gdje sam bila i mala i velika bandašica. U nošnju sam se oblačila kad god je bio u pitanju neki vjerski ili kulturni sadržaj, za programe u školi, na folkloru... Dakle, svugdje smo bili uključeni i nekako se podrazumijevalo da se sve prihvati, to je bilo prosto nešto prirodno. Mi zapravo živimo tu tradiciju i običaje. Inače, bunjevačka nošnja je moja najveća ljubav koju mi je usadila moja majka Doca. Nju su ona i dida Grgo godinama sakupljali, kupovali, puno je nošnje koju su naslijedili od svojih roditelja. S majkom sam odlazila u tu sobu, slagala nošnju u dolaf i nekako je to sve preneseno na nas i ostalo je do danas«, priča Katarina.

Unatrag četiri i pol godine Katarina je angažirana u redakciji na hrvatskom jeziku Radiotelevizije Vojvodine kao voditeljica dnevnika. Nakon audicije tog jednog petka, već u ponedjeljak je sjela u studio i u programu uživo gledateljima poželjela dobru večer.

»Bio je period korona virusa, studirala sam, ali nisam bila u Novom Sadu već kod kuće. Zazvonio je telefon i bila je to zamjenica glavne urednice redakcije na hrvatskom RTV-a Gordana Jerković koja me je pitala za angažman. Iskreno, bio mi je to mali šok jer nisam imala nikakvog iskustva što se televizije tiče. Otišla sam na audiciju, gdje sam snimila vremensku prognozu i sjela u studio da vidim kako se radi s teleprompterom (ekran s kojeg se čita tekst). To je bio petak i zvali su me da dođem već u ponedjeljak i počnem raditi. Danas sve to izgleda puno drugačije, u odnosu na početke sada s velikom lakoćom ulazim u studio, a počela sam malo raditi i na terenu za potrebe snimanja priloga gdje se po Petrovaradinu raspoređujemo s kolegom Stipanom Jurićem. Moram reći da je sve bilo lako jer je atmosfera u hrvatskoj redakciji takva da su svi prijateljski nastrojeni, oko svega se lako dogovorimo, ali je sve na visoko profesionalnom nivou, čemu pridonosi prije svega urednica Jelena Hajduković. Kao netko tko nije završio žurnalistiku, ovdje mogu vidjeti što znači objektivno izvještavanje i naučiti jako puno stvari uz veliku podršku svih kolega«, ističe ona.

Katarina Piuković angažirana je i kao voditeljica raznih događaja, manifestacija ovdašnje hrvatske zajednice. Prvu takvu ulogu dobila je na Etnokampu Hrvatske čitaonice Subotica, a što se tiče manifestacija, u osmom je razredu vodila program Narodna književnost u školi u okviru Dana Balinta Vujkova.

»Vremenom su se sve više nadovezivala razna vođenja, a svakako bih izdvojila Festival bunjevački pisama, Veliko prelo, koje zaista s puno ljubavi radim, tu je i HosanaFest, radila sam i neke koncerte gdje bih izdvojila koncert Ansambla Hajo, gdje sam bila jako ponosna na sebe jer sam se plašila da će me u nekom trenutku preplaviti emocije, budući da smo familijarno svi jako emotivni, ali sam uspjela odvojiti privatno i profesionalno i odraditi sve kako treba. Vođenje programa je nešto što ću uvijek prihvatiti, jer to jako volim. Puno je drugačije kada gledaš u prompter i radiš informativu u odnosu na to kada imaš ljude ispred sebe kojima se izravno obraćaš, to je neka druga energija. Dakle, scena i televizija su različite stvari, ali jednako mi drage«, kaže Katarina.

Folklor, recitiranje, gluma...

Katarina sa svojim javnim nastupima počinje u osnovnoj školi kada je bila članica dječjeg dramskog, te folklornog odjela HKC-a Bunjevačko kolo, recitatorica...

