Subotička biskupija postojeću je vikariju u Kisaču 1968. godine uzdigla na razinu filijale, za koju navodi da ima vlastitu kuću s velikim molitvenim prostorom

Kisač je po mnogo čemu izvanredno mjesto. Život u ruralnoj sredini i očuvanje isto takvih obrazaca, koji se u vidu hrane i tradicijske odjeće Slovakinja mogu vidjeti i u Novom Sadu, ostaju simboli ovog velikog sela nedaleko velikog grada. Od 1773. ono je naseljeno Slovacima evangeličke vjere, uz manji broj pravoslavnih Srba. Burna povijest protestantizma među vojvođanskim Slovacima rezultirala je i razvitkom nekoliko brojčano manjih zajednica, od kojih su danas u Kisaču najprimjećeniji evangelici metodisti te baptisti.

U tu su sredinu gotovo neprimjetno ušli i katolici. Kisač je bio dio vlastelinstva futoških grofova, koje se prostiralo od Bačkog Petrovca na sjeveru do Futoga i Banoštora na jugu. Futoški vlastelini slijedili su habzburšku politiku kolonizacije, najviše grof Andrej Hadik (u čijem je posjedu bilo vlastelinstvo od 1769. do 1852.), a od 1852. pa sve do Prvog svjetskog rata Rudolf Chotek. Grof i njegova obitelj su se skrbili i za bogoslužje, bogoslužna mjesta i njihovo opsluživanje. Na prvom mjestu bili su patroni Katoličke crkve i župa, ali i podupiratelji pravoslavnih, pa i evangelika.

Crkvene statistike Kalačko-bačke nadbiskupije za župu Futog navode i podatke o kisačkoj filijali, u kojoj je tijekom XIX. stoljeća bilo od četiri do deset katolika. Već 1915. zabilježen je broj od 54, no pred Drugi svjetski rat u selu nije zabilježen niti jedan. O podrijetlu ovih ljudi, zemljopisnom i nacionalnom, mogu se saznati samo posredne činjenice, primjerice da su jezici propovijedanja 1822. u župi Futog bili njemački i mađarski, ali od sredine XIX. stoljeća i »ilirski«, tj. hrvatski. Tajnu pojave hrvatskog jezika odgonetnut će nam povijest jednog drugog lokaliteta u sjevernom dijelu vlastelinstva.

Prva i druga kapela kroz život Marije Jozić

Stvari se za Kisač mijenjaju nakon Drugog svjetskog rata. Subotička biskupija je postojeću vikariju u Kisaču 1968. godine uzdigla na razinu filijale, za koju navodi da ima vlastitu kuću s velikim molitvenim prostorom. Riječ je, zapravo, bila o polovici velike kuće koja se nalazi u Ulici doktora Janka Gombara, na brojevima 22-24. Dio koji je kupila Subotička biskupija nalazio se na broju 22, dok je polovica na broju 24 pripadala Slovačkoj evangeličkoj metodističkoj crkvi.

»Protestanti su nas, nakon što smo dugo vremena dijelili istu veliku kuću, zamolili da se premjestimo. S tadašnjim župnikom u župi Imena Marijina u Novom Sadu i dekanom preč. Blaškom Dekanjem obnovili smo kuću koja se nalazi neposredno do pravoslavne crkve, na adresi Doktora Janka Gombara 87a. Namještaj je dao subotički biskup Matija Zvekanović, koji je konačno i blagoslovio novouređenu kapelu sv. Ćirila i Metoda 1990. godine«, priča župnik u Futogu od 1998. Antun Kopilović.

On redovito u njoj drži svete mise jedanput mjesečno, a posljednjih godina na njima su nazočne tri osobe. Priča jedne od njih vrlo dobro ilustrira život katoličke dijaspore i čvrstu vjeru Hrvata bosanske krvi pridošlih posljednjih sedamdesetak godina u Vojvodinu. Ljudske se sudbine, naime, prepliću sa sudbinom zajednice Crkve, a povijesni slojevi dolazaka i odlazaka naroda u Vojvodini pokriveni su jedan drugim. Godine 1942. u Požegi rođena je Marija Jozić. Njezina majka Kata Boras, podrijetlom iz Prnjavora, bila je udana za Požežanina Blaža Jozića. Kada je Marija imala devet mjeseci, 1943. godine, oca Blaža su odveli u logor. Marija se u svojem iskazu ne može sjetiti je li za to bilo povoda i koji je logor bio u pitanju, no jednoga dana Marijinu baku Mariju Jozić obavijestili su da sinu ne može dostaviti ručak jer je, navodno, preminuo od trbušnog tifusa. Nitko u obitelji nije u to povjerovao.

