»Za vrijeme specijalizacije pojavio se HIV/AIDS. Sjećam se vremena kada još nismo znali uzročnika AIDS-a. Bilo je to nešto novo, izazov za liječnike i znanstvenike, i u tome sam se i ja pronašao. Valjda je jedan od razloga bio i taj što se nisam bojao«, kaže dr. Begovac

Prof. dr. sc. Josip Begovac jedan je od vodećih stručnjaka u regiji na području HIV/AIDS-a. Bio je redoviti profesor na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, specijalist infektolog u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu i predstojnik te klinike, voditelj Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske. Njegovo ime je na dva posto svjetski najcitiranijih znanstvenika. Sada je u mirovini, ali i dalje aktivan u svojoj struci i znanosti.

Rođen je u obitelji somborskih liječnika Marka i Elizabete, pa je, iako su njegova dva brata odabrali sasvim druga zanimanja, medicina za njega i najmlađeg brata, bila logičan izbor. Đak je somborske gimnazije, ali je četvrtu godinu završio u Americi, gdje je 1972. godine otišao na učeničku razmjenu. I bio je to zapravo njegov trajni odlazak iz rodnog grada.

»Sve mi se tada činilo sporo u odnosu na kasniji život. Za sve je bilo vremena. I naravno, pamtim to vrijeme i po šahu. Igrao sam za Somborski šahovski klub. S klubom sam obišao cijelu Vojvodinu. Čak sam stigao do omladinskog prvaka Vojvodine«, prisjeća se dr. sc. Begovac svojih somborskih dana.

Uz to što je na izbor studija utjecalo to što su mu roditelji bili liječnici, Begovac kaže da je prevagnula i njegova znatiželja, želja da pomaže ljudima, objašnjavanja kako tijelo funkcionira.

»Zašto Zagreb? Pa, moji roditelji su studirali u Zagrebu i u ono vrijeme nije bilo neuobičajeno da Hrvati odlaze na studij u Zagreb. Braća su mi već bila tamo. Nakon studija ostao sam u Zagrebu, kao mlad oženio sam se Zagrepčankom i nisam imao izbora«, kaže, uz smijeh, naš sugovornik.

Izazov za liječnike i znanstvenike

Prva ordinacija dr. Begovcu nije bila u nekoj zagrebačkoj ambulanti već u Garešnici, malom mjestu kraj Zagreba. Kako kaže, za mladog liječnika to je jedno korisno iskustvo. Kada je trebalo odabrati specijalizaciju, jedna od opcija bila je infektologija, gdje je i primljen.

»Dobro sam govorio engleski i to mi je olakšalo korištenje udžbenika, časopisa; uvijek sam želio znati i više nego što je trebalo znati da bi se korektno obavio posao. Infektologija je, što se tiče znanja, dosta zahtjevna, jer ima puno činjenica koje trebate znati. S druge strane je izazovna, jer uvijek se događaju nove stvari, novi uzročnici koji se pojavljuju. Za vrijeme specijalizacije pojavio se HIV/AIDS. Sjećam se vremena kada još nismo znali uzročnika AIDS-a. Bilo je to nešto novo, izazov za liječnike i znanstvenike, i u tome sam se i ja pronašao. Valjda je jedan od razloga bio i taj što se nisam bojao. Ljudi se često boje nepoznatih stvari, pa i liječnici«, uvodi nas dr. Begovac u ono što će obilježiti njegovu karijeru – rad na području HIV/AIDS-a. Ističe još jednu važnu stvar, a to je vjerovanje u znanost, spoznaje koje su o ovoj bolesti na početku bile oskudne.

»Putovi prijenosa relativno su brzo bili dobro utvrđeni i ja sam vjerovao u te dokaze koje smo imali«, kaže naš sugovornik i tako polako razgovor uvodi u područje kojem je posvetio desetljeća svog rada.