»Folklor sam upisala u sedmom razredu. Prije njega sam išla na razne aktivnosti na kojima se nisam dugo zadržavala, za razliku od folklora gdje me je zadržala ljubav prema nošnji, ljubav prema sceni i naravno društvo koje je zapravo u svemu drugom falilo. Tu smo se svi poznavali, mogli smo biti 'ko kod kuće' u Bunjevačkom kolu, gdje sam bila do 2021. godine. Međutim, i dan danas kada treba uskačem za neke nastupe, jer se ti koraci nikada ne mogu zaboraviti. Što se tiče glume, bila sam članica dječje dramske sekcije Kola, koju je vodila Nevena Mlinko, koja me je inače spremala i za recitiranje i koja je pridonijela dodatnom razvoju mojih talenata. Sve su to mali koraci u kojima sam tražila sebe, a uz druge ljude i podršku roditelja razvijala svoje talente kako bih danas radila i bavila se onim što zapravo volim.«

Kao glumica igrala je i u predstavi Avaške godine Književno-teatarskog kružoka HKC-a Bunjevačko kolo s kojom su, osim u Subotici, nastupili i u Osijeku.

»Kada me je Nevena zvala u KTK-a, to je opet bilo nešto novo za mene, ali kao i za sve, rekla sam – da, hoću, ne znam kako, ja sam u Novom Sadu, ali hoću. Pristala sam posebno kada mi je rekla da će se raditi predstava po tekstu Milovana Mikovića Avaške godine. Naime, ja sam se s njegovom poemom 'Saranio bi je ko caricu' prvi put susrela u osnovnoj školi, a kasnije tada mi je Nevena predložila da s tom poemom sudjelujem na smotri recitatora. Tada sam prvi put govorila na ikavici, ta je pjesma zaista dugačka i ja je i dan danas znam napamet i mislim da je nikad neću zaboraviti. Također, kompliment koji ću zauvijek pamtiti bio je od člana žirija – glumca iz Narodnog kazališta, koji mi je rekao da nikad nije čuo da netko tako pravilno govori bunjevački i da se vidi da ga koristim kući. Što se tiče predstave, svidjelo mi se što je u pitanju obrada odnosno da se nešto predstavi više figurativno, što je i inače način na koji Nevena radi i ja sam to zavoljela još prije. Ovom predstavom ponudili smo publici zaista nešto novo i mislim da ona zna prepoznati kada je nešto kvalitetno urađeno i odigrano«, kaže Katarina.

Osim na RTV-u, odnedavno je angažirana kao voditeljica na TV Matica, gdje vodi podcast. Prihvatila je to, kako ističe, kao jedan novi izazov.

»Željela sam to pokušati, iako nikad nisam radila na televiziji sa sugovornicima. U prvim podcastima se možda malo to i vidi, ali mislim da sam se donekle snašla. Slušala sam i slušam što drugi kažu i otvorena sam za savjete starijih kolega koji se time bave.«

Na pitanje u kojoj se ulozi bolje osjeća – voditeljice ili glumice, odgovara:

»Sa svim tim sam se saživjela, sve to volim i u svemu se pronalazim, no scena kao scena će zauvijek ostati moja ljubav, bilo da je u pitanju igranje, gluma ili vođenje raznih manifestacija«.

A o planovima nakon završetka studija i o tome gdje vidi sebe u budućnosti, kaže:

»Zasigurno ću se vratiti u Suboticu, jer nigdje drugdje ne mogu zamisliti svoj život. Završila sam na fakultetu smjer upravljanje rizicima i investiranje, nakon toga se za master opredijelila za nešto drugo, a radim nešto treće, no ništa od toga nisam napustila. Kroz život idem njegujući svoje talente, svakome ih je darovao Bog, ne treba ih držati za sebe, treba ih dijeliti s drugima i sigurno će biti prepoznato. Čovjek sam od organizacije i planiranja i prije nego što se dogodilo ovo na fakultetima imala sam plan kako ću i kad završiti master, kad ću se vratiti u Suboticu, ali ništa nije bilo tako kako sam planirala. Tako da sam prihvatila da ne znam gdje će me put odvesti, da stalno moramo nešto novo učiti, napredovati. Za sada sam tu gdje jesam, na televiziji, i dobro mi je tamo, a gdje ću biti kada se vratim u Suboticu, ne znam, otvorena sam za sve, kada god mi se pruži neka prilika ja je prihvatim i zahvaljujući tome puno toga sam naučila i danas sam tu gdje jesam«.

I. Petrekanić Sič