»Po pričama, on me je uzeo u ruke prije odlaska u logor i kazao: ‘Ovo dijete neće znati tko mu je tata’. Mama je ostala udovica, sa stricem, ali je nakon maltretiranja pobjegla u Prnjavor, kod pokojne babe. Ni tamo nije bilo dobro, pa je sa mnom došla u Futog i udala se za očuha, Slovaka iz Begeča, također prijeke naravi. Imam još dvije sestre. Naš život s njim bio je obilježen teškim radom u poljoprivredi u gotovo neprijateljskom okruženju«, priča Marija.

Marija Grňa, rođ. Jozić, sa svojom kćerkom Ruženkom čuvarica je katoličke kisačke kapele sv. Ćirila i Metoda. Mjesto na kojem se sada nalazi, u kući koja je gotovo u sjeni pravoslavne i preko puta slovačke evangeličke crkve, mjesto je stanovanja ove dvije žene – jedne sjetne i umom bistre starice i jedne poduzetne i vrijedne trgovkinje. Marija govori kako je do toga došlo.

»S kćerkama Marijom i Ruženkom i s mužem sam u Kisač došla pod kiriju. Stanovali smo pošteno u kući Marie Pavlove, sve dok se nije udala njezina kćer, godine 1980. Tada nam je ponudila da prijeđemo u dvosoban stan koji se nalazio u velikoj kući ‘skupštine’ s dvanaest prozora, kako se lokalno naziva vjerska zajednica metodista, u kojoj je ona bila domarka. Polovica kuće bila je, zapravo, metodistička crkvena zgrada, a polovica katolička, s kapelom. No, naše stanovanje tamo nije bilo trajno riješeno. Tadašnji futoški župnik Željko Augustinov došao je na razgovor o tome s domarkom, koja je, pak, pobjegla u Slovačku, sakrivši ključ. Ostala sam bez mjesta stanovanja, koje sam ožbukala i uredila. Augustinov mi je, zato, kazao da donesem pokućstvo i da se tu doselim. To je bilo 1984. godine, i tamo sam također skrbila za crkvu narednih šest godina, kada je odlučeno da se preda protestantima u zamjenu za kuću u kojoj sada živim.«

Kada je Marija došla u sadašnju kuću, ona je bila u vrlo ruševnom stanju, no, kako kaže, velečasni Ante Kopilović i biskup su kupili kuću i učinili sve da u nju prijeđe.

»Cijeli ruševni objekt morali smo osposobiti za život, a dio do ulice za crkvu«, kaže Marija.

Savršeno, skromno i bez vanjskog obilježja

Tako je i danas. Čak i površni promatrač može vidjeti da je i vanjština kuće, ali i unutrašnjost molitvenog doma skladno, gotovo savršeno a skromno uređena. Marija je ulični dio potpuno preuredila nakon smrti muža, 2019. godine. Ipak, na njemu nema znaka ili natpisa koji bi upućivao da je tu središte katoličke filijale i misno mjesto. U njezinoj unutrašnjosti, pak, sve odiše umjerenošću i svečanošću. Pozornost privlači slika Bogorodice u zadnjem dijelu kapele. Ona je ovdje vjerojatno donijeta iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije koja se nalazila na pustari Otomajur, 12 km sjeverno od Futoga i oko 3 km zapadno od Kisača. Ondje je župa Futog formirala samostalnu kapelaniju koja je obuhvaćala područje majura i salaša Irmovo, Henrika, Alpar i Marijamajur i sela Kisač i Petrovac. Središte kapelanije i sama crkva nalazili su se u Otomajuru. Grof Chotek je izgradio crkvu 1903. godine, u kojoj se propovijedalo mađarski i hrvatski. Jedno je vrijeme bilo i kapelana zaduženih za sva ta područja, na kojima je živjelo, po popisu iz 1915. godine, 644 katolika.

Tu su, dakle, korijeni katoličkih bogoštovnih mjesta današnjega Kisača i Petrovca. Korijeni su, nažalost, sasječeni. Crkva je u međuratnom razdoblju, a posebno nakon Drugog svjetskog rata, izgubila i vjernike, raseljavanjem salaša i majura, ali i sam objekt kapele koji je srušen nepoznate godine. Mnogi Kisačani pamte njezin temelj i zidove, na današnjem lokalitetu Malo Irmovo. U Kisaču je, kao nijemi svjedok otomajurske crkve, ostala (vjerojatno oltarna) Marijina slika.

Na kisačkom groblju nalaze se grobnice hrvatskih obitelji Karaba, Černivec, Ocrnja, Lončar i Leštar. Nevjeste udane za Slovake redovito su prelazile »na muževu stranu« – u evangelički crkveni život. Hrvata je u selu u posljednjih šezdeset godina bilo od 19 do 27 (po popisima), a 2022. samo 12.

Marko Tucakov