U samim počecima bolest je bila veliki izazov, jer se radilo o virusu koji slabi imunost, a kada oslabi imunitet, olakšava se pojava različitih bolesti.

»Tako da ste u jednoj bolesti imali kompletnu, ne samo infektologiju, već i medicinu, jer su se i tumori javljali kod tih pacijenata. Bio je to za mene izazov, jer je i u samoj Klinici u početku stav prema oboljelima bio s distancom, bila je tendencija neke vrste izolacije, bilo je i straha, prekomjernog korištenja zaštitnih sredstava. Ja sam želio sve to promijeniti i ljudima olakšati život. Bio je na početku i pomalo nihilistički stav i mojih kolega, liječnika koji su kazali ‘pa, što ćemo ih sada liječiti, samo ćemo im malo produljiti život’. Mislim da je svakom čovjeku važno produljiti život i liječnici su dužni to napraviti. Tako da sam se upuštao i u liječenja, koja možda nisam trebao, kao što je liječenje malignih bolesti, kada vidite da osobe s HIV-om nisu prihvaćene od drugih liječnika. No, to su bila vremena prije 30-40 godina i od tada se puno toga promijenilo iako je stigme prema tim ljudima i dalje previše. Čak i ankete koje su rađene na razini Europske unije to pokazuju«, kaže dr. Begovac i dodaje da je želio više baviti se strukom nego znanošću, ali je već na početku bavljenja HIV-om počeo pisati znanstvene radove, priručnike za zdravstvene djelatnike o HIV-u, o mjerama zaštite i etičkim aspektima, za same osobe koje žive s HIV-om.

»Da tako kažem kvalitetniji zdravstveni radovi, što se tiče infekcije, došli su kasnije. Na početku bio je mali broj osoba koje su živjele s HIV-om. Niste vi mogli raditi neku veliku znanost na 10 ili 20 pacijenata. Kasnije se, na žalost, povećao broj oboljelih i mogli smo se početi ozbiljnije baviti HIV-om«, kaže vodeći hrvatski stručnjak za HIV.

Kako kaže, na početku je od prve ozbiljnije bolesti, takozvane AIDS definirajuće bolesti, pa do smrti u prosjeku prošla jedna do dvije godine.

»No, HIV infekcija danas više nije zaraza od koje se umire, može se normalno živjeti. Lijekovi koje danas koristimo nemaju nekih značajnijih nuspojava, a moćni su, suzbijaju virus. Mi kažemo da osobe postižu takozvanu nemjerljivu razinu virusa u krvi i žive normalno. Znao sam studentima govoriti da ako bi čovjek mogao birati između različitih bolesti koje bi mogao dobiti, danas je bolje imati HIV nego šećernu bolest. Ako imate HIV, morate uzeti jednu tabletu jednom dnevno i ako brinete o sebi, doživjet ćete duboku starost. Kod HIV-a učinak lijekova je predvidiv«, kaže dr. Begovac i naglašava da se danas redovitim uzimanjem terapije postiže nezaraznost.

Nemjerljiva količina virusa u krvi znači istovremeno i nezaraznost.

»Kada bi u Hrvatskoj ili Srbiji otkrili svakoga tko ima HIV i kada bi se te osobe liječile, suzbilo bi se širenje bolesti. Djelimice se to u Hrvatskoj i postiglo, broj novooboljelih je u padu. Od 2015. godine broj novih infekcija je u padu za 50 posto«, kaže dr. Begovac.

I dalje s pacijentima

Nova istraživanja zasnivaju se na genetski promijenjenim stanicama koje mogu dovesti do izlječenja. Pet-šest takvih je slučajeva, ali, kako kaže sugovornik Hrvatske riječi, to su isključivo osobe koje su imale neke ozbiljne maligne bolesti i kojima je urađena transplantacija krvotvornih stanica, koje su imale izmijenjen gen za receptor koji omogućuje ulazak virusa u stanicu.

»To je nemoguće šire primijeniti. Postupci transplantacije krvotvornih stanica opterećeni su nizom komplikacija i prvo se mora uništiti kompletni imunološki sustav i tek onda nadati da će se nove stanice primiti. Tako da to sigurno nije metoda koja će dovesti do izlječenja. Danas se razmišlja o drugim genskim terapijama, ali trebamo vidjeti hoće li one dati neki rezultat. S obzirom na to da se virus ugrađuje u jezgru, u genom limfocita, trebalo bi imati molekularne škare koje će pronaći te stanice u tijelu, u svakom tkivu i onda izrezati virusne gene. Tehnologiju za tako što nemamo. Druga ideja je postići imunost različitim postupcima tako da čovjek ima stanice i protutijela koja drže virus pod kontrolom, a bez davanja lijekova. Nažalost, ti postupci su još u razvijanju. Nama ni danas nije posve jasno kako se razvija imunost kod HIV-a. Prirodna bolest ne uzrokuje imunost već smrt«, kaže dr. Begovac.

On isto tako podsjeća da ima i drugih virusa, kao što je herpes virus, koji se ne eliminiraju iz našeg tijela. I mogli bismo još nastaviti priču o HIV-u, covidu i drugima virusnim bolestima, ali uz rizik da previše zađemo u stručne teme i termine, pa razgovor vraćamo na današnji angažman dr. Begovca, budući da je u mirovini, ali onoj aktivnoj.

»Radim četiri sata, tako da sam svakoga dana s pacijentima. Uključen sam u niz međunarodnih projekata. To su istraživanja kroz koja jednu određenu skupinu pacijenata pratite određeno vrijeme, što je dio velikih međunarodnih istraživanja. Prate se različiti ishodi. Recimo, danas znamo da osobe s HIV-om imaju dva puta veću šansu dobiti infarkt miokarda. Ne uspijevamo iskorijeniti virus, ostaje upala u tijelu, koja je prisutna na molekularnom nivou, a ona se povezuje s aterosklerozom i pojedinim tumorima, tako znamo da se i neki tumori češće pojavljuju kod osoba s HIV-om. Ta opservacijska istraživanja mogu preciznije definirati pojavu kroničnih bolesti i tumora kod osoba s HIV-om. Također pratimo i mogu li neki od lijekova utjecati na komplikacije, mogu li se povezati s tumorima, infarktom miokarda ili nekim drugim stanjem. Za jedan lijek sada smo prilično sigurni da povećava kardiovaskularni rizik i kada se to otkrilo, taj lijek se prestao propisivati «, kaže dr. Begovac.

O njegovoj stručnosti i znanstvenom radu govori i činjenica da je već nekoliko godina na Stanfordovoj listi na kojoj se nalazi samo dva posto najcitiranijih svjetskih znanstvenika. Na forumima pacijenti hvale stručnost i pristup dr. Begovca. On na to odgovara da je biti dobar liječnik – jednostavno morate imati empatiju i znanje.

»I makar je ta formula prilično jednostavna, kako vidimo u praksi, za mnoge liječnike ona je dosta teška. Nije moja uloga da pacijentima namećem neke stavove, preodgajam ih, već da ih prihvatim onakvima kakvi jesu i da im pomognem u situaciji u kojoj se nalaze. Usprkos napretku medicine, mislim da je još uvijek razgovor jako važan. Morate se udubiti u situaciju u kojoj se osoba nalazi i razumjeti tu situaciju«, objašnjava dr. Begovac svoj recept za pristup pacijentima.

Priču smo počeli iz Sombora, pa je tako i završavamo. U rodnom gradu dr. Begovac nije često.

»Lijepo je doći. Eto prošla je i 50-godišnjica mature. Unucima se dopao Sombor, vozili su se fijakerom, prošetali se somborskim parkom. I ona druga strana života – odlazak na groblje«, kaže dr. Begovac.

Z. V.